Nikola Zrinski je tijekom 1664. uspostavio kontakte ne samo s francuskim poslanikom u Mletačkoj Republici Pierreom de Bonzijem, nego i s nekoliko drugih osoba u Veneciji kao što su grof di Lucerna ili Giovanni Poggy, što upućuje na međunarodno umrežavanje. Nije isključeno da su određeni krugovi pokušavali plasirati informacije da su Zrinski još 1664. pregovarali i s osmanskom stranom, što očito nije bilo točno jer je osmansko-habsburški mirovni sporazum potpisan u Vašvaru osiguravao kooperaciju između Osmanlija i Habsburgovaca, tako da bilo kakva suradnja hrvatskoga i ugarskoga plemstva s Osmanskim Carstvom nije bila izvediva u praksi. Naime u jednom francuskom izvješću piše da je u kolovozu 1664. Petar Zrinski odbacio mogućnost dogovora »s pašama iz Bosne i osmanskoga dijela Hrvatske«. Unatoč tomu u rujnu 1664. proširen je glas o navodnoj nagodbi Nikole Zrinskoga s Osmanlijama. Istoga je mjeseca francuski poslanik u Veneciji Pierre de Bonzi posjetio Anu Katarinu Zrinski, koja je u tom gradu boravila s djecom. Nudio joj je pomoć u okvirima svojih mogućnosti. Ana Katarina Zrinski poslala je sina da u ime obitelji prenese izraze poštovanja prema francuskomu kralju, a kasnije je zamolila jednoga francuskoga kapucina, koji je bio njezin dugogodišnji znanac, da se susretne s poslanikom de Bonzijem. Navodno je poručila »francuskomu diplomatu da grofovi Zrinski smatraju da car i njegovi generali s njima slabo postupaju i zbog toga se žele staviti pod zaštitu Luja XIV., pristane li kralj na njihovu ponudu« te da »grofovi Zrinski smatraju da su žrtve ljubomore na bečkom dvoru te ističu da su sposobni dići pobunu u Ugarskoj radi svrgavanja vladara«. Istaknula je važnost »zemalja njezina muža«, a posebno luku Bakar u koju i iz koje se lako mogla prebacivati vojska. Spomenula je i da su njezin šurjak Nikola Zrinski i suprug »na svojim posjedima suvereni vladari«.
Uspjeh borbe hrvatskih velikaša za slobodu bio je vezan uz međunarodne odnose. Nakon potpisivanja Vašvarskoga mira 1664. kralj Leopold Habsburški mogao se usredotočiti na rat protiv Francuske, a osmanski veliki vezir Köprülü Fazýl Ahmed Paşa mogao se fokusirati na Kandijski rat protiv Mletačke Republike. Osmanska je Porta mogla zadržati ono što je osvojila prethodne godine. Osim toga mirovni je sporazum obvezivao obje strane da ne smiju pomagati Ugarskoj te da se međusobno trebaju izvještavati o neprijateljskim potezima ugarskih političkih krugova.
U francuskim političkim krugovima postojala je ideja da se Nikola i Petar Zrinski tajnim dogovorom obvežu na ispunjavanje zahtjeva Luja XIV., istodobno očekujući njegovu zaštitu, s time da su obojica svoje sinove bili spremni poslati na dvor Luja XIV. Dana 17. listopada 1664. Luj XIV. poslao je naputak poslaniku de Bonziju o tome kakvo stajalište treba zauzeti prema Zrinskima. Kralj je potvrdio da je upoznat s razgovorima između Petra Zrinskoga i baruna Reiffenberga koji je u Beču bio predstavnik kneza izbornika Mainza. U tim je razgovorima Petar Zrinski barunu povjerio pismo upućeno kralju Luju XIV. Kralj je u naputku istaknuo da je zbog »nagloga sklapanja mirovnoga sporazuma između cara i Porte« bio spreman udovoljiti težnjama Zrinskih. Čini se da je glavni cilj francuske diplomacije bio potaknuti Zrinske na izazivanje »nemira i ustanka u Ugarskoj«. Luj XIV. pri tome je inzistirao da se Osmanlije nipošto ne smiju upletati »na bilo koji način u taj dogovor«.
