Mnogima su, vjerojatno, neke od prvih asocijacija uz književno stvaralaštvo Ivana Gundulića, kralja ilirske poezije (kako su ga nazivali njegovi suvremenici), stihovi posvećeni lijepoj, dragoj i slatkoj slobodi iz njegove pastoralne igre Dubravka, zatim motiv kola od sreće s početka Osmana koje čini da onaj tko bi gori, sad je doli, a tko doli, gori ustaje te tri gorka plača koja je grozno izsuzio razmetni sin kojega Gundulić posuđuje iz biblijske parabole prepjevavši tako njegovu sudbinu u svojoj poemi. U kontekstu klasifikacije Gundulićeva stvaralaštva spomenuti se tekstovi određuju kao kanonski, međutim, među njima nisu spomenute Pjesni pokorne kralja Davida koje čine važnu prekretnicu u ukupnosti njegovih djela i iz kojih su, može se reći, zapravo i proizišli svi njegovi, pa tako i oni kanonski, tekstovi. Iako su Pjesni pokorne kralja Davida, prvo objavljeno Gundulićevo djelo, svjetlo dana ugledale u Rimu 1621., autor ih je dovršio 1. listopada 1620., stoga se ovih dana navršila nemala, četiristota obljetnica njihova nastanka.
Pjesni pokorne kralja Davida sadrže prepjeve sedam pokajničkih Davidovih psalama (psalam 6, 31, 37, 50, 101, 129 i 141) koje su, uz Gundulića, u hrvatskoj književnosti 16. i 17. st. prevodili i Ignjat Đurđević i Bartol Kašić. U prepjevima je Gundulić ekstatičnu intonaciju i zanosni ton psalama vjerno prenio u hrvatski jezik, svrstavši se u red ponajboljih hrvatskih prevoditelja psaltira. Uz prepjeve se psalama u Pjesnima nalazi i originalna, autorska pjesma Od veličanstva Božjijeh. Pjesma Od veličanstva Božjijeh po sadržaju je i po temi interpretatio christiana cijelog kozmosa, nebeskih sfera, prirode, čovjekova bića, svega onoga što jest. Kao i prepjevi pokajničkih psalama Davidovih, ona je navijestila Gundulićevo zanimanje za teološko-religioznu problematiku. I ne samo to. Zahvaljujući upravo Pjesnima pokornim, razrješuje se svojevrsni dualizam Gundulićeva stvaranja. U predgovoru posvećenom mnogo svitlomu gospodinu Maru Mara Bunića, vlastelinu dubrovačkom, Gundulić spominje svoje ranije napisane melodramatske i pjesničke tekstove nazivajući ih porodom od tmine: Ja za objavit, da sva ostala spjevanja moja u manjoj scijeni držim, sve ino, kao porod od tmine, u tminah ostavljam; njih samo, kako zrak od svjetlosti na svjetlost izvodim. Objavljivanjem prepjeva Davidovih psalama Gundulićev se opus tematski i svjetonazorski mijenja jer u nastavku se predgovora on očituje kao krstjanin spjevalac koji će svoju književnost nadalje graditi na čvrstim religioznim temeljima: »Ja krstjanin spjevalac, ki pravoga Boga poznam, vjerujem i izpovijedam, od koga, po komu i u komu sva dobra izlaze, sve milosti rastu, bitje se prima, život uzdrži, zdravje umnaža, spasenje stječe i dobiva, vele dostojnije imam početi s pjesni svetijeh i božanstvenijeh, kakve su ove Pokorne, koje skušena grešnika priko valovita mora od smućena i smetena svijeta mogu susim i krepcim stupajom od vjere, topeći ohologa Farauna, od grijeha privesti i dovesti u zemlju od obećanja od slave vječne, gdi vrh duša pravednijeh daždi obilno slatka mana od milosti božanstvene.«
Pišući prethodne retke u svom, kako tada, tako i sada, hrvatskom Dubrovniku, Gundulić vjerojatno nije mogao ni sanjati da će srpska nacionalna književnost bezočno posegnuti za njime i na silu, gotovo jednako kao što je ružni i odbojni Grdan posegnuo za Dubravkom, pokušati vjeriti hrvatskoga književnika sa srpskim književnopovijesnim kanonom. Naime, stara je već, ali očito ne i nadvladana, misao da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik i da bi valjda po logici štokavske jezične osnove hrvatski i crnogorski jezik zapravo bili samo jedan oblik srpskoga jezika, odnosno jedno njegovo narječje. U toj je tvrdnji, kao i u uvrštavanju Gundulićeva Osmana i Suza sina razmetnoga u biblioteku Devet vekova srpske književnosti, prisutna jedna toliko nemjerljiva, neukusna i neprobavljiva količina apsurda kojom se pokušava, sada na simboličan način, dovršiti neuspjeli posao započet devedesetih kada su oni koji toliko »cijene« i »poštuju« Gundulićev književni opus razarali njegov grad i palili dubrovačke knjižnice, čuvarice baštine koju oni, kojima ta baština ne pripada, smatraju svojom. »Prisvajateljima nisu sami po sebi važni ni Gundulić ni Držić (čija su djela upravo otisnuta!) ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama. Iza prividnog prvorazrednog interesa za hrvatske pisce stoji isključivi interes za hrvatskim prostorom, za hrvatskim morem«, stoji u izjavi Matice hrvatske o prisvajanju hrvatske književne baštine u izdanjima Matice srpske.
