U listopadu se navršava 60. obljetnica otvaranja Drugoga vatikanskoga koncila, epohalnoga zbivanja u povijesti Katoličke Crkve, s kojim je neraskidivo povezan i katolički tjednik Glas Koncila. Četvrtoga listopada 1962. objavljen je prvi broj »Glasa s Koncila«, ciklostilom umnažanoga biltena koji je onodobnu hrvatsku javnost izvještavao o događanjima tijekom prvoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga koncila. Bio je to praiskon današnjega Glasa Koncila.
Ukoliko se »Glas s Koncila« stavi u kontekst društveno-političkih zbivanja svojega vremena, utoliko se pojava takve tiskovine opravdano može nazvati svojevrsnim epohalnim događajem ne samo u povijesti katoličkoga novinarstva, nego i šire. Naime, iako je šezdesetih komunistička Jugoslavija definirala svoju verziju socijalizma – radničko samoupravljanje – Katolička Crkva u takvim prilikama još nije imala pravo javnosti. Nakon 1945. obustavljen je sav vjerski tisak. O Crkvi se moglo javno govoriti, no u ateističkom poretku, jasno, jedini dopušten medijski narativ bio je onaj propagandistički, negativni, protucrkveni…
Bez mogućnosti da se bori i u »javnoj areni«, Crkva je u to vrijeme djelovala i u svojevrsnom pravnom vakuumu, u kojem je zakonodavstvo s jedne strane imalo zadatak što je moguće više ograničiti djelovanje Crkve, a s druge strane ostaviti dovoljno prostora da se i mimo zakona, kada je to bilo potrebno, posebnim »tumačenjem« zakonskih paragrafa, Crkvu pokuša »otjerati u sakristiju«. Tako je i svaki pokušaj pokretanja bilo kakva crkvenoga tiska vrlo lako mogao biti zaustavljen nekom uhodanom metodom, poput famozne nestašice papira ili »samoupravne« odluke radnika tiskare da neki sporni list ne tiskaju. Ipak, makar nominalna, obećanja onodobnih vlastodržaca da će jugoslavenski socijalizam biti »slobodnija« i »pravednija« varijanta socijalizma nužno su i na medijskom i izdavačkom planu stvorila male pukotine slobode, pa se tako od vjerskoga tiska početkom šezdesetih pojavio Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, a brzo nakon njega, zahvaljujući entuzijazmu grupice franjevaca, proročki je na dugo putovanje porinut i »Glas s Koncila«.
Kako se približavao Drugi vatikanski koncil, koji je najavljivan kao epohalno zborovanje Crkve, i u onodobnoj je hrvatskoj vjerničkoj javnosti vladao velik interes za njegova zbivanja. Ideja o pokretanju biltena koji bi tjedno izvještavao o događanjima na Drugom vatikanskom koncilu, na kojem su aktivno sudjelovali i davali svoj doprinos i hrvatski biskupi, dozrijevala je u krugu trojice koncilskih oduševljenika – dvojice franjevaca Reda male braće o. Zorislava Lajoša i o. Bonaventure Dude i franjevca kapucina dr. o. Tomislava Šagi-Bunića. O pojedinostima prvih dana »Glasa s Koncila« legendarni o. Duda govorio je i pisao više puta u Glasu Koncila, a među ostalim i u rujnu 2007. kada je rekao: »Sam tijek neposrednog nastajanja ‘Glasa s Koncila’ trajao je jedan, dva, najviše tri dana… Veliko zvono naše katedrale objavilo je 2. listopada 1962., nakon večernjeg pozdravljenja, odlazak našeg nadbiskupa Franje Šepera u Rim na Drugi vatikanski sveopći crkveni sabor. Toga dana sam ja pratio od našeg fakulteta do tramvaja dr. Šagi-Bunića.
On je išao u Rim prvi put kao teolog nadbiskupa Šepera. Razgovarali smo o svemu i svačemu pa sam mu pripovijedao kako naš o. Zorislav ima strašno veliku želju da počne s nečim obavještavati ljude o Koncilu. ‘Vi idete na Koncil, vama će to sve biti novo, a mi nećemo ništa znati. Što ti misliš o tome?’« pitao je o. Duda i od o. Šagija dobio odgovor odobravanja.
Ideja je došla do profesora zagrebačkoga KBF-a i generalnoga vikara Zagrebačke nadbiskupije dr. Stjepana Bakšića, koji je iste večeri, pred sam polazak vlaka kojim su hrvatski biskupi putovali u Rim, u kupeu ideju priopćio zagrebačkomu nadbiskupu Franji Šeperu. Nadbiskup je spremno prihvatio inicijativu i dao je ovlasti da se predloženi bilten počne tiskati. »Nitko još nije pravo znao što će se sve iz toga razviti, ali stvar je krenula«, posvjedočio je godinama kasnije u Glasu Koncila o. Duda. U franjevačkom samostanu na Kaptolu 9 odmah se prionulo na posao i radilo se bez prestanka. Tako se u javnosti pojavio izgledom mali »Glas s Koncila« u A5 formatu i na 24 stranice, i to već trećega dana od odlaska nadbiskupa Šepera u Rim. Otisnut je u nakladi od 2000 primjeraka, koji su odmah razgrabljeni. List je dobio i potporu Zagrebačke nadbiskupije – Nadbiskupski duhovni stol bio je potpisan kao izdavač lista, a za list je odgovarao ravnatelj Nadbiskupijske kancelarije dr. Dragutin Hren. Već drugo i treće izdanje »Glasa s Koncila« dosegnulo je 5000 primjeraka. Naklada je rasla i u ostalim brojevima, a rastao je i broj stranica biltena – neki su brojevi otisnuti i na 38 stranica. Otisnuto je ukupno 11 brojeva biltena »Glasa s Koncila«, a u njegovu su tiskanju sudjelovali i drugi samostani, osobito redovnice Družbe Naše Gospe u zagrebačkoj Primorskoj ulici.
