Nikola VII. Zrinski 1661. počeo je graditi utvrdu Novi Zrin radi zaštite svojih posjeda od Osmanlija, ali i radi omogućavanja prodora prema osmanskoj utvrdi u Kaniži (danas Nagykanizsa u Mađarskoj). Na gradilištu je i sam Nikola VII. Zrinski vozio zemlju te ujedno nadzirao radove. Na proljeće 1662. nastavilo se s gradnjom Novoga Zrina. Hrvatski je sabor na zasjedanju u Zagrebu održanom 27. veljače 1662. donio zaključak u kojem su za utvrđivanje Novoga Zrina određeni kotarevi Franje Gubasoczija, Ivana Kiša, Tome Hreliacza i Volfganga Bužanića, plemićkih sudaca Varaždinske županije, te oba kotara Križevačke županije. Oni su bili dužni od svakoga dima osigurati po dva radnika, koji su trebali biti upućeni na gradnju utvrde. Gradnju te utvrde dijelom je pomogao i mletački novac.
Iznad ulaza nalazio se grb Zrinskih s natpisom: »Sors bona, nihil aliud« (Samo dobra sreća, ništa više!). Iznad grba je stajala izreka: »Nemo me impune lacesset« (Nitko me nekažnjeno ne može napasti). Nakon što je postavljen i krov na tvrđavu Zrinski je javio kralju: »Ako bi moju tvrđavu napala i cijela osmanska vojska koja se nalazi u Ugarskoj, ona bi im prkosila.«
Opis Novoga Zrina ostavio nam je vjerni pristaša Nikole VII. Zrinskoga mladi Pavao Esterházy: »Novi Zrin, koji se nekada zvao dvorac Bolondos, služio je na korist obitelji Zrinski, koja ga je, iz zahvalnosti prema jednomu od svojih vjernih služitelja… njemu prepustila.
Međutim, s vremenom, kako je pao Siget, kao i Baboča i nedavno Kaniža… mjesto je potpuno opustošeno. Sve je to dosad bilo nenastanjivo i ležalo je u ruševinama, sve dok konačno veleštovani grof Nikola Zrinski, hrvatski, slavonski i dalmatinski ban, s nakanom da uznemirava kaniške Osmanlije, nije jasno uvidio… prikladnost… mjesta, da bi se s njega mogli vršiti upadi na neprijateljsko ozemlje i činiti šteta – jer sa sjevera je bio susjed Kaniža, s istoka Segesd i Berzence (Brežnice) – te je izgradio utvrdu u ovom obliku u kojem vidiš. Želja mu je bila da se utvrda prozove Novi Zrin, po njegovu vlastitom imenu, zato da bi se razlikovala od druge utvrde u Hrvatskoj, koja se nalazi u osmanskim rukama; tako da izgleda kao kakva tvrđava, a ne dvorac… Budući da je izgrađena na malo višem brežuljku, netko tko dolazi od Međimurja, vrlo teško bi joj se mogao približiti. Ali ondje nema kamenja ni stijena, kao da je cijeli okoliš pjeskovit, te se stoga Novi Zrin, premda su ga uz veliki trud izgradili da bude tvrđava, nikako ne može nazvati doista učvršćenim mjestom…«
Nikola Zrinski dao je izgraditi veliki rog u koji se zrak dovodio uz pomoć mijeha. Rog je proizvodio zvuk koji se mogao čuti nadaleko. Onaj koji je primao njegovu poruku imao je obvezu pojaviti se u Legradu ili Novom Zrinu. Jedno glasanje značilo je vatru, dva približavanje turskih postrojba, tri izdaju, a neprekinuto glasanje značilo je vrlo veliku opasnost. Bio je to svojevrsni telefon Nikole Zrinskoga u 17. stoljeću.
Velika bitka za Novi Zrin vodila se 13. kolovoza 1663. Tada se u utvrdi nalazio Nikola VII. Zrinski, a njegov je brat Petar boravio u Radkersburgu u Štajerskoj. Iznenada se Novomu Zrinu približilo navodno oko 6000 Osmanlija, koji su odmah nakon prvoga juriša prodrli sve do gradskih vrata, ali su nakon odlučne hrvatske obrane morali odstupiti. Zahvaljujući topovima kojima je Nikola Zrinski sa svojim vojnicima pružio otpor, Osmanlije su odustali od daljnje opsade. Pred večer je ban Nikola sa svojom posadom izišao iz utvrde i natjerao Osmanlije u bijeg. Iduća bitka u blizini Novoga Zrina odigrala se 17. studenoga 1663. kada je oko 2000 Tatara prešlo rijeku Muru. Nikola VII. Zrinski napao ih je sa samo 300 konjanika te natjerao u bijeg.
Nakon odustajanja kršćanskih snaga da zauzmu osmansku utvrdu Kanižu, u svibnju 1664. veliki je vezir na čelu vojske od nekoliko desetaka tisuća vojnika krenuo osvojiti Novi Zrin. Nakon niza neuspješnih napada na bedeme Novoga Zrina Osmanlije su početkom lipnja 1664. intenzivirali kopanje jaraka kojima su nastojali dopremiti eksploziv do zidina. U Novom Zrinu tada se nalazilo oko 2500 branitelja. Velika je žalost nastupila kada je 13. lipnja 1664. poginuo jedan od najboljih časnika u Novom Zrinu, sin legradskoga kapetana.
U pomoć obrani Novoga Zrina stigli su i Francuzi 23. lipnja 1664. Kako se slutio mogući nesretni završetak opsade, supruga Nikole VII. Zrinskoga s djecom je napustila Čakovec i sklonila se u Beču. Prvi francuski odred u tabor kraj Novoga Zrina konačno je stigao.
Osmanlije su ubrzo probili obranu Novoga Zrina, a izmučeni i prestrašeni branitelji nastojali su se spasiti povlačenjem prema rijeci Muri. Zauzevši utvrdu, Osmanlije su stali nemilosrdno ubijati branitelje koji su preko mosta htjeli pobjeći preko rijeke Mure, ali ih je pri tome pogodila nesreća. Most je bio pontonski, a tijekom napada Osmanlije su probušili jednu lađu. Tako je braniteljima nasred rijeke bio onemogućen bijeg. Na lijevoj obali Mure nalazilo se pet čamaca, u koje se smjestilo toliko branitelja da su se potopili od prenatrpanosti. Uz to su Osmanlije neprestano na njih pucali te su mnogi bili pogođeni. Spasilo se 500 branitelja. Od preostalih 1200 Osmanlije su uspjeli zarobiti samo njih 20, a ostali su poginuli.
Osmanske su snage ujutro između 7. i 8. srpnja 1664. potpalile dvije mine koje su zauvijek razvalile ostatke utvrde Novi Zrin. Koliko su se Osmanlije bojali Novoga Zrina govori i podatak da su inzistirali da se utvrda ne smije obnoviti te je takva odredba ušla kao jedna od točaka osmansko-habsburškoga Vašvarskoga mira iz iste 1664. godine.
Nastavlja se
