Na blagdan Preobraženja Gospodnjega, 6. kolovoza 1993., papa Ivan Pavao II., u 15. godini svoga pontifikata, objavio je encikliku »Sjaj istine« (Veritatis splendor), rijetko viđeno i jedinstveno intelektualno djelo, koje je vrlo teško opisati u relativno kratkom tekstu. Enciklika počinje prekrasnim riječima: »Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku, koji je stvoren na sliku i priliku Božju: istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina.«
Riječ je o dokumentu, koji odiše pjesničkim bogatstvom, papinom erudicijom i povezivanjem vjere i razuma, a koji se temelji i na ranijim Crkvenim dokumentima nastalim tijekom stoljeća. Papa jasno navodi što ga je potaknulo na pisanje te enciklike: »Danas, međutim, čini se da je nužno razmišljati o cjelini moralnog nauka Crkve s jasnim ciljem da se nanovo dozovu neke temeljne istine katoličkog nauka, kojima u sadašnjim prilikama prijeti opasnost da se izobliče ili zaniječu.« Bio je svjestan da su se pojavile mnoge sumnje i razni pristupi glede katoličkoga moralnoga naučavanja i u okviru same Crkve. No, ipak, svrha enciklike nije ponajprije bila upozoravanje na pogrješke, nego proklamiranje poruke čiju srž čini uvjerenje da samo istina oslobađa čovjeka, a ta se istina nalazi u Istini Isusa Krista.
Kao uvod u razmišljanje o enciklici »Sjaj istine« može poslužiti jedan vrlo zanimljiv slučaj vezan uz američkoga ekonomista i novinara Larryja Kudlowa, koji je godinama djelovao kao vodeći ekonomist u raznim financijskim tvrtkama na Wall Streetu, a 2005. ga je guverner New Yorka imenovao predsjednikom komisije za poreznu reformu u toj saveznoj državi. Usto, Kudlow je bio voditelj televizijskih emisija »Larry Kudlow show« te kolumnist u nekoliko časopisa. A danas je kao vodeći ekonomski savjetnik predsjednika Trumpa među najutjecajnijim osobama u SAD-u. Riječ je, dakle, o vrlo uglednoj i poznatoj osobi, koja je početkom 1990. godine »pala« na samo dno ljudskoga života shrvana drogom i alkoholom te razočarana životom u kojem prevladava materijalizam i konzumerizam. U jednom se trenutku, ipak, dogodio snažan preokret u životu Larryja Kudlowa i doživio je na neki način pavlovsko obraćenje. »Mislim da sam negdje 1993. počeo čitati veliku encikliku ‘Sjaj istine’. U njoj nije bilo izravnoga savjeta glede alkohola i droge. Ali, opet, kasnije sam to shvatio, sadržavala je sve u vezi s tim. To je bila knjiga o nužnosti duševne i moralne snage da se izabere dobro, a ne zlo u svakidašnjim našim životima. (…) Shvatio sam da je ‘bolest duše’ najveći problem s kojim se susreću svi oni koji pate od kroničnih ovisnosti. A o tome upravo Papa govori u ‘Sjaju istine’. Ivan Pavao II. poziva nas da ‘ne budemo u strahu’ u življenju života u skladu s vjerom. (…) Papa propovijeda moralnu teologiju koja je svakomu prihvatljiva. To je život koji traži hrabrost, moralnu hrabrost, koja daje našemu životu svrhu i značenje.« Kudlow, inače nominalno protestant, krajem 1997., potaknut Papinom enciklikom, postao je katolik i vratio se normalnu životu! »Velika bitka našeg vremena … nije gospodarstvo, to je sekularizacija koja se događa diljem Europe i Sjedinjenih Država«, Kudlowova je poruka.
»Sjaj istine« počinje s malo dužom meditacijom o odlomku iz Matejeva evanđelja u kojem mladi i bogati mladić pita Isusa: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« (Mt 19, 16). U osobi toga mladića može se prepoznati »svakoga čovjeka koji, svjesno ili nesvjesno, pristupa Kristu, Otkupitelju čovjeka, i postavlja mu moralno pitanje«. Isus jasno odgovara mladiću da nije dovoljno samo poštivanje deset Božjih zapovijedi, nego ga treba u potpunosti slijediti. Zapovijedi predstavljaju religioznu moralnost, i to je velika stvar, ali postoji i korak dalje i više.
