U pokušaju bečkoga dvora da uvede apsolutizam došlo je do sukoba bečkoga dvora s najmoćnijim hrvatskim i ugarskim velikašima. Kako su Zrinski osmišljenom politikom uspješno postavili zaprjeku procesu poništavanja staleških privilegija, sukob je s Habsburgovcima bilo nemoguće izbjeći.
Iako je apsolutizam u mnogim državama imao pozitivnu ulogu jer je centralizacijom ujedinjavao razjedinjene teritorije, poticao razvoj gospodarstva i utjecao na razvoj građanstva, unutar složene Habsburške Monarhije uloga apsolutizma bila je drugačija. U slučaju Hrvatske apsolutizam je vodio prema ukidanju njezine autonomije, pa i preostalih elemenata državnosti, a time i političkoga okvira za razvoj naroda koji je u njoj živio. Stoga borbu Zrinskih, Frankopana i ugarskih magnata protiv apsolutizma ne treba promatrati kao elemente feudalnoga separatizma, nego je zapravo bila riječ o pokušaju očuvanja ranijih državnih povlastica, ali i proširenja uvjeta za autonomniji razvoj i Hrvatske i Ugarske. U Ugarskoj je društvena podloga za pobunu bila mnogo šira od one u Hrvatskoj, a osim toga apsolutizam bečkoga dvora u Ugarskoj je jače dolazio do izražaja nego u Hrvatskoj.
Mnogi postupci Zrinskih i drugih velikaša te njihovih suradnika bili su izazvani osobnim interesima i ambicijama. Primjerice Petar Zrinski bio je ljut što gotovo tri godine nije bio instaliran za bana ili što mu nije dodijeljeno zapovjedništvo nad Karlovačkim generalatom ili Fran Krsto Frankopan što nije bio uveden u službu senjskoga kapetana. No osobni interesi nisu bili u suprotnosti s općim ciljevima borbe protiv apsolutizma bečkoga dvora. K tomu su ugarski i hrvatski velikaši više puta isticali da se bore »za najdražu domovinu Ugarsku i njoj pridružene kraljevine«, tj. Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, te da će čuvati njihove staleške povlastice.
Nikola Zrinski bio je svjestan nepovoljnih odnosa između europskih sila te je zapisao: »Ako želimo opstati, trebamo učiniti sudbonosan korak i donijeti odluku o sebi samima, jer ja ne vidim ni jednog susjeda niti jedan strani narod koji bi svoj mirni opstanak rado zamijenio našom opasnošću. Onaj koji sjedi na brodu boji se čovjeka koji se utapa, da ne bi i njega povukao za sobom. Ali razmotrimo svaku pomoć kojoj bismo se mogli nadati. Poljak nam je jedan od susjeda, ali od njega ne možemo očekivati nikakvu pomoć jer je u prošlim ratovanjima i on oslabio, jer ga ni sada Rus ne pušta, jer od Svedije nije tako securus da bi mogao na drugo misliti, jer je u susjedstvu Tatara, jer s Kozacima nije tako complonirao svoje stvari da bi mogao imati povjerenja u njih, jer s Turčinom nije u miru (kao što oni kažu). Turčin je u prošlom ratovanju s beneficiumima obstringirao Poljake uz pomoć Tatara, jer ova respublica ne nastoji tražiti ni novi dobar glas, ni državu, ni acquistitiju, nego da ostane u vlastitom miru.
Od Poljaka se zato nemamo čemu nadati. Nijemac nam je dragi susjed. Od ostalih trebamo izuzeti našega milostivoga kralja, koji nedvojbeno nastoji sasvim da nas zaštiti kao svoje, premda su mnoga ratovanja presušila njegova skladišta i haereditarium zemlje… Ali govorimo in genere o njemačkom narodu i o imperiumu. Znamo li da bi njemački narod zamijenio opasnošću mir i sreću koju ima kod kuće?… Talijan je treći susjed, ali njegova udaljenost, ubačenost mora između nas, rascjepkanost zemlje na mnoge gospodare i kneževe vlastitih interesa, ne dopušta veliku nadu u pomoć s te strane, premda bih ja povjerovao da ne bi propustili i stvarni operatio ti velikaši i vojvode, kada bi s naše strane vidjeli dobru volju i nastojanje, i da bi pomogli bilo novcima, bilo ljudstvom, bilo savjetom. Udaljenost španjolskog naroda, umiješanost u ratovanje u Luzitaniji svaki dalji discurs odjednom prekida; o tome ne trebamo više govoriti. O francuskom narodu imamo što reći. Taj narod je zasigurno ratnički, slavan i snažan, ali i to je jasno, da ako ne traži za sebe i ne ratuje sebe radi, ne možemo mnogo od njega očekivati… Francuz je, ako je pobjednik – nepodnošljiv, ako je bijedan – onda je ni za što. Na Ruse ne računam jer bi bio discurs sličniji snu nego zbilji; iako znam da su poneki veliki ljudi stvorili sebi ne znam kako velike nade, ali, kako sam gore napisao, tomu se ne možemo nadat ni to željeti. Njihova je zemlja daleko, narod grb, ratovanje im nevaljalo, viteštvo im smiješno, politika im glupa, carstvo tyrannis; kome bi trebala onda njihova pomoć. Engleska je gotovo posve drugi svijet, druga priroda, drukčije ratovanje, ne treba nam, a niti je možemo željeti! Eto, kršćanstvo smo pobrojili i očevidno od njih ne može biti takve pomoći da bi naše oslobođenje imalo fundamentum. No, dopustimo, može biti, dopustimo, da nama u pomoć dođu mnogi strani narodi, ali ako će strancu pripasti administratio ratovanja, vjerojatno se ničemu ne možemo nadati. Ako prevrćemo historije, naći ćemo da, iako se i Mađar na mnogo mjesta spotaknuo u viteštvu i često krivo postupio, ipak su mu od stranaca velike opasnosti dopale; ili pak oni nisu naše nevolje osjetili ili ih nužda nije nagnala na rizik… Ima u našoj zemlji zasigurno dostatnog i dobrog puka, samo da se o njemu na taj način brinemo i da odabravši ga odlučimo se da ga dobri i učeni časnici dobro uvježbaju. I u tome je naš najveći nedostatak što nemamo dobrih časnika, kojih bi trebalo biti mnoštvo i koji bi puk učili ratnim regulama. Ali ja u vezi s tim savjetujem mojim Mađarima: na jedno vrijeme najmite strance, iz drugih naroda. Najviše bih hvalio dobre officere iz Skotije, koji su viteški narod, vjeran, uporan, strpljiv i rado služi u stranim zemljama. Hvalio bih i Nijemce, ali ne naše susjede iz Styrije, Austrije, nego one iz Imperiuma, koji se još nisu degenerirali od svojega starog dobrog naroda. Hvalio bih i Helvetiuse, ako bismo ih mogli dobiti, premda bi bilo teško do njih doći. Hvalio bih Niderlanđane, Holandeze koji su učeni, a i Talijane koji su se obreli u njemačkim vojskama. Znam da će netko reći: No, sjetio si se pomoći stranaca koje si prije jako opugnirao. Ali taj mi prijatelj ne razumije stvar; ja od Mađara hoću stvoriti vojni puk, ali, jer je dugi mir odučio naš narod od discipline, trebamo naći vještake koji će nam pomoći da opet dođemo in usum zaboravljenih regula; zato nije sramota učiti od tih koji znaju više, sramota je držati sebe u neznanju i ne učiti…«
Nastavlja se
