Krug onih koji su se borili za slobodu Hrvatske i Ugarske bio je oslabljen kada su jedan za drugim umrli važni, a možda i najsposobniji suradnici Zrinskoga: 1666. ostrogonski nadbiskup Juraj (György) Lippay, a 1667. palatin Franjo Wesselényi, čijom je smrću nestalo najuglednije osobe među zavjerenicima nakon Nikole Zrinskoga. Kasnije im se pridružio i dvorski sudac Franjo Nádasdy koji se krajem 1669. u potpunosti povukao iz svih aktivnosti.
Petar Zrinski za svoje je planove uspio pridobiti zeta Franju Rákóczyja i izmiriti ga s gornjougarskim protestantima, među kojima je postojala sklonost za savez s Osmanlijama. Problem je bio u tome što su Osmanlije bili zaokupljeni ratom protiv Mletačke Republike. Čak i da su htjeli, realno nisu mogli pomoći. Zrinski je 1667. godine ugovorio tajni savez sa štajerskim plemićem Erazmom Tattenbachom, no to nije moglo nadoknaditi gubitak Wesselényija. U srpnju 1668. predstavnici 13 županija sa sjevera Ugarske donijeli su odluku o pripremi za oružani ustanak. No 1669. udovica palatina Wesselényija predala je bečkomu dvoru dokumentaciju svojega supruga u kojoj su bili i važni tajni spisi.
Zanesen krivom prosudbom o tome da će mu Osmansko Carstvo pružiti pomoć, isključivo na temelju izvještaja Bukovačkoga, Petar Zrinski započeo je s pripremama za podizanje ustanka, povjerivši operativno vodstvo svojemu šurjaku Franu Krsti Frankopanu. Pritom je dva puta pozvao Rákóczyja da on organizira ustanak i poslao mu potreban novac jer je Zrinski bio prezadužen i u financijskim problemima. U ožujku 1670. Petar Zrinski bio je prisiljen posuditi 6000 forinta od kanonika Zagrebačkoga kaptola kako bi mogao isplatiti plaće vojnicima.
U međuvremenu je Petar Zrinski nastojao pridobiti velikaša Nikolu Erdődyja obećavši mu posjede jer je s njim od ranije bio u sukobu. Uspio je u tome da mu se pridruže grof Ivan Drašković, inače zet Franje Nádasdyja, te niz drugih plemića, no odaziv nižega plemstva bio je slab. Kako su na sastanku u Čakovcu 1670. bili i osmanski predstavnici, Erdődy i Drašković otišli su jer nisu željeli dogovor s Osmanlijama. Moguće je da je približavanje Osmanlijama od Petra Zrinskoga udaljilo i zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića koji je savjetovao Zagrebački kaptol da odbije zahtjev Frana Krste Frankopana za potporom.
Marčanski/vratanijski biskup/episkop Gabrijel (Gavrilo) Mijakić uživao je naklonost Petra Zrinskoga pa je s njim u svibnju 1668. putovao u Beč kako bi ga predstavio ugarskomu kancelaru. Moguće je da su bili vrlo bliski pa se u jednom dokumentu tvrdi da je Mijakić Zrinskoga »prihvatio za otca, a ovaj njega za sina«. Petar Zrinski navodno se javno hvalio kako je zadaća Mijakića bila nagovaranje Vlaha u Vojnoj krajini da se pridruže snagama Zrinskoga u trenutku kada Osmanlije stignu u pomoć. Čini se da je Zrinski Vlasima ponudio znatne povlastice ako bi mu se priključili, no o tome nije očuvana pouzdana dokumentacija jer ju je možda uništila Ana Katarina Zrinski zajedno s drugim kompromitirajućim dokumentima.
