Cilj zimske vojne pod vodstvom Nikole VII. Zrinskoga bilo je pokazati da je moguće prodrijeti u dubinu Osmanskoga Carstva i pokazati njegovu ranjivost. Grof Wolf Julius od Hohenlohea, zapovjednik kršćanskih postrojba, pošao je sredinom siječnja 1664. s oko 6000 pješaka i 1000 konjanika iz Ptuja u Novi Zrin, gdje je bilo zborno mjesto za sastanak hrvatskih postrojba Nikole Zrinskoga, snaga grofa Batthyánya koji je zapovijedao ugarskim vojnicima, general-narednika od Pucharda koji je vodio Bavarce te snagama grofa Leslieja. Vojska je imala oko 23 tisuće vojnika, koji su iz Novoga Zrina 21. siječnja 1664. pošli na Brežnicu (Berzencze), koja se nakon dva dana predala. Preko Drave kod Drnja prešao je i grof Ivan Drašković sa svojim snagama, također izvršivši pritisak na turske snage.
Iz brežničke je utvrde otišlo 800 osoba (među njima 340 naoružanih Osmanlija i stotinjak Tatara), a u njoj je bilo ostavljeno 15 topova. Hajduci i husari napali su Tatare, a Nikola VII. Zrinski ih je otjerao. Jedan mađarski Rom pokušao je ubiti Zrinskoga, ali ga je ustrijelio sluga grofa Hohenlohea. Nakon četverodnevne opsade 1700 Osmanlija je napustilo Bobovec (Babocsu). Kasnije su kršćanske snage spalile Barč. Nikola Zrinski je kraj Sigeta, koji nije zauzeo zbog nedostatka teškoga oružja, došao u Pečuh i na tom pohodu spalio palanku Turbek, gdje se nalazila tekija, na mjestu gdje su nakon zauzeća Sigeta pokopali Sulejmanovu utrobu i srce. Zrinski je spalio Pečuh, ali nije zauzeo utvrdu. Nakon toga je pošao do osječkoga mosta. Stigao je do palanke Darde, gdje su došli do mostobrana koji je branio most dug 6 kilometara. Spalio je znameniti most i time Turcima zadao težak udarac.
Osječki je most dao sagraditi sultan Sulejman II., a bio je značajno djelo turskoga graditeljstva. Bio je širok 17 koraka, tako da su po njemu mogla usporedno voziti četvera kola. Kako je most vodio ne samo preko rijeke Drave, nego i preko susjednih močvara, duljina mu je iznosila 8565 koraka. Čitav most bio je građen od drva, i to od hrastovih balvana. Prema njemačkim zapisima most je bio izrađen umjetnički, a ukrašen »tako lijepo da je više nalikovao kakvoj raskošnoj galeriji ili šetalištu nego običnom mostu«. Nakon toga junačkoga pothvata Nikole Zrinskoga francuski kralj Luj XIV. poslao mu je 10 000 talira i imenovao ga pairom Francuske. Španjolski kralj Filip IV. učinio je Zrinskoga vitezom Reda zlatnoga runa. To se odlikovanje davalo samo vladarima. Papa Aleksandar VII. poslao mu je sliku vezenu u zlatu, njemački su ga vitezovi primili za svoga brata, a Osmanlije su Nikolu prozvali posebnim imenom koje na turskom jeziku znači »željezni kolac«.
Otkako su u kršćanske ruke došle utvrde Brežnica, Bobovec (Baboča) i Segest, turska utvrda Kaniža nalazila se u stanju gotovo potpunoga okruženja. Grofovi Batthyány i Eszterhazy na sebe su preuzeli zadatak da Osmanlijama spriječe opskrbu posade u Kaniži.
Jedan od očevidaca o tim zbivanjima piše: »Utvrda Kaniža navodno je ostala bez živežnih namirnica, može ju se lako osvojiti s mačem u ruci u prvom naletu, zbog udaljenosti vezira, čije su trupe raštrkane i kojemu je onemogućen dolazak zbog rušenja mosta kod Osijeka, ne može ih se iznenaditi… Ratno je vijeće zbog brige za opće dobro i u nadi da će se osloboditi neprijateljske opsade, koja je u svakoj provinciji sjedila za vratom, znalo kako da caru, koji je tada boravio u Regensburgu, uvjerljivim razlozima preporuči isto, te se cijelo carevinsko vijeće izjasnilo za napad i nestrpljivo iščekivalo njegov početak. Za napad je određen 8. ožujka (1664.), a preostalo je vrijeme trebalo poslužiti pripremama.«
Nikola VII. Zrinski ozbiljno se spremao kako bi pridobio sve što mu je bilo potrebno za opsadu Kaniže. Štajerski su mu staleži poslali iz Graza u Čakovec 20 topova i nešto streljiva, a pomoć je primio i iz Beča, gdje je Zrinski dokazivao da je nastupio trenutak za zauzimanje Kaniže. Početkom travnja kralj Leopold je dao dozvolu za opsadu koju je trebao voditi Nikola Zrinski uz podršku carskih generala: grofova Hohenlohea i Strozzija.
Na proljeće 1664. godine počele su vojne pripreme u Regensburgu. Vojni napad počeo je kada su gornjougarske kraljevske i ostale postrojbe 17. travnja 1664. došle do bedema Nyitve. Desetak dana kasnije Zrinski i Hohenlohe napali su osmanski konvoj s namirnicama. Bilo je zaplijenjeno više tisuća zaprega sa živežom i vojnom opremom. To je sve otpremljeno u skladišta Novoga Zrina.
Zagrebački je biskup Petar Petretić po odredbi bana Nikole VII. Zrinskoga sazvao zasjedanje Hrvatskoga sabora u Varaždinu koji je vijećao 17. i 18. travnja 1664. Iako je opasnost od Osmanlija prijetila napose Podravini i Pokuplju, sabor je odlučio poduprijeti opsadu Kaniže. Hrvatska je zbog toga odlučila unovačiti posebnu vojsku koju je trebala poslati Nikoli Zrinskomu kao pomoć koja se trebala sastati 27. travnja 1664. na livadama kod Legrada.
Njemačka je vojska 16. travnja 1664. došla pred Novi Zrin, gdje se po dogovoru trebala sastati čitava kršćanska vojska. Tamo je već bio Nikola Zrinski s međimurskim vojnicima i banskom postrojbom. U blizini, kod Legrada, skupila se hrvatska vojska pod vodstvom Ivana Draškovića. Kršćanske su snage krenule 27. travnja 1664. od Novoga Zrina preko rijeke Mure te su istoga dana stigle pred Kanižu, koja se tada dijelila na stari i novi grad. Najnezgodnije za zauzimanje grada bilo je to što je oko utvrde tekla rijeka Kanižnica (Principalis) koja je zamočvarila teren pa su se kršćanske snage morale utaboriti dosta daleko. Opsada je trajala više od mjesec dana. Kanižnica je zajedno s močvarom odvajala hrvatske i ugarske snage od njemačkih, pa su Turci lakše napadali odvojenu kršćansku silu. Uz to je kršćanska vojska imala probleme s opskrbom, a jedini su Hrvati redovito dobivali hranu zahvaljujući podršci Hrvatskoga sabora. No kada se pročulo da opkoljenim Osmanlijama u Kaniži dolazi velika osmanska vojska od čak 60 tisuća vojnika, kralj je 1. lipnja 1664. odlučio napustiti opsadu Kaniže, čime je poništen učinak zimske vojne Nikole VII. Zrinskoga.
Nastavlja se
