Ugarsko i hrvatsko plemstvo otprije je bilo nezadovoljno načinom na koji su kralj Leopold i njegovi prethodnici artikulirali njihove potrebe za sigurnošću od Osmanskoga Carstva. Problem je bio u tome što su se nakon 1526./1527. ključne odluke donosile u bečkim tijelima vlasti pa je izlaz bio samo u potpunom prekidu s Bečom. To je zapravo značilo kretanje prema zbacivanju Habsburgovaca s ugarskoga prijestolja. Takav postupak nije bio novost u ugarskoj politici (npr. krajem kolovoza 1620. za kralja je izabran Gabor Bethlen).
Nakon višekratnih neuspješnih pregovora o budućnosti zemlje s bečkim savjetnicima skupina prijašnjih nepokolebljivih dvorskih pristaša predvođena hrvatskim banom Zrinskim, palatinom Wesselenyijem i zemaljskim sudcem Nadasdyjem tražila je put iz teške situacije. U jesen 1663. njih su trojica sklopila savez protiv Habsburgovaca. Zbog važnosti dokumenta i činjenice da do sada nije bio obznanjen u prijevodu na hrvatski jezik dobro je predstaviti barem njegov dio: »Ipak, kako bismo ovu preostalu naciju zadržali u kršćanstvu i njegovu rodu te državu održali unutar ovih uskih granica, vidjeli smo potrebu da se nas trojica obvežemo na to, kako bi ova plemenita stvar mogla ostati u tajnosti, ‘čvrste dobre namjere’ mogu se bolje odvijati, stoga se assecuramo na riječ (parole), pod prijetnjom da naša vjera, pa čak ni duša neće biti spašena, da ovo naše djelo i obvezu ni pred kim, ni pod koji način otkriti nećemo, čak i imena onih koji o tome imaju bilo kakvo znanje, držat ćemo u tajnosti. Drugo. Pod tom obvezom (obligatio), te za dobrobit, opstanak i napredak Ugarsko-hrvatskog kraljevstva i naše nacije nešto izmisliti možemo (svojim umovima) što bi se učiniti moglo, te sve to marljivo i učinimo, a ako bi se to moralo učiniti obraćanjem drugima, effectuiramo, ne vidjevši, u toj našoj propasti ne očekujući da nam bilo tko pruža malo nade za naš napredak, ili barem za naš opstanak u tom ‘statusu’.«
U vrijeme rata 1663. – 1664. Johann Philipp von Schönborn je nastojao učvrstiti savezništvo, ali kralju Leopoldu Habsburgovcu nikako nije odgovaralo savezništvo von Schönborna odnosno profrancuskih snaga s ugarskim i hrvatskim magnatima te njihovo zajedničko organiziranje protuosmanskih akcija.
To je bio razlog što je kralj Leopold oduzeo palatinu Franji Wesselenyiju pravo da odlučuje o vojnim aktivnostima, ali i novačenje vojske. Kršćanske su snage u ratu 1663. – 1664. postigle znatne uspjehe na raznim bojištima, no bilo je i kalkuliranja, npr. kada je grof Raimond Montecuccoli kao zapovjednik kršćanskih snaga odlučio intervenirati samo ako osmansko napredovanje uistinu ugrozi habsburški glavni grad. Osmanska je vojska tako zauzela i srušila utvrdu Novi Zrin, koja se nije mogla obraniti bez vanjske pomoći. U trenutku kada je bilo jasno da je veliki vezir Köprülü usmjerio svoju vojsku prema Beču, Montecuccoli mu je prepriječio put kod Svetog Gottharda. U borbi koja je slijedila osmanska je vojska bila stjerana u močvare Rabe, a njezini su ostatci bili prisiljeni pobjeći. Montecuccolijeva pobjeda bila je potpuna, ali on se ipak nije upustio u potjeru za neprijateljem. U tadašnjim borbama s Osmanlijama sudjelovali su i preživjeli branitelji Novog Zrina. Bitka se odvijala na tromeđi današnje Mađarske, Slovenije i Austrije kod sela Mogersdorfa (Modinci).
Poslije te pobjede u kolovozu 1664. godine Osmanlije i Habsburgovci potpisali su tajni Vašvarski mir. Prema odredbama mira Erdelj su trebale napustiti carske, ali i sultanove postrojbe, Michael Apafy je bio priznat od vladara Leopolda Habsburškoga i od sultana za erdeljskoga kneza, a sultanu je morao platiti danak. Od sedam ugarskih županija koje leže između Erdelja i Tise tri su trebale pripasti caru, a preostale četiri koje su bile oduzete Rakoczyju trebale su pripasti Osmanlijama. Novi Zrin se nije smio obnavljati, tj. morao je ostati porušen. Obje su strane morale poslati velika poslanstva s poklonima od 200 000 guldena kako bi potvrdila mir, a sve su druge odredbe prijašnjih mirovnih pregovora ostale na snazi. Vašvarski je mir, unatoč sjajnoj pobjedi kršćana, bio pogodniji za Portu nego za Habsburšku Monarhiju, koja nije izgubila samo utvrdu Novi Zrin, koja je bila povod ratu, nego i važnu pograničnu utvrdu Nove Zamky. Problem je bio i u tome što je mir sklopljen 1664. u Vašvaru, dogovoren bez konzultacije s ugarskom i hrvatskom elitom. Taj mir nije doveo do proširenja Ugarske i hrvatsko-slavonskoga kraljevstva na teritorije pod vlašću Osmanlija, što su očekivali ugarski i hrvatski magnati, a izostankom očekivanja utjecao je na daljnja unutarnja zbivanja u zemljama kraljevstva krune sv. Stjepana.
Razlog popustljivosti s habsburške strane prilikom potpisivanja Vašvarskoga mira treba tražiti i u strahu Beča od novooživljenoga ekspanzionizma Francuske pod Lujem XIV. i njegovim častoljubivim prvim ministrom kardinalom Mazarinom. Uz to, trebalo je uzeti u obzir i sve veći otpor u Ugarskoj i Hrvatskoj protiv apsolutističkoga stila vladavine Habsburgovca, pa je sve to Beč navelo na pogodbu s Portom kako bi hrvatsko i ugarsko plemstvo, na neki način, držao »u šahu«. Usprkos tomu, u periodu neposredno nakon potpisivanja Vašvarskoga mira Nikola Zrinski je uviđao mogućnost da se negativna energija, prikupljena tim mirom, i u Ugarskoj i u Hrvatskoj može jače usmjeriti prema borbi za slobodu.
Nastavlja se
