Prvi čovjek Katoličke Crkve u Mađarskoj, ali i drugi čovjek čitavoga Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva; diplomat u vodećim europskim državama i kraljev pregovarač na sultanovu dvoru; pjesnik i putopisac, arheolog i povjesničar; velikan europskoga humanizma i zaslužnik hrvatske nacionalne povijesti – sve to zvuči tek kao uvod u biografsku bilješku o Antunu Vrančiću, crkvenom prelatu rođenu u Šibeniku 1504. Naime, i 450 godina nakon njegove smrti u Prešovu u današnjoj Slovačkoj tajne su Vrančićevih uspjeha – aktualnih osobito u doba sukoba na istoku Europe i Bliskom istoku – tek dijelom otkrivene. Dio tih tajna za čitatelje Glasa Koncila rasvijetlilo je troje sudionika nedavnoga međunarodnoga znanstvenoga skupa »Antun Vrančić: Život, djelo, suvremenici« u organizaciji Književnoga kruga Split i pod pokroviteljstvom HAZU-a.
»Vrančić je bio jedan od najsvjetlijih predstavnika hrvatskoga humanizma, ne samo kao učenjak i književnik, nego i kao političar koji je svoje ideje znao pretočiti u stvarnost«, sažima veličinu slavnoga Šibenčanina povjesničar dr. Krešimir Kužić. »Njegovu karijernomu usponu, koji ga je u konačnici doveo i do čelnoga mjesta čitavoga kraljevstva, s jedne je strane kumovao nesumnjiv talent za političko djelovanje, a s druge strane racionalnost kojom je vidio onkraj staleških ograničenja.« Sugovornik u tim osobinama vidi i temeljnu razliku između Vrančića i vodećih ljudi hrvatskih zemalja njegova vremena. »Naše je tadašnje plemstvo bilo razjedinjeno i nemoćno, a banovi nedorasli svojoj političkoj i vojnoj dužnosti – uz iznimku Nikole Šubića Zrinskoga, s kojim je Vrančić usko surađivao na obrani Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva od Turaka«, objašnjava Kužić.
Vrančić se diplomatski iskazao već kao mladić stasao u crkvenim strukturama, a njegovoj je životnoj sudbini presudio trenutak kada se našao između dvojice sukobljenih pretendenata na ugarsko prijestolje: Janoša Zapolje i Ferdinanda I. Habsburškoga. »Sluteći da sultanova potpora Zapolji može ugroziti obrambenu sposobnost čitavoga kraljevstva, Vrančić je 1549. prešao na Ferdinandovu stranu i tako otpočeo put koji ga je doveo do mjesta ostrogonskoga nadbiskupa – primasa Ugarske i prvoga careva savjetnika«, opisuje sugovornik.
No biskupsku je službu Vrančić preuzeo u trenutku kada je zemlju uz dinastički razdirao i vjerski sukob. Naime, u brojnim biskupijama koje su na Mohaču izgubile svoje pastire pojavili su se luteranski i kalvinistički propovjednici. »Budući da u takvim okolnostima nije mogao ni gospodarski ni vojno ni politički ni vjerski slobodno djelovati, Vrančić se odlučio na stvaranje konzistentne i pouzdane obavještajne mreže. Počevši od sastavljanja izvješća o stanju ugarskih biskupija, Vrančić je svojim obavještajnim aktivnostima dotjerao do pozicije u kojoj je samo retorikom i argumentima, bez mita i prisile, umio obraniti interese slabije habsburške strane na sultanovu dvoru«, navodi Kužić.
Uspjeh Vrančićeva izaslanstva u pregovorima s Osmanlijama 1556. i 1568. može se smatrati najsvjetlijim primjerom diplomatskih aktivnosti toga vremena, što potvrđuju i pohvale Venecije i Rima. No diplomatska su putovanja Vrančiću otvorila oči i za teške prilike kršćana pod osmanskim zulumom. »Unatoč pripadnosti vladajućemu staležu, Vrančić nikada nije izgubio smisao za opću korist: shvaćao je da učinkovitost borbe protiv Osmanlija ovisi o opstanku nižih slojeva te da se po pučanstvu ne može udarati bez posljedica. Stoga je bio među rijetkima koji su se kod cara žalili na brutalnost obračuna s vođama hrvatske seljačke bune«, primjećuje Kužić. »Svoju je veličinu izgradio na tome da nije bio bezdušni egoist kakvi su se u to doba sretali svagdje, nego filantrop širokih pogleda koji je razumio da ne zastupa samo cara Svetoga Rimskoga Carstva, nego i cjelinu kršćanske ekumene. Bio je on utjelovljenje definicije politike kao maksimuma mogućega u aktualnoj situaciji«, zaključuje Kužić.
