U vremenu u kojem se sve više zanemaruju i prešućuju kršćanski korijeni Europe u ime nekakve lažne multikulturalnosti, u ozračju u kojem se, primjerice, u predgovoru Ustava Europske unije, uz demagoške argumente, nije htjelo spomenuti neuništive i neoborive kršćanske korijene europske kulture, zanimljivo je susresti se s likom Edith Stein, odnosno sa sv. Terezijom Benediktom od Križa, s osobom vrlo istaknute europske osobnosti u pogledu njezina života, misli i djela. Primjer života Edith Stein može pomoći u traženju odgovora na pitanja o identitetu europe.
»Terezija Benedikta od Križa gradila je neku vrstu mosta između svojih židovskih korijena i svojega predanja Kristu, ne samo zato što je živjela u različitim europskim državama, nego i time što je cijeloga svoga života kao misliteljica, mističarka i mučenica s iznimnom pronicavošću sudjelovala u dijalogu sa suvremenom filozofskom mišlju, te time što je na kraju svojim mučeništvom snažno navijestila Božje i čovjekove putove. Postala je simbol ljudskoga, kulturnoga i religijskoga hodočašća, koje utjelovljuje najdublju tragediju i najdublje nade europskoga kontinenta«, napisao je papa Ivan Pavao II. 1999. godine proglašavajući, zajedno sa svetom Brigitom Švedskom i svetom Katarinom Sijenskom, Edith Stein za suzaštitnicu Europe.
Edith Stein bila je snažna intelektualka ispunjena ljubavlju za istinom. »Žeđ za istinom je moja molitva: Bog je istina. Tko traži istinu, traži Boga, znao to ili ne.« Riječ je, dakle, o velikoj figuri moderne Europe, o ženi mučenici, koja je u plinskoj komori logora smrti Auschwitza umrla za Krista i za svoj židovski narod. Tražila je uporno istinu i došla kroz razmišljanje do spoznaje da je samo križ odgovor na temeljna ljudska pitanja o smislu i životu.
Rođena je u velikoj židovskoj obitelji u Njemačkoj u Breslauu (danas Wroclaw, Poljska) 1891. godine kao sedmo i posljednje dijete u obitelji. Po završetku srednje škole studirala je filozofiju, a nakon studija, koji je završila na izvanredan način, otišla je na daljnje usavršavanje kod uglednoga njemačkoga fenomenološkoga filozofa Edmunda Husserla. Nakon pogibije u ratu 1917. njezina prijatelja i kolege, po podrijetlu Židova, Adolfa Reinacha, koji je već ranije prešao na katoličanstvo, te nakon potresnoga susreta s njegovom udovicom, koja je zahvaljujući vjeri pokazala veliku smirenost postignutu kroz prihvaćanje križa, pa zatim čitajući o životu sv. Terezije Avilske, a posebice njezinu »Autobiografiju«, izjavljuje o kršćanstvu: »Završavajući s čitanjem, rekla sam sama sebi: To je istina!« Potaknuta svim tim zbivanjima, Edith Stein počinje intenzivno razmišljati o katoličkoj vjeri. »To je bio moj prvi susret s križem«, često je naglašavala, »to je bilo moje prvo iskustvo o Božjoj snazi koja izbija iz križa i povezuje se s onima koji ga spremno nose i prigrljuju. Prvi put sam tada primila dar razmišljanja o Crkvi u punom blještavilu njezine stvarnosti, rođenoj iz spasiteljske Kristove muke i u njegovu trijumfu nad snagom smrti. To je bio trenutak kad je moja nevjera doživjela slavu. Židovstvo je postupno slabilo, a Krist je ustao u blještavilu pred mojim očima: Krist u misteriju svoga križa!« Ubrzo kupuje katekizam i misal i sudjeluje na prvoj misi. (Nakon sudjelovanja s jednim prijateljem na protestantskom bogoslužju, navodi više autora, primijetila je: »U protestantizmu nebo je zatvoreno, a u katoličanstvu otvoreno.«)
Nakon godinu dana pouke i vlastitoga školovanja Stein biva krštena na Novu godinu 1922. i uzima krsno ime Terezija. Slijedio je niz neuspješnih pokušaja da postane karmelićanka. Ipak u listopadu 1933. godine, konačno, ulazi u strogi karmelićanski samostan u Kölnu i uzima znakovito ime sestra Terezija Benedikta od Križa: Terezija u spomen na »svetu majku« iz Avile, koja ju je dovela do kršćanstva, a Benedikta jer se osjećala izabranom od Isusa da ga slijedi grleći njegov križ.
Zbog progona i ubijanja Židova u Njemačkoj Edith Stein odlazi 1938. godine u »sigurniji« karmelićanski samostan u Echtu u Nizozemskoj. Činilo se da je tu na sigurnom, a posebice jer su nacisti Židovima krštenim prije 1. siječnja 1941. »jamčili« amnestiju. No, na žalost, ipak nije bila izvan domašaja ljudske gluposti i zla. Njemačka vojska 1940. ulazi i u Nizozemsku. Gestapo je 2. kolovoza 1942. odvodi u Auschwitz-Birkenau, gdje 9. kolovoza umire u plinskoj komori kao broj 44074.
