Mnogo je razloga zašto se svetci mogu učiniti stranima ili dalekima. No možda je glavni to što su svetci koje Crkva štuje uglavnom već slavni. Ključ njihove svetosti nije u stečenoj slavi, nego upravo u neproničnosti puta kojim su je stekli. Svetac, naime, može biti i nepoznat župnik neznatne župe u neslavnu vremenu. Unatoč svoj toj neuglednosti, njegova svetost može preobraziti njegove župljane, pa onda i njegovu župu. Naposljetku, čak i vrijeme u kojem živi. Jednostavno rečeno, svetac je čovjek koji uspijeva živjeti naveliko u malom. Upravo tako živio je i župnik Franjo Kuharić.
Nakon što ga je 15. kolovoza 1945. zaredio za svećenika, nadbiskup Stepinac budućega je kardinala na prvu pastoralnu službu poslao u Radoboj kod Krapine. Kuharić se ondje kao kapelan zadržao manje od godinu dana, od studenoga 1945. do kolovoza 1946. Vrijeme je to o kojem gotovo da i nije ostavio pisana traga. No njegov je trag u Radoboju ipak ostao.
Mještani kardinala pamte prije svega kao dobročinitelja siromaha, ali i pastira bliska običnim rudarima koji su ondje živjeli. »Među starijim župljanima još je živo sjećanje na svečane mise koje je kardinal slavio s radobojskim rudarima o spomendanu svete Barbare, njihove zaštitnice«, svjedoči Tomo Novosel, današnji radobojski župnik. Iako se u Radoboju zadržao najkraće, Kuharić ipak nije zaboravio svoju prvu župu. Kao pomoćni biskup zagrebački 1965. predvodio je pogreb najslavnije Radobojke, književnice Side Košutić, koja je pokopana na Mirogoju.
Kuharićev brzi premještaj iz Radoboja u Rakov Potok nije bio slučajan. Nadbiskup Stepinac, koji je 1945. utemeljio župe Rakov Potok, Pavučnjak i Klinča Sela, od početka je razumio da će se u tim mjestima voditi prava duhovna i materijalna bitka za katoličku vjeru. Naime, u to je doba svoju crkvu imao jedino Rakov Potok, a njega je Stepinac Kuhariću opisao kao »mali Staljingrad«. No mladi svećenik Franjo spremno je prihvatio službu u Rakovu Potoku i Pavučnjaku 1. rujna 1946.
Kako svjedoči u svojim zapisima, odmah se po dolasku upoznao s Pavlom Bedenikom, župnikom susjedne župe u Svetom Martinu pod Okićem, koju je nakon samo 11 dana morao naslijediti.
Naime, Bedenik je ubrzo nakon njihova jedinoga susreta ubijen iz zasjede u vlastitom župnom dvoru. Sam je Kuharić zabilježio da se tada »počelo ostvarivati iskustvo ‘krvave kupelji’«, baš kao što je to svojim mladomisnicima 1945. i prorokovao blaženi Alojzije Stepinac.
I Kuharić je jedva izbjegao Bedenikovoj sudbini. Dana 22. veljače 1947. uz prijeteću su mu poruku provalili i opljačkali sobu u kojoj je živio u Rakovu Potoku dok još nije bio podignut župni dvor. Progoni svećenika još su jednom okrznuli njegovu službu kada je 1950. zbog napada na župnika Okićke Svete Marije morao na dvije godine preuzeti i tamošnju župu. Tako je budući kardinal u isto vrijeme upravljao čak trima župama koje su doživjele vjerske progone iza kojih je stajala komunistička vlast.
Mjesne vlasti Kuhariću su ubrzo i otkazale stan u Rakovu Potoku. No njegova bliskost s čovjekom rušila je sve ljudske zaprjeke. Obitelj Razum iz Konšćice, jedna od obitelji kod kojih bi se noću skrivao nakon pokušaja atentata, ponudila mu je da se doseli k njima. Tako je Konšćica ostala izvanrednim župnim dvorom Franje Kuharića sve do 1955.
