Vijest da će nadbiskup Stepinac postati kardinalom objavio je Vatikanski radio 29. studenoga 1952., na dan kada je komunistička Jugoslavija slavila jedan od svojih »najsvetijih blagdana« – Dan Republike. »Ah, to ne stoji… Mene su već sto puta proglasili kardinalom i tisuću puta zločincem – ne vjerujem u to«, bila je početna Stepinčeva reakcija, svjedoče dnevnički zapisi krašićkoga župnika Josipa Vranekovića. Kardinalska čast, kako pokazuje nastavak dnevničkih zapisa Stepinčeva »Šimuna Cirenca«, nije bila razlogom za oholost, nego za još ustrajnije hodanje na putu podnošenja mučeništva za Crkvu. »Ako onaj crveni kardinalski grimiz označuje krv, e onda me veseli da podnesem mučeništvo… Mislim da Gospodin Bog neće uništiti siromašni naš narod, da će mu se smilovati, kad je Sveti Otac ovo učinio… Kako će sada naši vani opet malo podignuti glave… Ali, dobri Bože, što mogu sada! Nove dužnosti, nove odgovornosti. Ali vidim i to: borba se nastavlja«, rekao je zagrebački nadbiskup krašićkomu župniku Vranekoviću.
Ukidanje vjeronauka u školama i izbacivanje Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta iz sastava Sveučilišta u Zagrebu, zatim glasoviti »non licet!« kao nedvosmisleno stajalište biskupa o režimskim »svećeničkim udruženjima«, zahuktavanje krize oko Trsta i režimska propaganda koja je prikazivala Vatikan kao »mutitelja« i predvodnika međunarodne zavjere protiv Jugoslavije, sve do kulminacije napetosti i proglašenja zasužnjenoga zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom, nakon čega je slijedio naprasni prekid svih diplomatskih veza Jugoslavije i Svete Stolice… Svi su ti događaji bili nagurani u 1952., godinu koja se bez sumnje može smatrati jednom od najnapetijih u polustoljetnoj povijesti jugoslavenske represije nad Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj.
Unatoč početnim dvojbama, vijesti iz Rima da će nadbiskup Stepinac postati kardinal bile su točne. Već 30. studenoga, dakle prvoga dana po – suvremenim novinarskim žargonom rečeno – »prijelomnoj vijesti« dopisnici uglednih inozemnih novina i tiskovnih agencija intervjuirali su nadbiskupa Stepinca. U svim je istupima nedvosmisleno dao do znanja da namjerava ostati uz svoje vjersko stado. Ta opcija nimalo nije odgovarala komunističkomu režimu. Naime, za zagrebačkoga nadbiskupa postojala još jedna opcija – mogao je otići na konzistorij u Rim, znajući da postoje vrlo izgledne šanse da se više nikada ne vrati u domovinu.
Režim bi zasigurno lakše podnio kardinala Stepinca u Rimu nego kardinala Stepinca u Krašiću. No Stepinac se nije dao zastrašiti ili namamiti, nego je »igrao« na istu onu kartu koju je jasno pokazao pri dolasku u Krašić, za došašća 1951. godine. »Ja iz ove zemlje ne idem… Oni me neće prisiliti da odem, jedino, dakako, ako me silom strpaju u avion i prebace preko granice«, citira hrvatskoga blaženika u njegovoj glasovitoj biografiji o. Aleksa Benigar.
Papa Pio XII. na tajnom je konzistoriju u Rimu 12. siječnja 1953. kreirao 24 nova kardinala, među kojima je bio i zasužnjeni zagrebački nadbiskup, a kako donosi o. Benigar, Sveti je Otac u toj prigodi izravno svratio pozornost na Stepinca. »Mislimo sa žalošću na našega časnoga brata, zagrebačkog nadbiskupa, komu zbog okolnosti u kojima se nalazi nije bilo dano da dođe u Rim k zajedničkom ocu i da se slobodno vrati. Iako je odsutan, mi ga očinskom ljubavlju grlimo i živo želimo da bi cio svijet znao da smo ga počastili dostojanstvom rimskog grimiza, ali ni iz jednog drugog razloga nego samo da nagradimo njegove izvanredne zasluge, kao i da posvjedočimo njegovu narodu našu dobrohotnost, da na osobit način pohvalimo i utješimo naše drage sinove i kćeri koji u tim teškim vremenima ispovijedaju odlučno svoju katoličku vjeru«, rekao je Pio XII.
