Pogubljenjem Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana te još nekih koji su se pobunili, Bečki dvor želio je dati zastrašujući primjer svima koji bi se možda mogli pobuniti protiv kralja. Ubrzo je slijedilo i uništenje ostalih članova obitelji Zrinski.
Iako se smatra da je smrću Frana Krste Frankopana izumrla ta hrvatska obitelj, francuski dokumenti tvrde kako je jedan mladi plemić iz obitelji Frankopan uživao zaštitu francuskoga kralja Luja XIV. Njegov se boravak u Francuskoj može potvrditi od 1673. godine. U više je navrata pokušavao posredovati u novačenju za francusku vojsku Hrvata koji su trpjeli zbog represivnoga režima koji je kralj Leopold I. nametnuo u Hrvatskom kraljevstvu. O njegovu kraju nema podataka.
Ivan Antun Zrinski vjerojatno se rodio u Ozlju oko 1651. godine kao sin Petra Zrinskoga i Ane Katarine. Prvi su mu učitelji bili kasniji senjski biskup Ivan Smoljanić i augustinac Marko Forstal. Poslije završenoga školovanja iz filozofije, humanističkih predmeta, poznato je kako je 1669. godine studirao u Louvainu, i vojne strategije, posvetio se vojnoj službi. Jedno je vrijeme boravio u Pragu gdje je stupio u vojnu službu. Nakon više godina promaknut je u zapovjednika pukovnije, ali je bio pod stalnom paskom habsburških vlasti. Ratovao je protiv kuruca u sjevernoj Ugarskoj, gdje je 1678. godine pao u zarobljeništvo koje je proveo u Erdelju. Godine 1682. Ivan Antun neuspješno je zatražio povrat obiteljske baštine. U ime kralja posredovao je 1682. godine u pregovorima s Tökölyjem. Na početku Velikoga bečkoga rata 1683. godine optužen je zbog navodne suradnje s Osmanlijama i izdaje pa je uhićen i zatvoren u Oberhausu, a zatim u tirolskoj utvrdi Rattenburgu. U srpnju 1703. godine bio je premješten prvo u sirotište u Grazu, a potom u utvrdu Schlossberg. Ondje je Ivan Antun obolio, a njegovom smrću 11. studenoga 1703. godine izumrla je znamenita obitelj Zrinski po muškoj lozi.
Vlasti su se bojale dolaska hrvatskih studenata na sprovod pa su tijelo Ivana Antuna, 12. studenoga, u najvećoj tajnosti pokopali u grobnici ispod crkve dominikanskoga samostana u Grazu. Posmrtni ostatci preneseni su mu 1944. godine u Zagreb i pokopani u zagrebačkoj katedrali.
Adam Zrinski rođen je u Beču 24. studenoga 1662. godine kao sin hrvatskoga bana Nikole (VII.) Zrinskoga i pripadnice austrijske dvorske aristokracije Marije Sofije Löbl. Nakon očeve smrti 1664. godine polagao je pravo na polovicu posjeda Zrinskih. Po želji dvora bio je odgajan u Beču. Već 1673. godine Adam je zabilježen kao pitomac u bečkom isusovačkom kolegiju, gdje je 1676. godine završio školovanje na isusovačkoj gimnaziji. Na bečkom sveučilištu studirao je pravo. U Beču je bio do 1679. godine, a onda je kratko boravio u Međimurju. Godine 1680. boravio je isprva u Bruxellesu, a potom studirao pravo u Louvainu. Sudjelovao je u oslobađanju Beča 1683. godine, a 1684. postao legradski (međimurski) kapetan, dvorski komornik i savjetnik te veliki župan Zaladske županije. Nosio je i visoku titulu predvodnika kraljevske konjice. U vrijeme Bečkoga rata isticao se kao vješt vojskovođa. Sjajnu vojnu i političku karijeru mladoga pukovnika prekinula je smrt 19. kolovoza 1691. godine u boju s Osmanlijama kraj Slankamena. U rukopisu je ostavio nekoliko pravnih djela, jedno o vojnim utvrdama, a pisao je i objavljivao i poeziju.
U zagrebačkom je Gradecu, u samostanu klarisa, od najkasnije 1668. godine pa do smrti živjela kći Petra Zrinskoga i Ane Katarine Frankopan – Judita Petronila Zrinski, rođena 1652. godine. Ona je od oko 1684. godine do smrti (najvjerojatnije oko 1699. godine) bila predstojnica samostana. Sačuvan je ulomak njezine nadgrobne ploče koji je nađen na mjestu samostanske crkve Presvetoga Trojstva. Bila je preživjela još jedna kći Petra i Ane Katarine – Zora Veronika. O njoj znamo samo da je bila uršulinka i umrla u samostanu u Celovcu/Klagenfurtu 1735. godine. Njezinom je smrću obitelj Zrinski prestala postojati i po ženskoj liniji.
Ostaje na kraju objasniti kako su se zemaljski posmrtni ostatci Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana našli u zagrebačkoj katedrali. Nakon njihova pogubljenja tijela su im odnijeli do crkvice sv. Mihaela u Bečkom Novom Mjestu (Bečkom Novigradu, Wiener Neustadtu). Ondje su izvan kripte za njih načinili grobnicu i spustili njihove zemaljske ostatke bez mnogo ceremonija. Nad grobnicu su postavili natpis koji u prijevodu glasi: »U ovom grobu počivaju grof Petar Zrinski, ban hrvatski i markiz Fran Frankopan, posljednji od obitelji, koji, jer je slijepac slijepca vodio, oba padoše u jamu. Učite se smrtnici i po našem se učite slučaju uzdržavati vjernost kraljevima i Bogu. God. Gosp. 1671. dana XXX. travnja, ure 9. Cilj taštine je grob.«
Taj je grob stajao na tom mjestu do 1802. godine, kada je crkva sv. Mihaela prenamijenjena u žitnicu, toranj porušen, a tijela iz grobova prenošena na gradsko groblje uz Ferdinandova vrata. No kosti Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana nisu završile na groblju nego su pokopane uz južni zvonik gradske župne crkve, do godine 1785. katedrale. Tako je ostalo do 1885. godine, kada su tijekom obnove crkve srušeni zvonici, a kosti prenesene. Iako je grobaru Puglu bilo naređeno da kosti porazbaca ili zakopa u zajednički grob s ubogima, on je zemaljske ostatke Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana zakopao u gornji desni kut groba u koji su skupno bili pokapani prosjaci i beskućnici. To je doznao Velimir Deželić i tim podatkom zainteresirao mnoge hrvatske intelektualce i političare. Hrvatski je sabor tek 1. prosinca 1906. osnovao Odbor za prijenos kostiju Zrinskoga i Frankopana. Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« pronašla je i ekshumirala 1907. godine njihove zemaljske posmrtne ostatke te ih pokopala u zaseban grob, četvrti po redu. Potom je Družba, u suradnji s drugim hrvatskim ustanovama i kulturnim udrugama, 26. travnja 1919. ponovno ekshumirala zemaljske ostatke Zrinskoga i Frankopana, prenijela ih u Zagreb 28. travnja te 30. travnja pokopala u zagrebačkoj katedrali, gdje i danas u miru počivaju.
Završetak
