Duhovni vođa generacije koja radi na preporodu čovječanstva«, »katolički vođa u filozofskim idejama«, »najjači predstavnik kršćanske filozofije«. To su samo neki od epiteta kojima su Francuza Jacquesa Maritaina, najistaknutijega predstavnika kršćanskoga personalizma i neotomističke filozofije, prije stotinjak godina častili njegovi hrvatski suvremenici. No upravo je ideološka surovost proteklih stotinjak godina glavnim razlogom zašto je unatoč laskavim titulama u Hrvatskoj sve donedavno izostala ozbiljnija posvećenost filozofiji »spiritus movensa ljudskih prava«. Jedan od pokazatelja toga novoga zaokreta prema Maritainu jest i doktorski rad o odnosu politike i religije u njegovoj filozofiji koji je 2021. obranio dr. Dan Đaković sa zagrebačkoga Fakulteta filozofije i religijskih znanosti. Drugi dio našega razgovora o Maritainovoj velikoj godišnjici posvetili smo njegovim porukama za naše suvremenike i u društvu i u Crkvi, ali i o neočekivanoj političkoj pouci ljepote.
Jedna od najznačajnijih promjena u pedeset godina koliko je proteklo od Maritainove smrti upravo je nastup neviđene društvene liberalizacije, koja ne mimoilazi ni Crkvu. »Možemo u Maritainovu duhu biti zahvalni na svojoj kršćanskoj tradiciji. Jer s tradicijom znamo da se imamo kamo skloniti od oluja našega vremena – bile one stvarne ili umišljene. No opasnost da se tradicija poistovjeti s Bogom nikako nije umišljaj. Tradicija nije ni spasenje ni spasitelj i ne može se popuštati onima koji od nje žele načiniti zlatno tele.« Taj imperativ proizlazi iz onoga što je Maritain nazivao »nepovratnošću povijesnoga tijeka«, objašnjava sugovornik. »Vrijeme je ireverzibilno te je svako oživljavanje umrloga poretka zapravo groteskno gubljenje vremena. To ne znači da modeli iz prošlosti nisu upotrebljivi, nego samo to da ni u jednom režimu koji bismo htjeli oživjeti ne bismo pronašli mir i utjehu. Naprotiv, kršćani bi morali biti avangardom svakoga doba. Njihovo je poslanje rođeno iz imperativa da se svijet preobrazi.«
Na tom je tragu, dodaje Đaković, važno razlučiti i konzervativizam od socijalnoga nauka Crkve. »Maritain je rabio sintagmu ‘kronična nedostatnost ljudskoga jezika’ da opiše nevolju s kakvom se i mi susrećemo opisujući stvarnost. S jedne strane konzervativna suzdržanost pred kojekakvim novotarijama često nije tek inteligentna, nego i krjeposno razborita. No ako proizlazi iz straha pred budućnošću, može biti znakom nevjere, infantilnosti ili kukavičluka. Bilo bi naivno preslikavati pojmove našega vremena u Kristovo vrijeme, ali i njegove su najžešće riječi bile uperene protiv ‘predaja starih’ koje su same sebi postale svrhom i protiv onih koji su ih se tvrdokorno držali ne videći stvarne potrebe čovjeka pokraj sebe. Ovdje nam dobro može doći sintagma ‘kreativna vjernost’ koja nudi izlaz iz te nevolje. Ni prvu kršćansku himnu – Marijin ‘Veliča’ – ne bismo mogli nazvati konzervativnom: ‘Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.’ Po tome je ona bliska socijalnomu nauku Crkve: jer on nije tek recitiranje Nauka, nego prericanje njegovih načela u uvijek novim okolnostima. Đavao ne miruje pa nije čudno što ni za kršćane ‘nema odmora u vremenu’, kako bi rekao Maritain«, zaključuje sugovornik.
