Nije zgorega spomenuti da su se zagrebački isusovci nakon 1671. vrlo kritički osvrnuli na aktivnosti Zrinskoga i Frankopana: »Ovu godinu punu nemira i općih opasnosti treba početi povijesnim izvješćem sa Zrinskom urotom. Ona je izbila u opći požar početkom mjeseca ožujka, pošto se tajnim dogovorima sad s Osmanlijama, sad s Mađarima, najviše pobunjenim hereticima tijekom nekoliko godina, skrivala kao pod pepelom grijana i hranjena, i bila na veliku opasnost da se cijelo Kraljevstvo ne podvrgne pod jaram Osmanlija pod izgovorom zaštite od bahatosti Nijemaca… Doista potrebna Božja pomoć nije nedostajala ni Kraljevstvu ni nama. Dok naime, knez Franjo Frankopan… Kaptol i Grad na otpadanje od cara čas prijetnjama čas zlatnim obećanjima poticao, evo ti Ivan Josip grof Herberstein, zapovjednik Hrvatske krajine s ovlašću generala, skupivši pravu vojsku od svojih graničara i podložnih mu pomoćnih četa iz Kranjske nagrnuo je iz Karlovca, i u ratnom rasporedu četu pješaka i konjanika zrinskih i frankopanskih, koji su pod vođom nekim Frankulinom Liburnom, lukavim čovjekom, nastavili prema Zagrebu, razbio na potoku Kupčini i tada natjerao u bijeg u Brezovicu, gdje je Frankopan sa svojima kovao odluke, i sam je ravno požurio tamo, i ondje bi sve pomoćnike zavjere bio uhvatio, da se nisu opomenuti od vojnika izbjeglog s poraza na Kupčini odlučili na bijeg. Odanle se Frankopan sam domogao Zagreba sa šačicom ukućana i ovdje se u nekoj kući skrivao do mraka, a pošto je (mrak) pao putovima i stranputicama stigao je u Čakovec k Zrinskom… Zrinski pak sa svojim Frankopanom, pošto je carska vojska upala u Međimurje, predavši utvrđeni grad čakovečki u ruke generala Sponkavija (Spankaua) i ostavivši ondje suprugu, otputovao je u Beč k caru. Odanle poslani u Novo Mjesto, poslije godine dana, tj. 29. travnja 1671. smaknuti su krvničkim mačem. I to je bio svršetak opće pobune Hrvatske.«
Taj zapis treba gledati u kontekstu novonastalih političkih odnosa u Hrvatskoj. Osim toga, 1669. godine osnovano Sveučilište u Zagrebu, koje su vodili isusovci, trebalo je 3. studenoga 1671. ishoditi potvrdu Hrvatskoga sabora.
Što je nakon odlaska u Beč bilo s posjedima Zrinskoga i Frankopana? U 17. stoljeću kraljevim je prihodima u Hrvatskoj i Ugarskoj upravljala Dvorska komora sa sjedištem u Požunu (današnja Bratislava), a njeni su se službenici trebali pobrinuti kralja Leopolda učiniti baštinikom zaplijenjenih posjeda. Dvorska je komora kao svoje povjerenike odredila činovnike tridesetnice u Nedelišću Petra Prašinskoga i Franju Špoljarića.
Oni su između 19. svibnja i 2. kolovoza 1670. napravili službenu konfiskaciju posjeda Zrinskih i Frankopana te njihovih suradnika.
Konfiscirani posjedi pretvoreni su u dobra kraljevskoga fiska, čime je kralj postao najbogatiji vlastelin u Hrvatskoj dobivši posjede između Međimurja i Jadranskoga mora. Posjedi Zrinskih 1672. procijenjeni su na 1 400 000, a dobra Frankopana na 100 000 forinta.
Iz očuvanih računa rashoda i prihoda konfisciranih dobara od 1673. do 1679. vidi se da je Dvorska komora primila približno 135 000 forinta. Dio konfisciranih dobara je do 1680. prodan te je kralj za njih dobio dodatnih 90 000 forinta. Nakon pogibije Adama Zrinskoga, Nikolina sina, koji je držao manji dio nekadašnjih posjeda obitelji Zrinski, 1692. i njegova su nekadašnja dobra uključena u fond posjeda kraljevskoga fiska.
Hrvatski se sabor još 7. srpnja 1670. žalio na to da se konfiskacijom dobara Zrinskih i Frankopana ona pokušavaju »izdvojiti iz Kraljevine«. To se obistinilo 1692. kada su bivši posjedi Zrinskih i Frankopana u Primorju i Pokuplju zaista izuzeti iz jurisdikcije hrvatskoga bana i Sabora.
Na dužnost smijenjenoga bana Petra Zrinskoga bečki dvor je 3. travnja 1670. postavio privremene administratore službe bana: biskupa Martina Borkovića za civilne, Nikolu Erdődyja za vojne poslove. Hrvatski sabor je već 17. travnja molio da Nikola Erdődy bude imenovan banom i to ponavljao na idućim zasjedanjima, usprkos tomu što je kralj Leopold 3. svibnja i 6. kolovoza obznanio da je suspendirana dužnost hrvatskoga bana.
Karlovački general Ivan Josip Herberstein nakon sloma otpora krenuo je u proces nagovaranja hrvatskoga plemstva za odvajanje od Ugarske, u čemu je navodno bio uspješan, a postojali su i prijedlozi da se taj proces ozakoni u Hrvatskom saboru. Zapravo se radilo o pokušaju pretvaranja Hrvatske u jednu od habsburških nasljednih pokrajina, odnosno da se ona podvrgne neposredno pod dvorske institucije. Bečki je dvor u travnju 1671. odlučio odgoditi taj proces, kao što nije podržan ni prijedlog krajiškoga zapovjednika Breunera da se Međimurje pripoji Štajerskoj, kao ni ideja Dvorskoga ratnoga vijeća u Grazu da se Međimurje pripoji Varaždinskomu generalatu.
Zašto su ti procesi zaustavljeni? U prvom redu zbog onoga što se u to vrijeme, pa i kasnije, događalo u Ugarskoj. Vojska lojalna Habsburgovcima u Gornjoj Ugarskoj ugušila je ustanak Franje Rákóczyja podignut u proljeće 1670. Rákóczy se spasio uz plaćanje goleme otkupnine, što mu kao najbogatijemu velikašu u državi nije bilo neizvedivo. Čini se da se radilo o 500 000 forinta u gotovini, streljivu i namirnicama, a također je otpisao kraljeva dugovanja.
Kralj Leopold je 17. siječnja 1671. u otvorenom pismu staležima objavio amnestiju za Franju Berislavića, Gašpara Čolnića, Ladislava Černocija, Jurja Gotala, Stjepana Gerecija, Jurja Malenića, Baltazara Pogledića i Ivana Kamenjana te su im vraćeni posjedi koji su bili privremeno konfiscirani.
Stanje se u Hrvatskoj počelo ubrzano stabilizirati, što je vidljivo primjerice u kraljevu imenovanju Nikole Erdődyja za banskoga namjesnika 1674., a 1680. i banom sa svim ovlastima. Time su eventualni planovi o ukidanju hrvatske staleške autonomije i preostalih elemenata državnosti zaustavljeni.
Nastavlja se
