Fran Krsto Frankopan je 1. travnja 1670. stigao u Čakovec i donio informaciju o Herbersteinovu djelovanju. Nakon što je shvatio da mu kaniški paša ne će pružiti pomoć Zrinski je izvukao topove na zidine čakovečkoga dvorca razmišljajući o pružanju oružanoga otpora, ali je nakon konzultacija s Frankopanom na kraju odustao od toga.
Biskup Borković 5. travnja 1670. pisao je Zrinskomu da po njegovu mišljenju može doći u Beč radi izmirenja te da to učini što je prije moguće. Na Uskrs, 7. travnja 1670. Zrinski i Frankopan obratili su se kralju pismima izražavajući svoju vjernost, ujedno moleći milost. Pisma je u Beč ponio Forstall te sa sobom poveo Petrova sina Ivana Antuna kao taoca. Forstall i Ivan Antun Zrinski u Beč su stigli 12. travnja. Petrova sina smjestili su u stan prvoga ministra Wenzela Eusebiusa Lobkowitza i bio je tamo pod nadzorom.
Habsburgovcima lojalna vojska uklanjala je sva središta pobune pa su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u noći s 13. na 14. travnja 1670. odlučili napustiti Čakovec gdje su se bili sklonili. Za četiri dana stigli su u Beč. Namjera im je bila pokušati dobiti milost od kralja, u što su vjerovali jer su dobili određena obećanja. No pokazalo se da je to zapravo bila zamka. Kada su stigli u predgrađe Beča, prvi ministar Lobkowitz po njih je poslao kočiju te su smješteni u gostionici »K bijelomu labudu« u središtu Beča, u Kärntnerstraße, i to bez straže. U večernjim satima istoga dana, 18. travnja, rastavili su ih. Zrinskoga su smjestili kod potpukovnika bečke gradske posade baruna Ugartea, a Frankopana kod bojnika Trauna. Stanovi obojice bili su pod stražom, a u blizini je bio smješten i sin Petra Zrinskoga Ivan Antun.
Rákóczy je na večeru pozvao zapovjednika carskoga garnizona u Tokayu grofa Starrenberga i nekoliko njegovih časnika te ih je dao uhititi. Vjerovao je da bi na taj način mogao dobiti garanciju za sigurnost svoga tasta Petra Zrinskoga, koji je, saznavši to, bezuspješno predložio da ga puste u Gornju Ugarsku pa da on svojim autoritetom spriječi pobunu.
Čini se da su se potkazivanja protuhabsburških aktivnosti umnožila. Petru Zrinskomu mnogo se toga pripisivalo, npr. to da je, kada je kralj Leopold 1667. – 1668. bio bolestan, navodno s Mletačkom Republikom dogovarao da se pod njezinom zaštitom proglasi hrvatskim vladarom i da Mlečanima omogući pripajanje dijela teritorija koji su bili pod habsburškom vlašću. Dio bivših suradnika Zrinskoga odavao je mnoge pojedinosti nastojeći za sebe osigurati amnestiju. Prema francuskim informacijama, neposredan je cilj ustaničkih planova bio sam Leopold. Navodno su nekoliko puta između 1666. i 1669. na njega pokušali izvršiti atentat. Krajem travnja 1670. bečki je dvor nastojao da Zrinski piše svojemu zetu Rákóczyju s ciljem da ga nagovori na odustajanje od daljnjih protuhabsburških aktivnosti. Petar Zrinski je zaista kasnije pisao Rákóczyju i doprinio da se smiri pobuna u Gornjoj Ugarskoj, no to mu nije nimalo olakšalo pri donošenju presude. Naime Zrinskomu i Frankopanu suđeno je prema austrijskim zakonima, no ishod sudskoga procesa očito se znao unaprijed.
Tijekom sudskoga procesa Zrinski i Frankopan djelomično su priznali krivicu te su pokoravanjem vladaru nastojali ishoditi pomilovanje i oproštenje. Uz to su iznosili obranu. Tako je Petar Zrinski 15. studenoga 1670. pisao kralju među ostalim i sljedeće: »Moj je grijeh, ako ga se ikako dolikuje nazvati, da sam Vašem Veličanstvu pribavio vrhunsku sreću, najveću slavu, mir kraljevstva i najčvršći temelj. Neka se svatko razmeće na koji god način želi, no zasluženim pravom mogu reći: ja sam razlog opstanku Ugarske.
Tu ću tvrdnju detaljno razraditi. Nakon što je veliki vezir prvenstveno zbog dva razloga došao u naše krajeve: očito da poruši utvrdu koju je podigao moj pokojni brat i da do temelja razori Međimurje, gnijezdo naše obitelji i našeg imena, pa da zbog oružane zaštite Vašeg Veličanstva nije mogao postići cilj, uvjeren ne znam kojim neukim i glupim razlogom – što Osmanlije i sada čvrsto vjeruju – da sam ja osigurao potporu kršćanskih vladara, okrenuo se od tamo prema drugim pothvatima. Međutim, i ondje je kod rijeke Rabe, jer je Bog tako htio, pod zapovjedništvom Vašega Veličanstva bio prisiljen na povlačenje, na svoju značajnu štetu i sramotu… Povukao se prepuštajući se sudbini i sreći pa se požurio sklopiti mir. Od toga je vremena uvijek nastojao i trudio se popraviti tu sramotu svoga imena i ostatak svoje časti. Znao je tako, putem većinom ugarskih veza, da nikad nisam želio niti želim imati posla s Osmanlijama, dapače, da sam uvijek preduhitrio njihove pokušaje, dijelom obavještavajući Vaše Veličanstvo, dijelom tražeći prilike protiv Osmanlija; riječima sam i djelima dokazao da sam stvarni, prirodni i najneumoljiviji protivnik i neprijatelj Osmanlija. Bio bi vezir odlučnije pristupio svojem cilju da ga nije moje poslanstvo, kroz ponudu moga prijateljstva, odvratilo od nauma; konačno, najviše je napora uložio upravo u to da postigne da napustim vjernost Vašem Veličanstvu. Ugri su od mene tražili samo to, da ne uzmem oružje protiv njih – javno su govorili da se nikoga drugog ne boje. Vrlina moje obitelji povećala je tu slavu moga imena. ‘U ratu pak najviše vrijedi ugled u krvi.’ Mogao bi nabrajati mnoge dobrobiti koje su iz toga nastale za kršćanstvo – međutim budući da su skrivene, poznate smo Bogu, a nama prepuštene tek kroz moguće pretpostavke i nagađanja, suzdržat ću se stoga od daljnjeg pisanja o tome. Neka mi bude dopušteno od mnogih primjera iznijeti ova dva: prvi, u ova protekla ratna vremena, dok je trajao Mletački rat, nekoliko je puta (veliki vezir) htio osvojiti prolaz kroz naše krajeve i svaki ga je put strah od našeg imena natjerao da promijeni mišljenje. Drugo, vezir je protiv naših hrvatskih izveo pedeset tisuća vojnika i nitko se nije usudio na sebe preuzeti pothvat, samo zbog ugleda moga imena. Uostalom, svijetu je poznato koliko je Osmanlijama zastrašujuće ime Zrinskih. ‘Ratovi se vode slavom.’ Tako sam, iz odanosti i vjernosti urođenih mojoj obitelji, Vašem Veličanstvu obznanio iskušenja, obećanja kojima me Turčin mamio.«
Nastavlja se