Uhićenje Edith Stein i njezino odvođenje iz samostana, kao i istodobno uhićenje nekoliko stotina Židova, koji su također primili katoličko krštenje prije od nacista postavljenoga roka, uslijedilo je kao odmazda zbog prosvjeda koji su izrekli nizozemski katolički biskupi: »Doznali smo s dubokom bolju nove okolnosti koje Židovima, muškarcima, ženama i djeci, nameću deportaciju u strane zemlje. (…) Iznimne patnje koje te mjere uzrokuju za više od 10 000 ljudi u apsolutnoj su suprotnosti s božanskim zapovijedima pravde i ljubavi.« Zanimljivo je da tom prilikom nisu deportirani i Židovi kršteni kao protestanti jer većina protestantskih Crkava nije sudjelovala u prosvjedu.
Vrlo se rijetko kritički govori o odnosu protestantskih Crkava prema nacizmu.
William Temple (1881. – 1944.), anglikanski nadbiskup Canterburyja, dakle prvi čovjek Anglikanske Crkve od 1942. do 1944., veliki borac protiv antisemitizma, smatra da je Protestantska Crkva u Njemačkoj podupirala Hitlera. Dok se rijetko govori o šutnji protestantskih velikodostojnika općenito, istodobno postoji nevjerojatna poplava tendencioznih radova u kojima se sustavno, primjerice, zbog navodne šutnje i nepoduzimanja akcije u osudi nacizma i fašizma, napadaju papa Pijo XII. i kardinal Stepinac te mnogi drugi katolički biskupi. Treba se prisjetiti proročanskoga razmišljanja kardinala Alojzija Stepinca izrečenoga o logorima još u ožujku 1940. (!), dakle, prije uspostave NDH-a: »Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracioni logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune ljudi, sve su to nova imena za vrlo staru stvar.«
Kardinal Joseph Hoffner potpisao je svojedobno peticiju kojom se tražilo da Edith Stein bude proglašena mučenicom. Nakon toga ju je papa Ivan Pavao II. 1987. godine proglasio blaženom, a zatim već sljedeće godine, 11. listopada, i svetom. Mučeničkom smrću umrla je židovska heroina i katolička svetica, koja se zaljubila svim svojim bićem u Krista. Njezina odanost Katoličkoj Crkvi bila je potpuna i apsolutna. Vjerna bogatoj riznici katoličke vjere, gajila je veliku ljubav za sakramente i čvrstu uvjerenost u ozdravljujuću ulogu Crkve, i to ne samo za njene članove, nego i za društvo u cjelini. A njena duhovnost došla je do vrhunca u velebnom djelu »Znanost križa« u kojem izlaže teologiju križa. »Do posjedovanja ‘znanosti križa’ (scientia crucis) dolazi se samo onda kada se do kraja iskusi križ.« Zanimljivo je da je još jedna Židovka, Simone weil (1909. – 1943.), iako nije službeno prešla na katoličanstvo, poput Edith Stein, prihvatila i razvila teologiju križa i prigrlila isusa kao Spasitelja. I Edith Stein i Simone Weil, dvije velike duhovne heroine, vidjele su križ kao sučeljavanje sa zlim i bile oduševljene razmišljanjima svetoga Ivana od Križa.
Da bi se na čvrstim temeljima izgradila nova Europa, nije dovoljno obraćati pozornost samo na gospodarsku politiku. Treba djelovati na temelju istinskih vrijednosti, koje su utemeljene na univerzalnom moralnom zakonu upisanom u srce svake osobe. Europa danas nažalost vrijednosti tolerancije i univerzalnoga poštivanja sve više zamjenjuje etičkom ravnodušnošću i skepticizmom glede postojanja temeljnih vrijednosti, otvara se golemoj opasnosti da, prije ili kasnije, doživi najstrašnije prijetnje iz svoje prošlosti, koje se mogu pojaviti u novim oblicima.
Bog je trijumfirao u Isusovoj smrti i trijumfirat će u svim svakodnevnim smrtima svojih vjernih. Stoga bi rast Edith Stein u svetosti trebao inspirirati sve ljude. Njezino je oružje bilo ljubav i molitva. A njena glavna poruka jest: »Tko pripada Kristu, taj mora proživjeti cijeli Kristov život. On mora dozrjeti do Kristove dobi odrasla čovjeka, on mora jednom poći na križni put u Getsemani i na Golgotu. (…) Prema čudesnom Božjem planu spasenja Krist otkupljuje i sa sobom zaručuje dušu istim sredstvima po kojima je ljudska narav bila pokvarena i upropaštena. Kao što je, naime, u raju uživanjem zabranjenoga voća ljudska narav bila razorena i predana propasti, tako se pod stablom križa po njemu otkupljuje i vraća u prvotno stanje« (»Znanost križa«).
