»Sveti Marko podnio je mučeništvo u Košicama u Slovačkoj, zajedno s jednim Poljakom i jednim Mađarom, što bi u suvremenim okolnostima unutar europskoga zajedništva moglo poticati na obnavljanje i utvrđivanje eklezijalnih i drugih veza s tim Crkvama, narodima i državnim zajednicama srednjoeuropske katoličke baštine«, rekao je u homiliji u subotu 7. rujna u Križevcima na proslavi 400. godišnjice mučeništva sv. Marka Križevčanina zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te tim riječima podsjetio na smještenost Hrvatske u srednjoj Europi, što se u hrvatskoj politici i javnosti smišljeno zanemaruje i premalo vrjednuje.
Mučeništvo trojice svećenika, Mađara, Poljaka i Hrvata, u Košicama prije 400 godina, najviši je mogući stupanj povezanosti ne samo u osobnom egzistencijalnom smislu tih osoba, nego i u katoličkom identitetu i u međunacionalnoj blizini i suradnji. Košički mučenici izrasli su iz dubokoga katoličkoga humusa mađarskoga, poljskoga i hrvatskoga naroda, djelovali su zajedno u bratskom slovačkom narodu i poginuli su zajednički braneći istinu, pravdu i slobodu te su, može se reći, postali simbol duboke povezanosti srednje Europe u prošlosti, ali i aktualan poticaj na novo vrjednovanje i katoličke baštine i srednjoeuropskoga povezivanja. Posebno je to važno za hrvatski narod i Republiku Hrvatsku koji su nakon raspada Austro-Ugarske, koja je uvelike uokvirivala upravo srednju Europu i ovdašnje narode, dospjeli u umjetnu državnu tvorevinu u kojoj su doživljavali brojna poniženja i iskorištavanja i iz koje su izišli tek vrlo skupom cijenom krvi hrvatskih branitelja i drugih civilnih žrtava velikosrpske agresije.
Riječi kardinala Bozanića da bi mučeništvo košičkih mučenika moglo »u suvremenim okolnostima unutar europskoga zajedništva poticati na obnavljanje i utvrđivanje eklezijalnih veza s tim Crkvama« trebalo bi prepoznati kao prijedlog da se u Hrvatskoj smišljeno i sustavno posveti puno veća pozornost povezivanju s krajevnim Crkvama, utjelovljenim u austrijskom, češkom, mađarskom, poljskom, slovačkom i slovenskom narodu. Takva crkvena povezanost u većoj ili manjoj mjeri sada postoji, ali je nedostatna, neorganizirana, nesustavna i prepuštena inicijativama pojedinih biskupa ili pojedinih crkvenih subjekata. Očito zbog nepostojanja organiziranoga i sustavnoga povezivanja, čini se, već su zaboravljeni lijepi trenutci i dobri plodovi Srednjoeuropskoga katoličkoga dana i hodočašća naroda u Mariazell 2004. godine kad su se okupili katolici iz osam srednjoeuropskih država: Austrije, Bosne i Hercegovine, Češke, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Slovačke i Slovenije. To je okupljanje uz ostalo za hrvatski narod i Hrvatsku bilo važno i za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, osobito u vremenima kad se otvoreno govorilo o »regionu« ili novom zapadnobalkanskom povezivanju. Obnova i utvrđivanje odnosa krajevnih Crkava u tim državama, bez sumnje, bilo bi višestruko korisno za sve Crkve i za sve njihove članove, pa bi vrijedilo na razini Hrvatske biskupske konferencije razmotriti mogućnosti trajnijega i sustavnijega eklezijalnoga povezivanja npr. na pastoralnom, teološkom, karitativnom i medijskom planu.
Riječi pak kardinala Bozanića da bi mučeništvo košičkih mučenika moglo »u suvremenim okolnostima unutar europskoga zajedništva poticati na obnavljanje i utvrđivanje veza s narodima i državnim zajednicama srednjoeuropske katoličke baštine« trebalo bi prepoznati kao aktualan prijedlog političarima da se prodube odnosi među tim narodima i državama, osobito članicama Europske unije. Za sve te države, osim Austrije, npr. zajednički je izazov oslobađanje od komunističkoga mentaliteta koji je razorio i danas razara mnoge vrjednote bez kojih nije moguće izgraditi zdrava društva. Danas u tom oslobađanju neke od tih zemalja imaju velika i dobra iskustva i sigurno bi mogle pomoći ostalima da i one dođu na zelenu granu te se počnu razvijati u slobodi, u odnosima lišenim tajnih veza i moći i zloporaba na štetu općega dobra. Upravo Hrvatska, premda je to do sada propuštala, mogla bi biti inicijator boljih kulturnih, prometnih, energetskih, industrijskih, poljoprivrednih i drugih povezivanja na dobrobit svih članica neformalne srednjoeuropske skupine. Time bi hrvatska državna politika jasno svima očitovala da je zaključila poglavlje o tzv. zapadnobalkanskom državnom povezivanju.
Da mnogi hrvatski političari nisu na to spremni jasno je očitovao jedan od još neformalnih predsjedničkih kandidata koji je gostujući u emisiji HTV-a »Nedjeljom u 2« nazvao Mađarsku malom i beznačajnom zemljom »koja ne će biti njegovo društvo kad bude predsjednik«. Te riječi vrlo su jasna poruka da među političarima još ima puno jugonostalgičara koji, daleko od očiju javnosti, rade na oživljavanju državne tvorevine koja je bila tamnica hrvatskoga naroda. Od takvih političara ne može se očekivati srednjoeuropsko povezivanje pa je zato vrlo važno isticati i ostvarivati upravo to povezivanje da bi zapadnobalkanska državna povezivanja zauvijek otišla u povijesnu ropotarnicu, a s njima i političari koji ih zagovaraju.