Zato »bode i boli« mrtvilo na koje svi katkada pristajemo zbog kompromisa sa svjetskim moćnicima, upozorava Đaković. »Novac je neizbježna točka u raspravi o slobodi vjere. Uvijek postoji rizik da uz našu šutnju netko kupi i nas same; a onaj tko je kupljen ne može biti prorok.« Baš zbog svojevrsne »tržišne utakmice« religija koju je upoznao u Sjedinjenim Američkim Državama Maritain nije bio sklon društvenoj povlaštenosti Crkve, primjećuje sugovornik. »On na jednom mjestu navodi da takve povlastice, ako već postoje, podrazumijevaju i znatnu skromnost života. Kad je na djelu skromnost kršćana, osobito crkvene hijerarhije, i društvo na te povlastice gleda blagonaklono. No ako te skromnosti nema, javlja se potreba za novim prorocima. Ni Maritain ni mi nismo protiv bogatstva. Najbogatiji su dijelovi svijeta oni u kojima je upravo kršćanstvo imalo dominantan utjecaj. Ipak, svi znamo i osjećamo da nije baš uvjerljivo naviještati evanđelje iz bjelokosnih kula i luksuznih automobila. Redovnici s razlogom polažu zavjet siromaštva.« Iako hrvatski model financiranja vjerskih zajednica nažalost može dovesti do učinka »kuhanja žabe«, sugovornik napominje da se prečesto zaboravlja da je slučaj Crkve u Hrvatskoj specifičan zbog imovine otete u komunizmu, ali i da je još važnije reći kako Crkva o tom modelu nije esencijalno ovisna. »Iskustvo bivše države, kao i mnoga druga iskustva iz Crkvene povijesti, potvrđuju nam da Crkva može preživjeti u pustinji; štoviše, da nema progona koji ne bi mogla preživjeti.«
Nije li baš usprkos tomu iskustvu hrvatska katolička javnost odveć plašljiva u promicanju svojih temeljnih uvjerenja – poput onoga o svetosti života od začeća? »Maritain, kao i omiljeni mu sv. Toma, služio se, govoreći o zakonu, biblijskom mudrošću koja veli da ‘prejako trljanje nosa izaziva krvarenje’. Toma kaže da je svrha zakona ljude privesti krjeposti, ali to ne ide odjednom, nego postupno. Kada se govori o pobačaju, dobro je razlučiti postupnost zakona i zakon postupnosti. Moralni zakon ne poznaje postupnosti: nevinoga se nikada i ni u kojim okolnostima ne smije ubiti. No zakon postupnosti kaže nam da ljudi do svijesti o tome ne mogu doći preko noći – osobito ne ondje gdje se ta tragična praksa toliko udomaćila. Zakon, dakako, ima i edukativnu ulogu, ali nas ne zadovoljava sam zakon, jer mnogi su zakoni mrtvo slovo na papiru. Nas zanima život; naša je misija spašavanje ljudskih života, a ne zakonska zabrana pobačaja. Drugim riječima, mi ne sanjamo zakon koji zabranjuje pobačaj, nego sanjamo društvo u kojem pobačaja nema. Zakon tomu može pomoći, ali nije dovoljan. Stoga može biti naivno, a ponekad i licemjerno – ili pak preskromno – ako se usredotočimo samo na zakon. Kao što smo dosanjali ukidanje ropstva ili rasne segregacije, tako ćemo dosanjati i ovaj san. Buduće generacije zgražat će se nad time da je pobačaj nekad bio legalan, a kršćani će, kao i dosad, u toj pobjedi imati ključnu ulogu«, uvjeren je Đaković.
»Presudna je ovdje Maritainova misao da se ‘ljudi ne privode svjetlu popuštajući mraku’. To znači da privodeći ljude svjetlu možemo biti više ili manje strpljivi ili oštri, ali ne smijemo uzmicati pred mrakom. Čak i ako ne tražimo momentalnu zakonsku zabranu, ne možemo u javnom govoru umanjivati moralnu težinu pobačaja niti ga svoditi na ideološko pitanje podređeno praktičnim problemima. Ni Stepinac nije narod pozivao na revoluciju, nego na strpljivo podnošenje zla, ali bez kompromisa s lažju, koliko god da to koštalo.« No nije li to prepuštanje moći drugima? »Iako se Crkva kroz povijest znala boriti i za moć, uvijek bi je više od moći trebao zanimati utjecaj, pogotovo jer se za preobrazbu svijeta presudnom pokazuje uloga društvenih utjecaja, a ne moći samoga zakona. Ne smijemo pritom zaboraviti da pod suncem ne postoji ništa utjecajnije od svetosti!« Proroci su uvijek bili ljudi bez moći, ali s velikim utjecajem. A upravo je i Jacques Maritain jedan od velikana utjecaja bez moći, podsjeća Đaković. »Maritain bez ikakvih poluga moći, i onda i danas, jako utječe na naše razumijevanje globalizacije, ljudskih prava, političkoga organiziranja i ujedinjavanja svijeta. Istinita ideja uvijek sama privlači svojom ljepotom. Pitanje je samo što smo spremni učiniti ili žrtvovati da je s drugima podijelimo.«
