Opomena pripada čovjekovoj odgovornosti za druge. Ljudi su odgovorni jedni za druge i za sve postojeće, na što upućuje i Knjiga Postanka: »Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva.« To »obrađivati i čuvati« nosi svoju odgovornost. Čovjek ne smije biti ravnodušan prema drugomu čovjeku. Nije ga briga za druge ili što je izvan njegova dvorišta. Neki smatraju da mogu činiti sve što hoće, samo ako ih policija ne uhvati da krše zakon ili da drugoga vrijeđaju. Vrijedi ona: »Ne tiče me se što radi.« Zavladala je indiferentnost: »Svejedno mi je kako živi, samo neka me pusti na miru.« Međutim svi imaju poslanje za zbližavanjem svijeta. To poručuje i II. vatikanski koncil u »Radost i nada«: »Da izgradimo bolji svijet u istini i pravdi. Na taj smo način svjedoci rađanja novoga humanizma u kojem se čovjek definira prije svega po odgovornosti prema svojoj braći i prema povijesti.« Isus želi da ljudi žive jedni za druge. Očekuje to zajedništvo. Djeca smo jednoga nebeskoga Otca. Ljudi često ne primjećuju ili odbacuju i ono uzvišeno, što Isus donosi čovjeku. To je poput onoga što piše F. M. Dostojevski u svom romanu »Braća Karamazovi«. Došao Krist u doba inkvizicije na seviljski trg. I opet se čuju povici: »Ubijte ga!« Ljudi često ne prihvaćaju pravednika, ni Božju Riječ, ni Sina Božjega. Stvarnost koju opažamo iz današnjih čitanja slična je, ako ne i ista, kao i prije dvije tisuće godina. I u Isusovo vrijeme bilo je grješnika i grijeha. Evanđelje nam donosi temeljno načelo, a sv. Matej zapisa: »I što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.« Zato treba opomenuti grješnika.
Briga za grješnika treba biti briga iz ljubavi. Nijedan čovjek u duši nije ravnodušan ako mu se priđe s ljubavlju i povjerenjem. To lijepo opisuje Hilde Domin – Loewenstein, njemačko-židovska književnica, koja napisa: »Nijedna mačka sa sedam života, nikakav gušter ni morska zvijezda – kojima ud izgubljen ponovno naraste (…) nisu otporni kao čovjek – kog se legne na sunce ljubavi i nade.« Svaki čovjek žeđa i gladuje za ljubavlju i povjerenjem. Potrebno je utažiti tu duhovnu glad i žeđ ljudske duše. Grješnik je potrebitiji Božje milosti nego ljudskoga prijekora. Opomenuti valja grješnika da bi dobro napredovao i rastao. A to »dobro« ne može nastati bez zajedništva. Zajedništva nema bez Krista, a Krist dolazi u molitvi. To je obećao: »Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima«, piše sv. Matej. Ali prvo je pitanje: Moli li čovjek uopće? Koliko je spreman preko dana biti s Bogom, otvoriti svoju dušu da je Bog napuni svojim Duhom? Ako ne moli u svojoj obitelji i za svoju obitelj, kako će moliti za svoga susjeda i kako će biti sretni?
Što to primjećuje Eskim iz Jigluka među bogatim Amerikancima? Divio se kućama, namještaju, željeznici, strojevima, a najviše struji: »Bijelac zna zapaliti vatru koja se ne vidi i koncem je premjestiti. Zatvoriti je u malu staklenku da im svijetli i šalju je u peć… Ali ne znaju moliti i biti sretni.«
U zajedničku sreću ulazi i čovjekova odgovornost za sama sebe, ali i njegova odgovornost za druge. Zato i postoji sedam duhovnih djela milosrđa: dvouma savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljnika utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti. Sve učiniti da se grijeh ukloni, a Božja pravednost zaživi. Uklanjati grijeh temeljno je pravilo ili ustav Isusove zajednice.
Odgovornost Crkve temeljno je načelo u zajednici vjernika: biti kao Bog koji sve ljubi jer je sama ljubav. Da bi ljudi mogli skupa živjeti, moraju zlo uklanjati, grješnika opominjati: »Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu«, piše prorok Ezekiel. Ali tko je od nas spreman reći kolegi ili prijateljici u gostionici, na igralištu ili u diskoteci: »Nemoj tako! Ne psuj! Ne ponašaj se i ne živi tako loše!« Svatko se boji odgovora: »Što se ti miješaš u moj život?! Praviš se kao da si ti svetac. Imam pravo, kako ja hoću!« itd.
Danas su naglašena prava osobe, koja ističu privatnost i nedodirljivost. Govori se često i o pravima djece. Ali zaboravljaju se vrjednote obitelji i društva. Sloboda je u svakoj rečenici, ali se ne govori o odgovornosti za druge. Ispada da je sloboda pojedinca sloboda od drugih: »Za druge me nije briga.« A važno je zajedništvo svih u poštovanju i istini. Pastir ostavlja 99 ovaca u pustinji i traži onu jednu zalutalu. Dobromu pastiru stalo je do te jedne zalutale ovce. I nama bi trebalo biti važno da naš susjed živi čestito. Danas je jako naglašena misao o opomeni grješnika, ali i o osobnoj odgovornosti iz koje proizlazi ta opomena. U dokumentu »O vjerskoj slobodi« piše: »Po svom su dostojanstvu svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom, i po tome osobnom odgovornošću, gonjeni vlastitom naravi i vezani moralnom obvezom da traže istinu«, a Istina je Isus Krist, koji poziva ljude na osobnu odgovornost.
