Godina parlamentarnih izbora u Hrvatskoj preklopila se i sa znakovitom 500. obljetnicom objave satirične komedije »Mandragola« Niccole Machiavellija (1469. – 1527.), jednoga od najutjecajnijih političkih mislilaca Zapada. Njegova teza da su moral i pobožnost u pravilu nespojivi s umijećem uspješnoga osvajanja i zadržavanja vlasti povod je kritike, ali i poticaj na promišljanje o svrsi politike i suvremenim političarima.
Radnja komedije »Mandragole« vrti se oko prijevare koju omogućuju ljudske mane i poroci. Mladi Callimaco zaljubljuje se u »časnu gospođu« Lucreziju, udanu za starijega doktora prava »messera« (gospodina) Niciju, te pomoću spletkara Ligurija i potkupljenoga fratra Timotea, Lucrezijina ispovjednika, na prijevaru postaje njezinim ljubavnikom. Dok su ostali likovi vođeni strastima i željama, fra Timoteo pohlepan je za novcem, što intriganti spretno iskoriste. »Ti su fratri lukavi lopovi, a nije ni čudo, jer znaju i naše i svoje grijehe«, govori Ligurio. Autor je u komediji prikazao mane svojih suvremenika, a zanimljivo, spominje se i pobačaj. Ligurio nagovara fra Timotea da učini »uslugu« nećaku »messera« Nicije čija je neudana kći u četvrtom mjesecu trudnoće, tako da nagovori nadstojnicu samostana u kojem se djevojka nalazi da joj dade napitak za pobačaj, a sve kako bi se očuvao ugled obitelji i samostana. Ligurio obrazlaže prijedlog načelom »većega dobra«: »Ne ćete nanijeti zlo nikomu, doli još nerođenu komadu mesa bez osjećaja, koji može stradati i iz tisuću drugih razloga.« Usporedi li se drama s današnjim javnim raspravama o moralu, primjetna je važna razlika.
Dok Machiavellijevi likovi pokušavaju relativizirati i opravdati svoje mane i zlo koje se spremaju počiniti, ono ostaje objektivno zlo i razlog poruge gledatelja, suvremeno društvo problem licemjerja nastoji riješiti proglašavajući zlo dobrim i prihvatljivim, štoviše, »ljudskim pravom«. Proglasi li se parlamentarni konsenzus jedinim mjerilom dobra i zla, savjest političara prestaje postojati, a smisao politike propada mnogo dublje nego što je to Machiavelli ikada mogao naslutiti.
Machiavelli, izdanak ugledne firentinske građanske obitelji, živio je u doba žestokih borba za prevlast unutar i između talijanskih komuna. Nakon smrti Lorenza de Medicija Veličanstvenoga 1492. Firentinska Republika našla se usred borbe talijanskih i drugih pretendenata na vlast, među kojima su prednjačile Papinska Država te francuska i španjolska kruna. Obnašajući poslove tajnika unutrašnjih poslova i diplomata Firenze, Machiavelli je svjedočio turbulentnim igrama moći i ponovnu dolasku Medicija na vlast. Svoje najpoznatije djelo »O vladavinama« – najčešće naslovljeno kao »Vladar« – napisao je 1513. i uputio ga Lorenzu de Mediciju, nećaku Lorenza Veličanstvenoga, sa željom da on osigura žuđenu stabilnost i moć Firenzi, kao i da se Italija oslobodi od »barbara«, kako autor naziva strane kraljeve. Djelo je napisao polazeći od vlastita iskustva, promišljajući zgode iz njemu nedavne povijesti i antike, polazeći uvijek od toga kakvi ljudi doista jesu i kojim su porivima vođeni.
Taj je pristup zauzeo i u komediji »Mandragola«, na kojoj je radio od 1512. do 1520., u kojoj je prikazao mane društva svojega vremena. Časna žena, nakon nagovaranja, nasjeda na prijevaru i popušta strasti, a najveći je negativac potkupljivi fratar. Za razliku od antičkih i srednjovjekovnih filozofa, koji polaze od određenja politike kao nastojanja oko općega dobra, Machiavelli svrhu politike vidi u stabilnosti, moći i očuvanju suvereniteta pojedine države. Uspješan političar vičan je umijeću stjecanja vlasti i upravljanja državom, umijeću čije zakonitosti nisu moralne prirode, stoga je Machiavelliju pripisana izreka koju nikada nije napisao, naime da »cilj opravdava sredstvo«, koja vrijedi za njegovu viziju politike kao umijeća mogućega.
Danas je, osobito u hrvatskoj sredini, rašireno uvjerenje da je politika ne samo prljav posao u koji se ulazi iz privatnih interesa, nego i da je pošten čovjek u politici neuspješan ili da će ga ona pokvariti. Prema tome je i svako bavljenje politikom nespojivo s postupanjem prema savjesti. Čitanje Machiavellijevih djela prilika je propitati je li to doista tako i koja je svrha politike i očuvanja vlasti.