Kuća Ivana Razuma na čijem je katu živio Kuharić, koju mještani zbog veličine nazivaju i Grad, još i danas dom je Ivanove kćeri Ljubice, koja je posluživala kardinala kao djevojčica. »Ja znam samo dobre stvari o njemu«, sažela je svoje iskustvo s kardinalom. »Ako se s nekom osobom dugo živi, može se dobro upoznati tko je ona i kakva je. A kardinal je bio jednostavan. Jeo je sve kao i mi, nikad nije tražio ništa posebno. U to vrijeme u kući nismo imali ni struje ni vode pa sam mu ja nosila vodu i kurila vatru«, prisjeća se sugovornica.
Kao najmlađa kći u obitelji Razum Ljubica ga je najčešće dvorila – koliko se to uopće moglo. »On je stalno putovao. Imao je bicikl kojim je obilazio okolne župe. Kad je sjedao na bicikl, uvijek bi uzeo i krunicu u ruke – tu je više brijega nego ravnice! Znali bi ga i konjima prevesti ako bi nekomu po noći hitno zatrebala ispovijed. Mnogim bi mladim svećenicima mogao biti primjer koliko se davao za svoje župljane«, primijetila je.
Osim posvećenosti, kardinala je krasila i vedra narav. »Bio je veseo i zabavan čovjek. Dobro se slagao s našima, čak bi se i kartao s mojom braćom.« No kardinalova sustanarka ne će zaboraviti ni pobožnost kojom je odisao. »Mnogo se molio i pomagao je siromasima gdje god je mogao. Nikad nije bio umoran za to. Nije imao lak život, ali nije imao nikakva straha«, zaključila je.
Uz brojne župničke obveze, Kuharić je ipak pronalazio dovoljno vremena da se posveti najmanjima – svojim vjeroučenicima. Posve praktičnu zahtjevnost vjeroučiteljske službe u njegovo vrijeme najbolje će ilustrirati događaj koji se zbio tijekom potrage za kardinalovom prisutnošću u Pavučnjaku. Na putu do šume u kojoj je Kuharić ondašnju djecu podučavao vjeronauku kombi redakcije Glasa Koncila posve je zapeo u duboko blato. Na sreću, vrlo brzo izvukli su ga dobrodušni jaskanski vozači »quadova« koji su se ondje namjerili. Kardinal je pak takve izazove ustrajno svladavao – biciklom.
»Kad je bilo lijepo vrijeme, još se i moglo biciklirati. No kad bi pao snijeg, sav bi teren postao čista kaljuža. Tada još nigdje nije bilo asfalta. Ali Kuharić je sve to obilazio biciklom. Kad bolje pogledam, i to je bila njegova žrtva za cijeli ovaj kraj«, prisjeća se Franjo Mikuša, koji je kao dječak bio Kuharićev vjeroučenik u Rakovu Potoku. »Kada je završio rat, vjera je svima nedostajala. No nakon rezolucije Informbiroa 1948. svećenicima je zabranjen ulazak u školu, a djeci se branilo odlaziti na vjeronauk. Ipak, mi smo i nakon toga dolazili kardinalu na vjeronauk u župnu kapelicu«, prisjeća se Franjo. Upoznavanje vjere s kardinalom bilo je posebno iskustvo. »Ugodno se odnosio prema djeci i tako im ulijevao znanje. Ali uvijek je zadržao i onaj svoj nastup koji čovjeka tjera da sam sebi prizna: ‘Pa ja stvarno nisam dobar!’«
Samobor je tada bio velika župa – oko 13 tisuća duša i mnogo kapela koje je sve trebalo redovito obilaziti. Kuharić je to činio na novom motociklu. »Uvijek je jurio«, primjećuje Ljerka Obrovac. No jurilo se i k njemu. Već je u Samoboru bio omiljen među svećenicima iz okolnih župa, koji su uglavnom bili sami te su mu često svraćali. »Stric bi samo došao k nama u kuhinju i rekao: ‘Imate još četvoricu na ručku’«, prepričava Ljerka.Kako su uz Kuharića dozrijevala djeca, tako je i on dozrijevao među svojim župljanima, pripovijeda Mikuša. »Bio je duhom poduzetan, a vjera mu je bila na prvom mjestu. Zato je nastojao redovito pohađati stare, nemoćne i umiruće i dijeliti im sakramente«, prisjeća se biljega Kuharićeva župništva.