Francuski poslanik de Bonzi dobio je zadaću istražiti stvarni utjecaj Zrinskih i koliko oni imaju vojnika na raspolaganju, koji su trebali pomoći u izazivanju nemira u Ugarskoj, te mogućnost pridobivanja erdeljskoga kneza za taj plan. U pismu od 14. studenoga 1664. upućenom de Bonziju Luj XIV. je podsjetio na prijedloge koje je u lipnju te godine, u vrijeme rasprava na zasjedanju carskoga sabora u Regensburgu, Petar Zrinski iznio Robertu de Gravelu, koji je »navodno izjavio da bi rado vidio Luja XIV.« na ugarsko-hrvatskom prijestolju, na što je predstavnik francuskoga kralja izjavio da »zbog velike udaljenosti sumnja u izvedivost toga prijedloga te da bi bilo bolje da grof, prema kojemu su se Austrijanci loše ponijeli, razmisli o tome« da samostalno preuzme krunu sv. Stjepana. Kralj Luj XIV. tražio je od de Bonzija da mu Petar Zrinski »podrobnije obrazloži svoj prijedlog i da ga izvijesti o mogućnostima kojima raspolaže za provedbu svoga nauma«, tj. preuzimanja ugarsko-hrvatske krune. U međuvremenu je kapucin de Bonziju javio da je nakon potpisivanja mira u Vašvaru Petar Zrinski dva puta svoju suprugu slao u Veneciju da ispita jesu li de Bonziju potrebne dodatne obavijesti o stanju u Ugarskoj. »Poručila mu je da je grof u Bakru i da može tajno doći u Mletke te se s njim sastati bude li potrebno.« De Bonzi se nije htio osobno susresti s Anom Katarinom Zrinski jer bi za komunikaciju s njom trebao prevoditelja te je predložio drugu osobu za pregovore. Ana Katarina je na to poručila da će poslati jednoga plemića iz svoje pratnje. U svakom slučaju de Bonzi je htio izbjeći dolazak Petra Zrinskoga u Veneciju jer njegova pojava u tom gradu ne bi mogla proći nezamijećeno, tim više što su ministri kralja Leopolda Habsburškoga već pisali u Veneciju tražeći informacije pregovaraju li Zrinski s Mletačkom Republikom.
Nakon što je 18. studenoga 1664. Nikola Zrinski poginuo u lovu na vepra mnogo se toga promijenilo. Nakon uzaludnoga traženja potpore od francuskoga kralja Luja XIV. i Mletačke Republike, ali i zbog nezadovoljstva Vašvarskim mirom potpisanim 1664., ratificiranim u ljeto 1666., ugarski i hrvatski velikaši nastavili su tražiti izlaz vjerujući da ga je moguće pronaći definiranjem nekoga »srednjega puta« između Osmanlija i Habsburgovaca.
U kolovozu 1666. u dvorcu Murány (danas Muránsky hrad u Slovačkoj) održan je sastanak ugarskih i hrvatskih velikaša koji su se protivili apsolutizmu Habsburgovaca. Nakon sastanka njihovi su predstavnici otišli u sjedište Osmanskoga Carstva. Bili su spremni formalno priznati vrhovnu sultanovu vlast i plaćati »godišnji poklon«. Takav je status trebao biti povoljniji od onoga koji je tada imao Erdelj (Transilvanija) kao osmanska vazalna kneževina. Sporazum u Murányju je ne samo grubo narušio ravnotežu odnosa s Habsburgovcima uspostavljenu nakon 1608. godine, nego je vodio prema otkazivanju zajedničkoga sustava uspostavljenoga u razdoblju nakon izbora Habsburgovca za ugarskoga i hrvatskoga kralja (1526./1527.).
Nastavlja se