»Vladar, a navlastito nov vladar, ne može se držati svega onoga zbog čega ljude smatraju dobrima jer je, da bi održao vlast, vrlo često primoran raditi protiv onoga što nam zapovijeda vjernost, milosrđe, čovječnost i vjera«, napisao je Machiavelli u »Vladaru«. Takvu tvrdnju izvodi iz svojega iskustva ljudske naravi: »Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su… no kad se nevolja primakne, oni izmiču.«
Machiavelli priznaje da ljudi općenito cijene iskrenost, dobrotu i držanje riječi te da je za ugled vladara nužno da odaje takav dojam. Međutim, ljudi se općenito ponašaju u skladu s vrlinama dokle god se to ne kosi s njihovim interesima, smatra Machiavelli, te političar koji bi se dosljedno držao moralnih principa ne bi uspio s obzirom na to da je dio mreže odnosa u kojoj ih se ne drže drugi.
Prevedeno na današnji jezik, političar poput Rocca Butiglionea koji 2004. nije izabran u Europsku komisiju zbog katoličkih stajališta o obitelji i spolnosti ostao je vjeran svojoj savjesti, ali nije došao na poziciju vlasti te nije mogao ni imati politički utjecaj. S druge strane Roberta Metsola, trenutačna predsjednica Europskoga parlamenta, dok je kao malteška političarka jasno zastupala zaštitu života i protivila se proglašavanju pobačaja »pravom«, postavši predsjednicom izjavila je da će poduprijeti većinsko stajalište parlamenta o tom pitanju, čime je ujedno postala i primjerom makijavelističkoga oportunizma. »Od toga kako se živi do toga kako bi valjalo živjeti toliko je daleko da onaj koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije da nastoji oko svoje propasti negoli oko održavanja. Među tolikima koji nisu dobri mora propasti čovjek koji hoće da se u svemu postupa kako je dobro. Stoga vladar koji želi opstati mora nužno naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati, ili od toga odstupati, već prema potrebi«, smatrao je Machiavelli.
Machiavelli je realist i zagovornik renesansnoga držićevskoga »akomodavanja«, prilagođavanja situaciji i duhu vremena. Budući da je snaga i stabilnost države svrha vladanja i upravljanja, čemu je uvjet osvajanje i zadržavanje vlasti, beskrupulozni vladari učinili su dugoročno više dobra svojim podanicima od umjerenih i obzirnih, procjenjuje Machiavelli navodeći kao primjere papu Julija II. i Ferdinanda II. Katoličkoga, španjolskoga kralja koji »propovijeda samo mir i vjernost, a najveći im je neprijatelj; a i jedno i drugo, da ga se držao, više bi mu puta upropastilo i ugled i državu«.
Machiavelli odvaja politiku od etike jer jednostavno pravila etike nisu pravila kojima se može osvojiti i zadržati vlast. Zadrži li vladar vlast, zadovoljio je podanike i ispunio svrhu svojega posla. »Neka, dakle, vladar pazi na to da pobjeđuje i da održi državu; sredstva će se uvijek smatrati kao časna i svatko će ih hvaliti jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same stvari; a na svijetu i nema doli svjetine; osim toga, oni malobrojni nemaju važnosti ako se većina oslanja na vlast.« Machiavelli zapravo zagovara privid moralne dosljednosti vladara; koliko god da je pohvalno da vladar drži obećanje, iskustvo pokazuje da su velika djela ostvarili samo oni koji ga se nisu držali. »Korisno je da se čini da si čovječan, iskren i pobožan«, ali nije nužno biti takav, tvrdi Machiavelli pozivajući se na primjer španjolskoga kralja Ferdinanda II. Katoličkoga: »Uzimajući neprestano vjeru kao izgovor, počinio je i ovu bogougodnu okrutnost: poče tjerati Maure i raseljavati ih iz svoga kraljevstva. (…) Izgovarajući se vjerom, navalio je i na Afriku, iskrcao se u Italiji i najzad napao Francusku.« Razmotri li se ta teorija kritički, moguće je složiti se da naivan i nesposoban vladar ne može učiniti ništa za opće dobro. Međutim, teorija krije dva problema; ako je politika usmjerena k stvarnomu dobru građana – stabilnosti, prosperitetu i suverenitetu, a pritom je nužno zanemariti dobro i činiti zlo – vlast postaje sama sebi svrhom. Drugo, ako političari mijenjaju stajališta i ponašanje prilagođujući se prilikama u javnom životu – što je čest slučaj u demokraciji – građani ne mogu imati povjerenja u njih jer nikada ne znaju što oni stvarno zastupaju i što će učiniti te se dobra svrha politike potpuno gubi; politika se u najboljem slučaju svodi na iracionalan, jalov i besmislen posao nastojanja oko vlasti radi vlasti same.