Promatrajući Gundulićev književni opus nastao nakon 1620. godine, koji uključuje i Suze sina razmetnoga i Osmana, dakle, tekstove koji se svojataju, a u koje su upisane kršćanske misli o bezgraničnom milosrđu, ali i upozorenje na posljedice prvoga u nizu od sedam glavnih grijeha, i upirući pogled, kako u autorove prethodnike tako i u one kojima je Gundulić utabao i otvorio put, nije moguće ne uočiti stalnu prisutnost Riječi na motivskoj, tematskoj i idejnoj razini u tekstovima i hrvatske i svjetske književnosti, stoga se valja zapitati što je to u Svetom pismu da je ono već stoljećima trajna i neiscrpna inspiracija za nastanak uvijek novih i uvijek aktualnih djela.
U članku Biblija kao živa i neliturgijska književnost Đurđica Gavranović-Porobija navodi da je Biblija stvarnosna i životna književnost, zrcalo ljudskoga življenja u kojem se može prepoznati svaki čovjek, svaki narod i svekoliko čovječanstvo. »Ona je skup emotivnih, moralnih i duhovnih iskustava zajedničkih svim ljudima. U njoj se ništa ne rješava štapićem dobre vile – konstruktom uobrazilje, već i sam Bog kroči stazom poškropljenom krvlju. No iza boli ne slijedi raspad i smrt, već pozitivna peripetija, preokret s unutarnjom energijom koja rekreira svijet i ostvaruje pobjedu, slavi život.«
Sva pitanja koja čovjeka zaokupljaju, bez obzira čak i na njegov odnos prema vjeri, pitanja života i smrti, pitanja smisla, osvete i oprosta, iskušenja i ljubavi u Bibliji će pronaći svoj odgovor. I bez obzira na to koliko se svijet u svojoj vanjštini promijenio, bez obzira na to koliko je napredovala znanost i koliko se ubrzao život, čovjek današnjice u svojoj je krhkosti i slabosti isti onaj Adam s početka koji jednim zalogajem zabranjenoga ploda želi drugoga podložiti sebi, koji se istodobno i srami i skriva pred licem Stvoritelja koji ga nikada ne će osuditi, ali će ga suočiti s posljedicama njegova čina, i koji čezne za ljubavlju od koje se odijelio u onom trenutku u kojem je dopustio da njegovim bićem zagospodari ego. Nema te situacije, nema toga odnosa ni osjećaja koji čovjek u sadašnjem trenutku proživljava a da već nije predviđen u Bibliji i nema knjige koja u takvu rasponu, a opet na tako jednostavan, priprost način obuhvaća svu čovjekovu egzistenciju, i čovjeka kao pojedinca i čovjeka kao društveno biće. Tu su u igri i pojedinci i narodi, priroda i povijest, rođenja i smrti, ljubav i zloba, rat i mir, porazi i pobjede, radosti i nade, posvemašnje klonulosti i tragedije, neočekivani obrati i novi pothvati. Ne samo da bez Biblije ne možemo pravo razumjeti svoju, osobito europsku kulturu i civilizaciju, bez nje ne možemo ni razumjeti ni osmisliti ni ostvariti sami sebe, pisao je fra Bonaventura Duda.
U pripremama kurikulne reforme mnogo je bilo prijepora oko školskih lektira i prisutnosti klasika na njihovim popisima koji, po mišljenju nekih, više ništa ne mogu reći današnjemu mladom čovjeku i koje bi trebalo zamijeniti suvremenim književnicima čija vrijednost još nije sagledana s određenim (objektivnim) vremenskim odmakom. Koliko su naivne takve misli svjedoči upravo Ivan Gundulić koji je u svojim djelima na biblijskoj podlozi progovarao o neprolaznim temama i kojega se jedni odriču smatrajući njegovo ime suvišnim na spomenutim popisima, a drugi ga, istodobno, kradu i proglašavaju svojim…