Urednička filozofija o. Zorislava Lajoša bila je od početaka jasna i razrađena. Suradnike projekta tiskanja »Glasa s Koncila« podijelio je u tri skupine: oni koji su znali strane jezike pridonosili su prevođenjem, glavnina je umnažala list ciklostilom, a treća je skupina pakirala i pisala adrese. Njegova desna – suurednička – ruka bio je o. Duda. Primjerice, upravo je o. Duda bio autor nepotpisanoga teksta »12 ih je bilo na prve Duhove, 2500 ih se sastalo na današnjem Koncilu« kojim je otvoren prvi broj »Glasa s Koncila«. Nadalje, u tom je tekstu na sedam mjesta spomenuta sintagma »Novo lice Crkve«, koju ponosno i danas nosi Glas Koncila.
»Glas s Koncila« o zbivanjima tijekom prvoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga koncila izvještavao je sažeto, ali vrlo informativno. Glavni izvori informacija bile su francuske i talijanske novine, koje su se nabavljale na onodobnom Trgu Republike, iz kojih su se preuzimale i prevodile vijesti s otvaranja Koncila. Franjevački su bogoslovi marljivo slušali emisije Radio-Vatikana i bilježili najvažnije informacije. »Glas s Koncila« njegovao je osnovne novinarske vrste, vijest i izvještaj, a o nekim je zbivanjima izvještavao i reportažno.
Faktografija i informativnost bile su od početaka najveće snage mladoga biltena. Cjelovito su prenošena i obraćanja pape Ivana XXIII., što je imalo veliku važnost posebno u kontekstu dijela vjerske javnosti koja je prema Drugomu vatikanskomu koncilu bila skeptična, smatrajući ga a priori (pre)progresivnim u odnosu na tradiciju Katoličke Crkve. Tumačilo se i što donosi narodni jezik u misi, a tu je temu čitateljima u jednom broju »Glasa s Koncila« pojasnio sudionik zasjedanja u Rimu splitski nadbiskup Frane Franić. Jedan broj »Glasa s Koncila« čitateljima je pojasnio i koja je uloga pape i biskupa na prijelomnom crkvenom saboru: »Koncil nije stvar samoga Pape i biskupa. Ne će oni ondje raspravljati samo u ime svoje i za sebe. Ne! Koncil je i naša stvar! Svaki je kršćanin ondje zastupan sa svojim problemima i težnjama. Biskupi nose sa sobom probleme, poteškoće i želje svih svojih vjernika. Oni predstavljaju čitavo kršćanstvo, zapravo i cijeli svijet.«
»Glas s Koncila« izvijestio je i da će na prvom zasjedanju u Rimu sudjelovati 36 poljskih biskupa od njih ukupno 63, a ostavio je i otvorenu mogućnost da će komunistički režim u Čehoslovačkoj, po uzoru na Poljsku, »propustiti« neke češke biskupe i prelate. Objavljene su razne zanimljive brojidbene usporedbe. Primjerice, »Glas s Koncila« pisao je da su na Prvom vatikanskom koncilu prijedloge poslala (samo) 224 biskupa, a njihova su promišljanja otisnuta u dokumentu veličine 423 stranice. Uoči Drugoga vatikanskoga koncila 8972 prijedloga poslalo je 2000 biskupa iz raznih dijelova svijeta, a njihova su promišljanja otisnuta u voluminoznom dokumentu duljine 5000 stranica. Naposljetku, jezik i stil pisanja »Glasa s Koncila« svjedočili su o odvažnosti mladoga biltena. Naime, svaki je broj pisan hrvatskim mimo tzv. hrvatsko-srpskoga jezika koji je javnosti nametnut Novosadskim sporazumom i koji je desetljećima zagađivao medijski jezik.
Drugi vatikanski koncil donio je i otvaranje Crkve prema svim oblicima masovne komunikacije. Već od prvoga zasjedanja taj je proces dokumentiran i na stranicama »Glasa s Koncila«. Bilten je u 10. broju od 5. prosinca 1962. prenio promišljanje koje je na konferenciji za novinare tijekom zborovanja iznio isusovac P. Baragli. »Na svijetu se tiska 6000 dnevnih novina u 300 mil. primjeraka, 22 000 časopisa u 200 mil. primjeraka. Godišnje se proizvodi 2500 filmova, koji se prikazuju u 170 000 kinematografa… Kakva je to sila! Koliko to utječe na odgoj i formiranje ljudi. Sve to neodoljivom snagom ulazi kroz ljudske oči i uši u srce ljudsko. Crkva Kristova, čuvarica istine i voditeljica duša, zatajila bi samu sebe kad bi bila indiferentna i nezainteresirana za ovo veliko sredstvo komuniciranja i povezivanja«, pisao je »Glas s Koncila«.
