Borba »proljećara« za legitimiranje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, jezika i kulture nije okončana zloglasnom »sječom u Karađorđevu« u prosincu 1971., nego je posijala sjeme koje je dva desetljeća kasnije rodilo plodom slobodne Hrvatske, poruka je koju je niz krovnih kulturnih i znanstvenih institucija, predvođenih Maticom hrvatskom, javnosti odaslao prigodnim kulturno-znanstvenim programom koji se uz polustoljetnu obljetnicu vrhunca hrvatskoga proljeća zbivao od 15. do 17. lipnja u Zagrebu.
Program je započeo otvorenjem izložbe »Hrvatsko proljeće 1971. – 2021.« koju su u Francuskom paviljonu zagrebačkoga Studentskoga centra priredili Matica hrvatska i Hrvatski državni arhiv. Izložba donosi niz dokumenata, članaka, fotografija i videosnimaka, a postav predstavlja tri ključna nositelja procesa hrvatskoga proljeća – Maticu hrvatsku, komuniste reformiste iz Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske te studente.
Među govornicima na svečanosti otvaranja zapaženo su prošla svjedočanstva »proljećara« Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budiše, koji su kao vođe studentskoga prosvjeda protiv jugoslavenskoga komunističkoga režima upravo u prostorima Studentskoga centra prije pola stoljeća upućivali govore koji su kolektivnoj svijesti Hrvata ostali upamćeni kao neki od najdojmljivijih i najvažnijih javnih istupa u modernoj hrvatskoj povijesti. Gledajući zbivanja hrvatskoga proljeća s polustoljetnim odmakom, Budiša je zaključio da je većina hrvatskih nacionalnih ciljeva ostvarena, bez obzira na uspone i razočaranja u vrijeme tranzicije, te da je generacija koja je izborila slobodu u Domovinskom ratu pretrpjela neusporedivo veća stradanja nego generacija »proljećara«. No, znakovito, spomenuo je i cilj koji nije ostvaren. To je jednakopravnost Hrvata u BiH, na što je stotinjak posjetitelja izložbe uputilo pljesak.
Izložbu je razgledao i predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji je uputio i govor. »U onodobnom političkom i društvenom kontekstu totalitarnoga jugoslavenskoga sustava trebalo je imati viziju i hrabrost isticati pravo na temeljne demokratske vrjednote koje su danas napokon temelj samostalne i demokratske Hrvatske – pravo na uporabu vlastitoga jezika i odmak od utopijskoga ideološkoga konstrukta nekoga zajedničkoga jezika i zajedničke kulture, pravo na vlastitu povijest bez tabua, prešućivanja i nametanja krivnje, pravo na upravljanje vlastitim prirodnim resursima i pravo na ravnopravan suživot sa susjedima. Nažalost, za tadašnji režim ta temeljna prava, koja su danas, iz ove optike, mladim generacijama samorazumljiva, bila su negirana, smatrala su se subverzivnima i samo pozivanje na njih plaćalo se šikaniranjem, zatvaranjem, pa i najvišom cijenom«, rekao je među ostalim Plenković.
Na dvodnevnoj konferenciji u srijedu i četvrtak 16. i 17. lipnja održano je pet panel-rasprava: »Matica hrvatska i Hrvatsko proljeće«, »Hrvatsko proljeće: kontekst, uloga pojedinaca, studenti«, »Hrvatsko proljeće: periodika, nogomet, glazba«, »Hrvatski krajevi u Hrvatskom proljeću« te »Hrvatsko iseljeništvo, progoni proljećara i ‘hrvatska šutnja’«, zaključni panel koji je privukao možda najveći interes. Na njemu su obrađene teme Hrvatske republikanske stranke u vrijeme hrvatskoga proljeća, o čemu je govorio dr. Tomislav Jonjić, pravosudna represija nad hrvatskim proljećem, o kojoj je govorio dr. Ivica Miškulin, a dr. Josip Mihaljević predstavio je slom hrvatskoga proljeća iz perspektive »Službe državne bezbednosti« i načine na koje je komponirana »hrvatska šutnja«. »Izdajnik« Petra Šegedina i »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« Ive Brešana bile su dvije »opasne knjige« kojima je, izlazeći na stranicama časopisa »Kolo«, iskušavana sloboda u Hrvatskoj sedamdesetih. Temu je predstavio dr. Ivan Bošković.
Među brojnim izlaganjima valja istaknuti nekoliko detalja iz predavanja koje je održala akademkinja Dubravka Oraić Tolić, ujedno potpredsjednica Matice hrvatske, koja je predstavila rad Zagrebačke stilističke škole i golemi opus i značaj profesora Ive Frangeša. Istaknula je njegovu »Povijest hrvatske književnosti«, nenadmašno djelo koje je bilo njegova osobna misija, ali i »misija koju je cijela hrvatska kultura projicirala u njega«. Frangešova »Povijest hrvatske književnosti« objavljena je 1987. godine, u jeku »hrvatske šutnje« neposredno uoči demokratskih promjena. »U Frangešovoj ‘Povijesti hrvatske književnosti’ i estetski je utjelovljen emancipacijski duh hrvatskoga proljeća i identifikacija nacionalne kulture«, zaključila je akademkinja Oraić Tolić.
Tema izlaganja povjesničara dr. Ive Lučića bili su odjeci hrvatskoga proljeća u Bosni i Hercegovini, no u izlaganju je napravio podulji uvod u glavnu temu, u kojem je pročitao i nekoliko dokumenata Udbe u kojima njezini agenti još pedesetih ocjenjuju ponašanja i držanja eminentnih hrvatskih književnika, kulturnih radnika i javnih djelatnika, a posebno su sumnjivi bili intelektualci oko časopisa »Krugovi«.
Tako je Boro Pavlović ocijenjen kao netko tko »uvijek trubi u hrvatsku trubu« i »poziva na izgradnju socijalizma bez komunista«, Ivana Raosa teretilo se da je pod utjecajem klera i da ismijava književnike koji su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije, Vlado Gotovac predstavljen je kao čovjek »prepotentan do surovosti«, koji je i »potjecao iz neprijateljske obitelji«. Kod Josipa Pupačića, tumačili su agenti Udbe, »osjeća se doza šovinizma jer se suprotstavio osnivanju jednog općeg jugoslavenskoga studentskoga lista, osim ako će isti izlaziti u Zagrebu, a ne u Beogradu«.
Povjesničar dr. Lučić izrazio je i skepsu prema konceptima liberalizacije i demokratizacije Saveza komunista Jugoslavije, koji su još uvijek dominantni među određenim hrvatskim historiografima, te napomenuo da su hrvatskomu proljeću pridonijele i mnoge druge unutarnje i vanjskopolitičke silnice, daleko složenije od težnji k navodnoj demokratizaciji. »Hrvatsko je proljeće puno više od partijskih frakcijskih borba, a hrvatsko je cvijeće cvjetalo prije i poslije toga proljeća. Život se odvijao i mimo partijskih kongresa i sjednica… Otpor jugoslavenskomu komunističkomu režimu u Hrvatskoj nikada nije prestao. Uvijek je bilo pojedinaca i skupina koje se nisu mirile s diktaturom, uvijek je netko od hrvatskih rodoljuba robijao zbog svoga slobodarskoga duha, koji se izražavao na različite načine. Hrvatska tišina zapravo nikad nije postojala, Hrvatska zapravo nikad nije bila nijema«, rekao je dr. Lučić.
