Zbog zasluga u obrani hrvatsko-slavonskoga kraljevstva od Osmanlija pripadnike starih hrvatskih obitelji Zrinskih s pravom su nazivali »skrbnici i zaštitnici« Hrvatske. Snaga Zrinskih bila je opasnost za Osmansko Carstvo te gospodarska konkurencija za Habsburgovce. Nizanka opisuje sukob Zrinskih (zajedno s Frankopanima) i Habsburgovaca, u kontekstu borbe za slobodu Hrvatske.
Uz Bribirsku županiju bio je vezan uspon bribirskih knezova, poznatijih kao Šubići. Oni su uspjeli još u 11. stoljeću zadobiti nasljednu dužnost bribirskoga župana i trajno su se naselili u utvrdi Bribir, u zaleđu Šibenika, s koje su mogli kontrolirati širu okolicu. Umalo su pod svoju upravu stavili i susjednu Ostrovicu koja je bila glavna stražarnica na putu iz jadranskoga primorja prema hrvatskoj unutrašnjosti.
Kako je Bribirska županija prirodno završavala na rijeci Krki, logično je da su bribirski knezovi vrlo brzo došli u posjed Skradina. Utvrde Bribir i Skradin postale su jezgra moći Bribiraca iz koje su širili svoj utjecaj hrvatskim prostorom. U prvim desetljećima 13. stoljeća Bribirci su proširili posjede »počevši od vode Krke do mora i do Zadra«. Time je stvorena osnovica za daljnji uspon i jačanje roda Bribiraca. Vrhunac moći bribirskoga roda nastupio je s Pavlom I. i njegovom braćom koji su svoju moć proširili na gotovo cijelu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hum.
Iako su je porazile kraljevske snage Anžuvinaca, još uvijek jaka plemićka obitelj Bribiraca sredinom 14. stoljeća predala je kralju Ludoviku I. Anžuvincu svoje uporište Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za »utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji«, kamo su se preselili. Od tada se Bribirci (Šubići) nazivaju Zrinski.
Zrinski posjedi u Pounju postali su ugroženi nakon osmanskoga zauzimanja Jajačke banovine 1528. Nikola III. je još 1524. predao nadvojvodi Ferdinandu utvrde Novigrad i Dobru Njivu, a 1527. je sudjelovao u izboru Ferdinanda za hrvatskoga kralja. Nikolini su se sinovi isprva dvoumili između davanja potpore Ferdinandu ili Ivanu Zapolji, a naposljetku su se odlučili dati potporu Habsburgovcima. Zrinskima je u interesu bilo imati jakoga vladara, a lojalnost Habsburgovcima donijela im je uspon. Zrinski su svoju snagu temeljili i na rudnicima u Pounju koji su im omogućavali podizanje obrane Pounja na višu razinu. No braća Zrinski istodobno su s jačanjem obrambenoga sustava razvijala i dogovoran odnos s Osmanlijama, kojima su plaćali godišnji tribut te im dopuštali da slobodno prolaze preko njihovih posjeda.
Nakon što su 1539. na nagovor bečkoga dvora u Kostajnici ubili Ivana Katzianera zbog toga što je surađivao s Osmanlijama, braća Zrinski promijenila su svoj odnos prema Osmanlijama, koji su 1540. napali njihove posjede u Pounju. Nikola IV. i Ivan odlučno su odbili taj osmanski napad te je od tada počelo razdoblje u kojem su se Zrinski kontinuirano borili protiv Osmanlija. Nikola IV. je 1542. pobijedio Osmanlije kod Budima te stekao kraljevo povjerenje koje je dovelo do njegova postavljanja na banski položaj, koji je zadržao do 1556., kada se svojevoljno povukao jer nije bio zadovoljan sredstvima za obranu kojima je raspolagao. On je 1561. postao kapetan u Sigetu, a zatim glavni kapetan u ugarskom Prekodunavlju. Poginuo je 1566. braneći utvrdu Siget. Iako Nikola IV. nije uspio očuvati stare posjede Zrinskih, njegovim će zaslugama rod Zrinskih, zahvaljujući planskomu prikupljanju posjeda i pozorno vođenoj ženidbeno-nasljednoj politici, postati najmoćniji aristokratski rod u hrvatsko-slavonskom kraljevstvu.
Osmanlije su 1556. zauzele Kostajnicu, jednu od najvažnijih točaka u obrambenom sustavu, a nakon toga opustošili i sedamdesetih zauzeli ostale zrinske pounjske posjede. Zrinski su u međuvremenu stekli nove posjede (1541. posjede obitelji Bradač oko Ladomerca i Paukovca, a 1546. Međimursko vlastelinstvo) pa ih osmanski prodori u Pounje nisu previše oslabili. Nikola IV. se 1543. oženio Katarinom Frankapan te su mu prema ugovoru iz 1544., u slučaju izumiranja ozaljske grane Frankapana, trebali pripasti njihovi posjedi koji su bili dvostruko vrjedniji od zrinskih imanja. Katarina je bila sestra kneza Stjepana Frankapana, posljednjega predstavnika ozaljske grane Frankapana. Stjepanovom smrću 1577. sinovi Nikole IV. formalno su naslijedili veći dio frankapanskih posjeda: Ribnik, Brod, Ozalj i Dubovac te posjed u Vinodolu.
Osmanska su osvajanja poremetila trgovačke putove između Slavonije i Jadranskoga mora, no izravne veze nisu bile prekinute. Sredinom 16. stoljeća Zrinski su organizirali trgovački put koji je povezivao njihove posjede u Međimurju s Vinodolom. Nikola Zrinski je od 1550. do 1552. godine u više navrata opskrbio palatina Tomu Nadasdyja morskom ribom koja je u Čakovec stizala iz vinodolskoga područja.
Zrinski su tijekom ranoga novoga vijeka sustavno gospodarski razvijali svoje posjede, osnivali brojna trgovišta i obnovili izvoznu trgovinu preko sjevernojadranskih luka. Oni su se prvobitno obogatili na trgovini ugarskom stokom koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijanski prostor. Kasnije su u trgovini stoku zamijenili proizvodima i sirovinama s vlastitih posjeda. Trgovali su željezom iz njihove željezare u Čabru, solju, drvenom građom i žitaricama. Zrinski su preko svoje izvrsno organizirane trgovačke djelatnosti, kontrolom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju postavili temelje ranomu kapitalizmu na hrvatskom prostoru. Visokim prihodima mogli su održavati vlastitu vojsku.
Oni su od početka 17. stoljeća razvili intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom, koja im je priznala mletačko plemstvo. Pripadnici te obitelji održavali su i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. To je sve upućivalo na to da su Zrinski stvarali sustav saveza usmjerenih protiv Habsburgovaca. Gospodarsko je suparništvo bilo razumljivo jer su habsburška luka Rijeka i zrinska luka Bakar bile međusobni konkurenti.
Nastavlja se
