Kao svjedočanstvo položaja Hrvatske u vremenu ustanka Zrinskoga i Frankopana govori jedan od tadašnjih zapisa još uvijek nepoznatoga autora: »Protektor (Nijemac) tvoj narode, odsijeva u svijetlom sjaju, a ti si priličan svijeći, koja će doskora ugasnuti. Većina našega naroda nije se htjela podati turskomu jarmu, već se podasmo tuđemu narodu drugoga srca i imena. Kaži narode, gdje je vjera zadana od tvojih protektora? Gdje su povelje, gdje li prava, gdje su bezbrojna obećanja? Evo imaš volju protektorovu u mjesto prava, prevaru na mjesto povelja i lomljenje vjere u svih poslovima. Vjerniji su Turcima nego kršćanima, vole Turke nego li nas za prijatelje, premda to biva na krajnju propast zemlje i naroda. Kada je veliki vezir goloruk stajao u Ugarskoj, činio je naš protektor s njime sramotan mir… Kada je želio veliki i veleslavni ban Zrinski, da osvoji Kanižu i već zatrubile trublje na osvojenje, nisu mu dali.
Da dobije, što mu zato treba, slali su ga od Gradca u Beč, od Beča u Regensburg. Naše tvrđave daju u ruke njemačkih oficira i soldateske, a nas odstranjuju. Vojske neplate, već im dopuste plijeniti zemlju i narod. Gladna vojska našega protektora gore je opustošila zemlju nego li Turci… Časti u zemlji daju nesposobnim, našega prava ne razumiju, a nam hoće da sude, obranu krajine predali su pod Hofkriegsrath, a prihode zemlje nadzire njemačka komora. Ne puštaju samo da Turci naše krajine pritišću, već ih i Nijemci muzu, zato su napravili carinu u našoj zemlji. Gledajte Hrvatsku, kako su joj slobode oštipali sa svih strana. Jedan vitez sjedi u Varaždinu, a drugi u Karlovcu, dva njemačka generala, a na krajini sve njemački oficiri, pak jedan dio zemlje otimlje za sebe Štajerska, a drugi Kranjska. Spomenite se sloboda njenih od god. 1649. Tužna i žalosna pjesma poput lamentacija Jeremije proroka dolazila u Sabor, da takove jošte nije bilo, a pomoći jošte do danas nema. Kako se gazi sloboda trgovine s Italijom i kako se time pogazila zemlja? Što je od Turaka ostalo Dalmaciji, to se prepušta Talijanom, kao da je njihovo. Smiluj se Bože u gorkoj nesreći svomu kršćanskomu puku!«
Ustanak koji su vodili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan nije se kretao putom uspjeha. Petar Zrinski nastojao je pronaći mirno rješenje s bečkim dvorom. Zamolio je udovicu svoga brata Nikole Sofiju Löbel da pođe u Beč i proba sukob riješiti mirno. Poslao je zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića da bude posrednik između njega i bečkoga dvora. Biskup Borković je posjetio prvoga ministra Wenzela Eusebiusa von Lobkowitza, pripadnika staroga češkoga velikaškoga roda lojalnoga Habsburgovcima koji se istaknuo u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), tijekom kojega je dobio čin feldmaršala. Po završetku Tridesetogodišnjega rata 1652. postao je predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća, a od 1669. prvi je ministar na bečkom dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Leopolda I. i osoba od velikoga utjecaja. Njemu je biskup Borković izložio zašto je Petar Zrinski nezadovoljan, tj. da ga se dovoljno ne poštuje, ne prima zaslužene nagrade, zaobilaze ga pri dodjeli služba, a krše se i hrvatski zemaljski zakoni. Zrinski je teško podnosio i to što je general Herberstein pljačkao hrvatske ljude. Biskup Borković je predložio da se sukob završi mirnim dogovorom.
Nakon što je na bečkom dvoru utvrđena krivica Petra Zrinskoga, tj. ustanak protiv vladara i povezivanje s neprijateljima Habsburgovaca, donesena je odluka da se s njime brzo obračuna. Naime, ako bi se čekalo, postojala je vjerojatnost vojnoga povezivanja hrvatskih ustanika s gornjougarskim nezadovoljnicima. Odmah su vojnokrajiške i unutarnjoaustrijske vojne snage upućene na smirivanje stanja u Hrvatskoj.
Kralj Leopold poslao je zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića natrag k Zrinskomu i uvjerio ga u to da mu je kralj sklon te da će Zrinskoga primiti s milošću ako ga posluša. Leopold je osobno napisao pismo Zrinskomu, a Lobkowitz je nadodao biskupu: »Samo neka dođe u Beč, a tako recite rođaku mom, slobodno neka dođe.«
Tajnik Petra Zrinskoga augustinac Marko Forstall po nalogu Zrinskoga otputovao je u Beč i iznio njegove zahtjeve: da Hrvati dobivaju časničke činove u Vojnoj krajini te da mogu postati i generali, da se Zrinskomu i njegovu sinu ako bude sposoban dodijeli uprava nad Varaždinskim generalatom te nasljedno pravo nad grofovijama Pazin, Kočevlje, Rijeka i Trsat, da ga oslobodi godišnjega podavanja od 4500 forinta udovici svoga brata Sofiji Löbel, da kralj podmiri dugove od 40 000 forinta, da ga imenuje pukovnikom dviju pukovnija, ako bi Osmanlije osvojili neke njegove posjede, kralj bi mu za odštetu darovao zamjenska imanja, da se plaća međimurskoga i banskoga zapovjedništva urednije isplaćuje, da se grkokatolički episkop Mijakić pomiluje, da plaća Zrinskomu njegovu počasnu postrojbu, da Zrinskomu bude slobodno moliti pomoć pape i drugih vladara te neka se Osmanskomu Carstvu nagovijesti rat. Unutarnjoaustrijsko dvorsko ratno vijeće u Grazu bilo je voljno uglavnom prihvatiti zahtjeve Petra Zrinskoga, a na bečkom dvoru nisu pristajali na kompromis. Petrovo ponašanje i sklonost kompromisu iskoristili su kako bi dobili na vremenu u pripremi napada na njega.
Isti dan kada je biskup Borković doputovao u Čakovec, 26. ožujka 1670., u Beč je stigao Nikola Erdődy, koji je podnio izvještaj o stanju u Hrvatskoj. Erdődyja su lijepo primili i dodijelili mu 6000 forinta da se vrati u Hrvatsku i okuplja vojsku protiv Zrinskoga.
Karlovački general Ivan Josip Herberstein 28. ožujka 1670. u Pokuplju je razbio postrojbu Frana Krste Frankopana i time onemogućio daljnje aktivnosti pobunjenika. Dana 29. ožujka 1670. Petar Zrinski je razriješen dužnosti hrvatskoga bana, a stanovnike Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kralj je obavijestio da je Zrinski buntovnik i veleizdajnik, ističući: »Grof Petar Zrinski nevernik je postal naše korune, proti njoj puntarskim zakonom podigal se, pod svoju oblast kraljevstva naša horvatsko i slavonsko i dalmatinsko i bližnje naše orsage podegnati kanil.«
Nastavlja se
