Djela apostolska potvrđuju da je kršćanski navještaj pravi nastavak Staroga zavjeta. I sam pisac Djela apostolskih, evanđelist Luka, u svom evanđelju više puta naglašava da se sve u vezi s Isusom Kristom dogodilo da bi se »ispunila Pisma«.
To oni koji optužuju Stjepana nisu znali prepoznati. Oglušili su se Duhu Svetomu. S druge strane, za Stjepana se naglašava da je »pun Duha Svetoga« kad gleda u nebo gdje vidi »slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu«. To je onaj isti Isus kojega su na kraju Lukina evanđelja i na početku Djela apostolskih učenici vidjeli kako je uzdignut u nebo i kako ulazi u oblak, znak Božje slave. Isus koji je uzašao Otcu sada je po svom Duhu prisutan i blizak svomu progonjenomu sljedbeniku. Još i više, Isus »stoji« zdesna Bogu. Taj njegov stav označuje da je riječ o sudu. Pred čitateljem je slika Otca koji sjedi na prijestolju poput sudca, a Isus stoji s njegove desne poput svjedoka mučeništva koje će nastupiti, ali i poput odvjetnika. Činjenica da je Stjepan ispunjen Duhom Svetim potvrđuje Isusov navještaj o obećanju što će ga Otac dati svojim učenicima. U svom obraćanju ljudima oko sebe Stjepan Isusa naziva Sinom Čovječjim. Sinoptici taj naziv daju Isusu u dvjema vrstama tekstova. Daju mu ga u tekstovima u kojima Isus navješćuje svoju muku i smrt, čime se želi naglasiti Isusova krhkost i sličnost čovjeku. Isti naslov sinoptički evanđelisti daju Isusu i u navještajima eshatološke pobjede gdje je Isus prikazan kao pobjednički Sin Čovječji iz viđenja proroka Daniela. Ovdje se te dvije uporabe stapaju. Isus je Sin Čovječji ukoliko je već i sam prošao kroz muku i smrt kroz koje mora proći Stjepan, ali je i Sin Čovječji ukoliko je pobijedio smrt i daje pobjedu onomu koji ide njegovim putom. Svojim usklikom: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« i molitvom: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Stjepan se do kraja poistovjećuje s Isusom.
Evanđeoski odlomak dio je Isusove »Velikosvećeničke molitve« neposredno prije nego što će početi njegova muka. Taj dio odnosi se na »one koji će na njihovu riječ«, to jest na propovijed apostola, vjerovati u Isusa. Na osobit način Isus moli za njihovo jedinstvo, kako bi tim jedinstvom mogli buditi vjeru u njegovo poslanje. Uzor su toga jedinstva Otac i Sin koji su savršeno jedno. Kršćani postižu svoje međusobno jedinstvo tako što čvrsto ostaju sjedinjeni sa Sinom i s Otcem. Toliko je snažno to združivanje s Bogom da kršćani sudjeluju i u Božjoj slavi koju po Kristu primaju. Važnost jedinstva očituje se u odnosu prema svijetu: tek će jedinstveni kršćani dovesti do toga da »svijet upozna« da je Kristovo poslanje od Otca i da je to izraz Otčeve ljubavi prema ljudima. Isusova se molitva nastavlja prošnjom ne više za zemaljsko jedinstvo među kršćanima, nego za vječno jedinstvo s Bogom, gdje će gledati slavu Kristovu, koju je i on primio zato što ga je Otac ljubio »prije postanka svijeta«. Tu Otčevu ljubav prepoznaje samo Sin i oni koji su njegovi, oni kojima je Sin očitovao njegovo ime. »Ime« označuje osobu pa je Sin svojim učenicima objavio samoga Otca, objavio ga je kao Ljubav. Bog – Ljubav stvara jedinstvo među božanskim osobama, stvara jedinstvo između Boga i ljudi i stvara jedinstvo među ljudima. Oni koje je Sin pozvao i kojima je objavio Otca pozvani su na tu ljubav odgovoriti svojom ljubavlju i tom ljubavlju svjedočiti svijetu svoju vjeru.
U odlomku iz Otkrivenja progovara Krist: »Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!« To su riječi utjehe za kršćane koji su u vrijeme kad Ivan piše Otkrivenje pogođeni progonstvom, vjerojatno Neronovim. Oni znaju da je sudac Bog i da im je svima očekivati Kristov drugi dolazak o kojem će njihova patnja biti okončana te će im biti »naplaćeno po djelima«. Tako Krist nastupa u potpunosti kao Bog čiji dolazak navješćuje prorok Izaija: »Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada.« Bog se ondje ovako predstavlja: »Onaj koji odiskona zove naraštaje, ja, Gospodin, koji sam prvi i bit ću ovaj isti s posljednjima.« Taj izričaj preuzet je i u Otkrivenju u Kristovim riječima: »Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!« Krist je Bog vječni i sve obuhvaća, baš kao što i alfa i omega, kao prvo i zadnje slovo, obuhvaćaju grčki alfabet. On, vječni Bog, ponavlja blagoslov onima koji »peru svoje haljine«. To pranje obavlja se krvlju zaklanoga Jaganjca, to jest zaslugom njegove muke i smrti. Ti su pravednici blaženi jer će smjeti ući u grad, u novi Jeruzalemu kojemu će sâm Bog i Jaganjac biti svetište i svjetlo. »Stablo života«, ovdje na kraju čitave Biblije, podsjeća na stablo života s početka Svetoga pisma. Zatvara se prokletstvo koje je visjelo nad čovjekom od istočnoga grijeha i nastupa pravi mir. Isus se naposljetku predstavlja kao »korijen i izdanak Davidov«. On je pravi kralj iz Davidove dinastije, pravi potomak obećan Davidu i njegovo će kraljevstvo trajati dovijeka. On je »zvijezda Danica«, što označuje njegovu moć, ali i svjetlost kršćanima na putu. Konačno progovaraju »Duh i Zaručnica« i kliču: »Dođi!« To je usklik Crkve koja ispunjena Duhom ne može ništa drugo doli dozivati svoga Zaručnika. Uskoro stiže i odgovor: »Da, dolazim ubrzo!«