Kao dokaz da je Franjo Bukovački bio za oružanu borbu protiv snaga bečkoga dvora bez kompromisa svjedoči drugo pismo koje nije datirano, ali je vjerojatno poslano krajem ožujka 1670. kada su se Zrinski i Frankopan već spremali na predaju pred snagama bečkoga dvora. Bukovački je to pismo Zrinskomu uputio također iz osmanskoga Zrina: »Zmožnu gospodinu, gospodinu Petru Zrini, gospodinu banu Horvatskomu v viteške i junačke ruke. Za onoga Boga koji nas je dal i za onu sriću koju ste dosada imali. Ne pogađajte se z Nimcom.
Verujte polsu, kad nas Car ljubi, dajte se ljubite, kad Vas Turci štimaju, a sami znate kako vas Nimci sramote… Lubim černu zemlu pred Vašim Gospocrvom moleći Vaše Gospoctvo da se ne pogađate z Nimcem.«
Zrinski i Frankopan nakon 20. ožujka 1670. očito su shvatili da od osmanske pomoći ne će biti ništa pa su opunomoćili augustinca Marka Forstalla, inače tajnika Zrinskoga, da u Beč prenese zahtjev da se Petra Zrinskoga imenuje za zapovjednika Varaždinskoga generalata, nad još nekim postrojbama, točno određenu bansku plaću, isplatu dugova u iznosu od 40 000 forinta. Zrinski je 21. ožujka iz Čakovca pisao Frankopanu da ima informacije da je protiv njih pokrenuta vojska u Štajerskoj te usmjerena prema Koprivnici i Karlovcu. Zrinski je tražio da Frankopan piše Bukovačkomu: »Nek nas ne ostavi, neka čini larmat i kod Karlovca i kod Virovitice.«
Dana 22. ožujka 1670. uhićen je grof Erazmo Tattenbach i zatočen u Grazu. To je bilo važno jer su njegovo bogatstvo i imovina bili važni oslonci Zrinskomu za protuhabsburške aktivnosti. Leopold je, kako bi zaustavio približavanje hrvatskih i ugarskih magnata s protestantima, odlučio vratiti im crkve. Navodno je kralj grofu Nádasdyju dao naslutiti da bi možda mogao dobiti potporu u eventualnoj kandidaturi za ugarskoga palatina nastojeći ga pridobiti na svoju stranu.
Frankopan je sredinom ožujka iz Međimurja poveo konjaničku postrojbu s ciljem zauzimanja važnih strateških položaja u Hrvatskoj, a čini se da su na njegovu stranu stali građani Varaždina, a građani zagrebačkoga Gradeca tvrdili su da će učiniti što i drugi u Hrvatskoj.
U Brezovici se 24. ožujka održao skup plemstva na kojem je Fran Krsto Frankopan objasnio ciljeve pobune, a većina je plemstva tada prisegnula banu Zrinskomu, uz iznimku turopoljskoga plemstva.
Istodobno su na organiziranju bune u Banskoj krajini djelovali kapetani bana Zrinskoga: Baltazar Pogledić, Ivan Kamenjan, Franjo Berislavić, Ladislav Černkoci, Gašpar Čolnić, Juraj Gotal, Stjepan Gereci i Juraj Malenić. U Ozlju i Vinodolu ustanak su pripremali kapetan Franjo Frankulin i Orfej Frankopan, koji se sa svojom vojskom želio probiti do Zagreba i spojiti s postrojbama Frana Krste Frankopana, no njegovu je vojsku porazio karlovački general Ivan Josip Herberstein.
Petar Zrinski je, preko župnika, pozvao kmetove na Ozaljskom vlastelinstvu da se pridruže ustanku, a onima koji bi se pridružili konjem garantirao je kasnije oslobođenje od tlake i ostalih davanja. Pri objašnjavanju odnosa Zrinskoga i zavisnih seljaka treba istaknuti da su mnogi njihovi seljaci od ranije imali, na neki način, slobodnjački status koji su stekli zahvaljujući potrebi da im se dio tlake pretvori u obvezu prenošenja robe potrebne za vlastelinsku trgovinu.
Nastavlja se