»Nije mi u hrvatskoj povijesti – osim Ruđera Boškovića – poznat intelektualac tolike znanstvene širine, crkvene i političke moći poput Antuna Vrančića. Možemo ga s pravom označiti ocem hrvatske diplomacije«, ocrtava Vrančićevu pojavu profesor splitskoga Filozofskoga fakulteta dr. Josip Vrandečić. Stoga je i začudna činjenica da unatoč velikomu broju znanstvenih radova nedostaje cjelovit Vrančićev portret, kakav bi mogla ponuditi tek monografija. »Tu je prazninu 1979. ispunio književnik Ivan Aralica romanom ‘Psi u trgovištu’, u kojem je na temelju Vrančićevih pisama dobro ocrtao vrijeme i psihologiju našega diplomata. Iz njegovih carigradskih pisama i putopisa izbija učenost, ali i posvećenost kršćanskoj stvari.«
Upravo je usporedbi Vrančićeva »Putovanja iz Budima u Drinopolje« s »Putovanjem u Italiju« Michela de Montaignea te s prikazom Dalmacije za vrijeme Kandijskoga rata osmanskoga putopisca Evlije Čelebija bilo posvećeno Vrandečićevo izlaganje na nedavnom splitskom skupu. »Za razliku od de Montaigneova ‘turističkoga putopisa’ o Italiji, oni Vrančićevi spadaju u tzv. ‘putopise prostora’: ne prikazuju osobne emocije, nego realne prilike na terenu.« Vrančić je još kao mladić dobro upoznao krajeve koji su pali u okrilje orijentalne despocije, ali i tursku prijetvornost koja ističe svoju tolerantnost – »lijepak na koji su se uhvatili Grci, Srbi i Bugari«, kako će sam primijetiti. »Zanimljiva je njegova usporedba Mađarske i Srijema pod turskom upravom u odnosu na prijašnje stanje pod kršćanskom vlašću, a dojmljivi su i njegovi prikazi opustošene zemlje u kojoj promatra kako ‘lovci na glave’ odvode otetu kršćansku djecu lancima vezanih vratova u Carigrad.«
Ističući kako je upravo Vrančićeva učenost presudila tomu što je tijekom boravka u Ankari otkrio najvažniji epigrafički spomenik Rimskoga Carstva, Augustov kameni autobiografski zapis »Monumentum Ancyranum«, sugovornik njegovu aktualnost vidi u moralnim kvalitetama koje bi i danas morale resiti diplomate. »Uočavamo važnu nisku vrhunskih hrvatskih katoličkih diplomata koji su ostavili snažan pečat u odnosu katoličanstva s pravoslavljem i islamom: Ivan Stojković, Antun Vrančić, Aleksandar Komulović, Rafael Levaković, Juraj Križanić, Nikola Moskatelo, Nikola Eterović… Hrvati, smješteni na rubu katoličkoga svijeta, dobro poznaju islam i pravoslavlje pa hrvatski katolički diplomati igraju važnu ulogu u diplomatskim nastojanjima Katoličke Crkve prema Istoku«, zaključuje Vrandečić.
Premda se i danas u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« može pročitati da je Antun Vrančić proglašen kardinalom, nema povijesnih izvora za potkrjepljenje te tvrdnje, koju je 1575. u životopisu svojega strica prvi iznio Antunov nećak Faust.
»Nema nikakve sumnje da je Faust bio dobro upućen u sve ‘tajne’ diplomatske i crkvene karijere svojega strica, da je odlično poznavao njegove prijatelje i neprijatelje, zagovornike i zaštitnike te da je znao i kako se na dvoru u audijencijama s kraljem među imenima budućih kardinala spominje i Vrančićevo ime. Potvrđuje to i nekoliko izvješća apostolskih nuncija upućenih državnomu tajniku u Rimu. Nakon Antunove smrti 15. lipnja 1573. Faust je zapisao kako ga je ‘papa Grgur XIII. na zagovor cara Maksimilijana i kralja Rudolfa uzvisio u rimski kardinalski zbor’ te da se ‘glasnika s papinim pismom i crvenim šeširom svaki dan očekivalo’. Nažalost, u zapisnicima sjednica tajnih konzistorija na kojima se njegova kreacija mogla raspravljati potvrde o imenovanju nema«, upozorava dr. Jadranka Neralić, znanstvena savjetnica Hrvatskoga instituta za povijest.
Upravo je proučavanje izvora Vatikanskoga apostolskoga arhiva voditeljici međunarodnoga projekta Hrvatske zaklade za znanost »Moderne europske diplomacije i istočnojadranski prostor« omogućilo da rekonstruira Vrančićevu crkvenu karijeru, u kojoj vijest o kardinalatu nije prvi »lažnjak«. »Nuncij Dolfina 5. lipnja 1573. javlja državnomu tajniku Galliju da je ‘dojavljeno da je ostrogonski nadbiskup umro, ali se ne zna je li vijest sigurna’, no nedugo zatim zabilježena je vijest da ostrogonski nadbiskup ‘ne samo da nije umro, kako se u Beču smatralo, nego mu se zdravlje vidno poboljšalo, te se svi nadaju da će uskoro biti izvan svake opasnosti’.«
Vrančićev pak opis odnosa s tadašnjim ostrogonskim nadbiskupom u pismu kardinalu Commendoneu iz 1567. svjedoči o dobrodušnu karakteru, ali i zavičajnom ponosu šibenskoga humanista. »U istom pismu u kojem navodi kako s nadbiskupom Olahom uvijek nastoji ‘zagladiti svaku razmiricu do koje može doći ako viši u časti ne bi popustio, a niži svoju čast ne bi uzvisio’, Vrančić iskazuje i zahvalnost na činjenici što je ‘podrijetlom Dalmatinac, a u Ugarskoj je našao svoju sreću i Božji blagoslov’«, zaključuje sugovornica.