Danas je iznimno važno razmišljati o moralnom naučavanju Crkve jer se bitna sveza »Istine – Dobra – Slobode u velikoj većini izgubila u suvremenoj kulturi, pa je danas potreba da se čovjek navede da je ponovno otkrije jedan od zahtjeva svojstvenih poslanju Crkve radi spasa svijeta«, naglašava papa te upozorava da se danas žestoko, posebice u zapadnom svijetu, »osporava spasonosna sila istine, te se samo slobodi izvučenoj iz svake objektivnosti povjerava zadaća samostalnog odlučivanja o tome što je dobro a što zlo«. Drugim riječima: »U nekim strujama moderne misli stiglo se do toga da se sloboda toliko uzdiže te se od nje tvori apsolut koji bi bio izvor vrijednosti.« U pitanju su dakle relativizam i subjektivizam i »više se ne smatra da je Božji zakon jedino pravo dobro čovjekovo«, odnosno »velika osjetljivost suvremenog čovjeka za povijesnost i za kulturu navodi neke da posumnjaju u nepromjenljivost samoga naravnoga zakona«.
A o tome je 2008. u New Yorku pred 25 000 mladih govorio i papa Benedikt XVI.: »Neki danas tvrde da poštivanje slobode pojedinca čini pogrješnim tražiti istinu, uključujući istinu što je dobro. U nekim krugovima govoriti o istini čini se prijepornim ili podvajajućim, i stoga najbolje čuvanom tajnom u privatnoj sferi. A na mjesto istine, ili bolje rečeno, na njenu odsutnost, raširila se zamisao koja, dajući svemu vrijednost, bez razlikovanja uvjerava da osigurava slobodu i oslobađa savjest.« U cijeloj toj priči rađa se usto sumnja glede neslomljive veze između vjere i morala, odnosno da biti vjernik znači djelovati na određeni način.
Enciklika jasno poručuje da su moralna načela vrlo poznata i da nisu određena javnim mišljenjem i anketama ili pojedinačnom sviješću. »U nekim strujama moderne misli stiglo se do toga da se sloboda toliko uzdiže, te se od nje tvori apsolut koji bi bio izvor vrijednosti.« Slikovit je primjer jedne talijanske sveučilišne profesorice, koja je svojedobno, kad su se liberalni krugovi obrušili na papu Ivana Pavla II. zbog njegovih stajališta o braku, izjavila: »Ja sam katolkinja, ali mi Papa ne će govoriti koliko ću se puta udavati.« O mnogim moralnim pitanjima mnogi »katolici« danas slično misle. O. Livio Melina, nekadašnji potpredsjednik Lateranskoga instituta, govorio je o »moralnoj šizmi unutar Crkve« s mnogim katolicima, koji su se od naučavanja Učiteljstva distancirali i u teorijskom i u praktičnom pogledu.
Možda je najvažniji dio enciklike 2. poglavlje u kojem je središnja poruka vrlo značajna za današnje vrijeme u kojem se pojavljuju začuđujuće tehnološke mogućnosti zahvata na čovjeku: »Ljudsko se djelovanje ne može ocijeniti kao moralno dobro samo zato što je svrhovito usmjereno da dosegne ovaj ili onaj cilj za kojim teži ili jednostavno zato što je subjektivno namjera dobra.« Ljudski čin koji je dobar po svojem predmetu mora biti usmjeren prema krajnjoj svrsi. »Sam čin dosiže zatim svoju krajnju i konačnu savršenost kad ga volja doista usmjeri k Bogu putem ljubavi.« Papa tu citira i svetoga Alfonza Marija Liguorija: »Nije dovoljno činiti dobra djela, nego ih treba činiti dobro« (!). Često se danas takvo stajalište zanemaruje, posebice na području tzv. bioetike.
Sadržaj enciklike »Sjaj istine« ističe nužnost povratka evanđelju, kršćanskoj tradiciji i autentičnom naučavanju II. vatikanskoga sabora: »Treba stoga da kršćani iznova otkriju novosti svoje vjere i njezinu prosudbenu snagu naprama nametljivoj kulturi što prevladava…« Enciklika je poziv na obraćenje! Mogućnost djelovanja u suglasju s moralnom istinom, unatoč ljudskoj slabosti uzrokovanoj grijehom, nalazi se u otajstvu Kristova otkupiteljskoga djela. A propovijedanje kršćanskoga morala mora voditi računa o Pavlovu upozorenju »da se ne obeskrijepi križ Kristov« (1 Kor 1, 17). Na to se nadovezuju papine riječi: »Svatko od nas može osjetiti ozbiljnost onoga što je u pitanju, ne samo za pojedine osobe, nego i za cijelo društvo, kad je posrijedi ponovno potvrđivanje univerzalnosti i nepromjenljivosti moralnih zapovijedi, a osobito onih koje uvijek i bez iznimaka zabranjuju u sebi zle čine.«
Kršćani trebaju, kaže sv. Ivan Pavao, dozvati u pamet neprijepornu činjenicu: »Dobro osobe jest biti u Istini i činiti Istinu!«