Imenovanje zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca kardinalom, bez obzira na to hoće li ostati u Krašiću ili otići u Rim, bilo je velika pljuska nedemokratskomu jugoslavenskomu režimu. Naime, pitanje hoće li Trst pripasti Italiji ili Jugoslaviji nije bila jedina vanjskopolitička briga Josipa Broza Tita. Nakon raskida sa Staljinom i SSSR-om jugoslavenski su komunisti pokušali definirati vlastitu ideologiju, »socijalizam s ljudskim likom«, samostalan put u socijalizam koji bi bio oprjeka staljinističkim metodama. U studenom 1952. održan je Šesti kongres Komunističke partije Jugoslavije na kojem je jedina dopuštena politička stranka promijenila svoje ime u Savez komunista, mjesec ranije omogućen je i govor Miroslava Krleže u Ljubljani nakon kojega se službena kultura odmaknula od socrealističkih praksa, polako su se javljali prvi temelji sustava samoupravljanja, a ubrzo i ideje »nesvrstanosti« na međunarodnoj sceni… U iščekivanju mogućega vojnoga napada iz Istočnoga bloka prividno popuštanje totalitarnoga stiska imalo je jasnu vanjskopolitičku računicu – fasadu nedemokratske Jugoslavije i najvjernije Staljinove sljedbenice pred Zapadom kao novim potencijalnim saveznikom brzo je trebalo prebojiti bojom »demokratizacije«.
No kada je riječ o odnosu prema Katoličkoj Crkvi i nadbiskupu Stepincu, nakon raskida sa Staljinom nikakva demokratizacija nije bila na djelu jer su u sferi odnosa prema Crkvi komunisti više-manje nastavili starom logikom »diferencijacije« (eufemizam za poticanje podjela u crkvenim redovima), ometanja redovitosti crkvenoga života, zastrašivanjima i pokušajima formiranja »narodne Crkve«.
U tom je smislu u literaturi često citirano britko opažanje onodobnoga predstavnika Svete Stolice u Beogradu biskupa Josepha Patricka Hurleya koji je ustvrdio da Titov odmak od Staljina nije hereza, nego shizma. Drugim riječima, premda se Jugoslavija izdvojila iz sovjetske orbite, Tito nikada nije bio krivovjernik staljinizma.
Tipično staljinističke bile su i mjere koje je poduzeo komunistički režim da bi ublažio posljedice imenovanja Stepinca kardinalom. Režim je strahovao od masovnih okupljanja naroda. Nad Krašićem je pojačan nadzor milicije i Udbe, a čitavo je mjesto tijekom prosinca 1952. gotovo u cijelosti izolirano od vanjskoga svijeta. Svakoga tko bi pokušao doći u Krašić milicija bi odvratila od toga. Lokalne partijske ćelije organizirale su prosvjedne »mitinge«, a u režimskim je medijima, bilo da je riječ o ozbiljnim političkim novinama kao što su »Vjesnik« ili »Borba«, bilo o satiričkim listovima poput »Kerempuha« ili »Pometa«, lansirana protucrkvena propaganda. Ta je kampanja bila prispodobiva najstrašnijoj režimskoj propagandi u vrijeme Stepinčeva montiranoga procesa.
Kulminacija napetosti dogodila se 17. prosinca, kada je Aleš Bebler, pomoćnik jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova, Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu uručio pismo u kojem vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije izjavljuje da je bilo kakvo daljnje održavanje diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije nepotrebno. Tito je u »Borbi« od 18. prosinca 1952. odluku o prekidu diplomatskih odnosa tumačio na tragu međunarodne zavjere Vatikana: »Vatikan je ispunjen velikim ogorčenjem prema našoj socijalističkoj zemlji, on mrzi socijalizam i radi sve moguće protiv nas. On je napravio i takvu podlost da je ratnog zločinca Stepinca proglasio za kardinala i hoće da mu metne kardinalski šešir. Vidite on je uvrijedio čitavu našu zemlju. Zar nema u Jugoslaviji još drugih biskupa – ima ih starih kao Metuzalem – ali ovo je politički biskup.« No »politički biskup«, kojega Crkva danas slavi kao blaženika, bio je na pravoj strani povijesti. Uostalom, i sam je Stepinac iz Krašića proročki naviještao neizbježnu propast komunističkoga poretka: »Nikada u povijesti svijeta nije se materijalizam trajno održao. Jao državi koja na materijalističkim principima bazira svoj opstanak. Ja sam čvrsto uvjeren u pobjedu Katoličke Crkve«, svjedoče dnevnički zapisi župnika Vranekovića.
