U odlomku iz Djela apostolskih veliki svećenik i saduceji, potaknuti zavišću, odlučuju poduzeti akciju protiv apostola. Tako veliki svećenik ponajprije podsjeća apostole da im je bio zabranio učiti u Isusovo ime te im predbacuje da su »napunili Jeruzalem svojim naukom« te da žele na njih, to jest na hramske svećenike i Vijeće, »navući krv toga čovjeka«.
To je doista u skladu sa sadržajem Petrova propovijedanja u Salomonovu trijemu u Hramu: »Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.« U prvom pojavljivanju pred Vijećem, dok je objašnjavao kako je ozdravljen bolestan čovjek, Petar tumači da se to dogodilo: »po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih«. Petar tu, čvrst u svojim uvjerenjima, ponavlja stajališta već jednom izrečena pred Vijećem: na prvom se mjestu valja pokoravati Bogu i Bog je uskrisio Isusa; »kojega vi smakoste objesivši ga na drvo«. »Vješanje na drvo« podsjeća na Ponovljeni zakon prema kojem je takva kazna znak čovjekova prokletstva. No Isusa, od ljudi osuđena kao prokletoga, Bog sâm podiže te ga »desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja«. Spominjanje Božje »desnice« podsjeća na Psalam 118, gdje se govori o pravedniku kojega je Bog »kaznom teškom kaznio«, ali ga nije ni predao smrti. Naprotiv, njegova ga »desnica uzdignu«. Na taj je način njegov pravednik – »kamen što ga odbaciše graditelji« – postao »kamen zaglavni«. Tako je i Isus u Petrovu govoru predstavljen kao »Začetnik« i »Spasitelj«. On je ponajprije »Začetnik života« koji sve svoje vodi u život. Vidljiva je upornost Isusovih učenika, koji su bez obzira na zabrane, prijetnje i teškoće, svaki dan »u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa«.
Dok je prvotni tekst Ivanova evanđelja završavao zaključnim redcima prethodnoga poglavlja, sâm Ivan ili netko od njegovih učenika dodao je još jedno poglavlje. Događaj je smješten na »Tiberijadsko more«. Riječ je o onoj istoj vodenoj površini u Galileji, koja se još naziva i Galilejsko jezero ili Galilejsko more. To je jezero uz koje je Isus okupio svoje prve učenike i gdje je započeo svoje naučavanje i djelovanje. Uz to jezero nalazi se grad Kafarnaum u kojem je najduže boravio nakon što je počeo javno propovijedati. Ondje, uz jezero, nalaze se Petar, Toma, Natanael, sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov, i još druga dvojica učenika. Nakon neuspješna noćnoga ribolova ukazuje im se Isus, kojega ne prepoznaju, te im nalaže da bace mrežu »na desnu stranu lađe«. Oni tako i učine, a ulov je tako obilan da ne mogu izvući mreže. To obilje podsjeća na događaje dok je Isus bio među svojim učenicima: pretvaranje vode u vino u Kani Galilejskoj, umnažanje kruhova ondje u blizini Galilejskoga jezera, govor o živoj vodi te život što ga daje dobri pastir. Naposljetku, obilje podsjeća na puninu Isusova dara Duha, »jer Bog Duha ne daje na mjeru«. U tom obilju učenici prepoznaju Isusovu prisutnost. Doručak s Isusom slika je kršćanske euharistijske gozbe. Isus je među svojim učenicima, uzima kruh i daje im. Poznati odlomak o Petrovu prvenstvu stavlja toga apostola na čelo misionarske kršćanske zajednice. Njegova je uloga da bude pastir – predvodnik. Kako bi to mogao činiti, triput je upitan o tome ljubi li Isusa. Uz svaki njegov pozitivan odgovor slijedi i Isusovo: »Pasi jaganjce moje« i: »Pasi ovce moje.« Petrova ljubav mora biti spremna i na žrtvu. Zato mu Isus ponavlja poziv koji mu je uputio već na posljednjoj večeri: »Idi za mnom.«
U Otkrivenju sveti pisac vidi »na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju«, to jest na Božjoj desnici, knjigu »iznutra i izvana ispisanu, zapečaćenu sa sedam pečata«. Riječ je o knjizi koja prema proroku Ezekielu sadrži Božje odluke o posljednjim vremenima. Može je otvoriti i u nju pogledati samo onaj koji je »pobijedio« – »Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov«, to jest Isus Krist. On, zaklani Jaganjac, uzima tu knjigu iz Božje desnice, što izaziva poklonstvo, molitvu i pjesmu dvadesetčetvorice starješina, četiriju bića koja su pred Bogom i svih anđela. Dio te pjesme današnje je liturgijsko čitanje. Riječ je o pohvalnoj pjesmi »zaklanomu Jaganjcu«. On sada, nakon što ja pobijedio i nakon što je zaklan, postaje dostojan primiti »moć i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov«. Podsjeća to na Pavlov hvalospjev iz Poslanice Filipljanima, gdje se govori o Kristovu poniženju, sve »do smrti, smrti na križu«, i njegovu uzdignuću, kad mu se klanja svako koljeno »nebesnika, zemnika i podzemnika«. Doista pjesmi se sada, uz starješine, bića i anđele, pridružuje i »sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru«. Svi oni zajedno izriču blagoslov Bogu i Jaganjcu. Na što ona četiri bića koja stoje pred prijestoljem odgovaraju: »Amen!« Vjerojatno je riječ o pohvalnoj pjesmi koja je bila dijelom najranije kršćanske liturgije. Baš kao što je nekad židovstvo držalo da je hramsko bogoslužje dio nebeske liturgije, tako vrlo rano i kršćani svoju liturgiju vide kao sliku i dio nebeske liturgije koja se odvija pred samim prijestoljem Božjim, čiji je glavni svećenik »zaklani Jaganjac«, Isus Krist.