Neki od njih i dalje se vide. »Nakon kardinalova odlaska župljani Rakova Potoka u suradnji s novim župnicima vlastitim su sredstvima uspjeli podići novi župni dvor, groblje i crkvu, koju je 1995. blagoslovio sam kardinal. Vjernička svijest i dobra volja koje su to ostvarile plodovi su sjemena koje je zasijao upravo Kuharić«, tumači Mikuša.
U obitelji Mikuša dobro se pamti i kardinalova velikodušnost. »Moj pokojni otac bio je siromah s troje djece. Jednom je došao kardinalu podići naše krsne listove, a kući se vratio ruku punih proizvoda s kolinja.
Kuharić ih je od nekoga dobio i sve ih poslao nama. Po takvim stvarima čovjek prepoznaje istinsku Božju prisutnost. Takve vjere koja nije tek izvanjska danas nam nedostaje«, priznaje Mikuša. I njegova supruga Dragica, s kojom je u braku već 64 godine, iskusila je dobrotu koju je kardinal iskazivao siromašnima. »Dok sam kao dijete s malenom sestrom u rukama od vrabaca čuvala konoplju koju je posadila moja obitelj, Kuharić je prošao pokraj nas u svom redovitom obilasku sela. Pozvao me k sebi i dao mi 100 dinara, znajući da nas ima devetero braće i sestara. To će mi zauvijek ostati u sjećanju«, posvjedočila je.
Kardinal je u svojim sjećanjima pribilježio jedinstven prizor kada se, pješačeći iz Okićke Svete Marije u Konšćicu, uspeo na Okić-grad i s visine promatrao snijeg koji je vjetar nosio ponad njegovih župa. Posljednja etapa njegova župničkoga puta nanijet će ga pod sjeverne obronke Okića – u Samobor. Onamo je za župnika došao 1957., a ondje je i ostao sve do 1964. Iz toga vremena dobro ga se sjećaju djeca njegova brata Mije – Alojz Kuharić i Ljerka Obrovac.
»Samoborska crkva bila je prazna kada je došao, no zbog njegove predanosti Bogu ubrzo se silno napunila«, ističe Ljerka, koja je stricu više godina pomagala kao sakristanka. »Svaki dan u 5 sati već je bio u crkvi. Do mise bi molio, a nakon mise počela bi jurnjava – rad s djecom, posjeti bolesnicima… Već je tada uveo i nedjeljnu dječju misu. Djece je uvijek bilo.«
Osim prazne crkve, budući je kardinal u Samoboru naišao i na druge teškoće. »Grad je u to vrijeme bio izraženije podijeljen između franjevačke i dijecezanske župe. No stric se dao na to da ojača njihovo zajedništvo. I uspio je!« ističe Alojz. »Razvili smo običaj utrkivati se tko će prije pozvoniti za Anđeosko pozdravljenje – mi iz svete Anastazije ili brat Sebastijan iz franjevačkoga samostana. A i međusobno smo posuđivali što nam je od alata trebalo za održavanje crkve«, prisjeća se Ljerka.
U Zagrebu je 11. ožujka 2002., malo prije svoga 83. rođendana, preminuo umirovljeni zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Dvadeseta godišnjica smrti slavnoga pribićkoga sina bila je prigoda da se osvijetli možda manje poznat dio njegova duhovnoga djelovanja iz vremena prije nego što je postao biskupom. Stoga smo obišli Prigorje i Zagorje u potrazi za sugovornicima iz mjesta u kojima služio kao župnik ili kapelan – Radoboju, Rakovu Potoku, Konšćici i Samoboru.
