Ove se godine slavi 80. obljetnica smrti sv. Leopolda Bogdana Mandića, zaštitnika Hrvatske kapucinske provincije. Sveti Leopold umro je u Padovi 30. srpnja 1942. Prigodom spomena te znakovite obljetnice svečano misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u kapucinskoj župnoj crkvi posvećenoj upravo svetomu Leopoldu. Na toj misi sudjelovao je velik broj vjernika štovatelja toga poniznoga Božjega miljenika, više svećenika, bogoslova i časnih sestara. Nadbiskup je na toj misi krstio peto dijete Petra i Marije Palić.
Za vrijeme te lijepe svečanosti pala mi je na pamet misao koju, u nekoliko sljedećih redaka, želim podijeliti sa svima vama, poštovani čitatelji. Tu sam misao formulirao kao duboku vezu zagrebačkih nadbiskupa sa sv. Leopoldom i hrvatskim kapucinima. Ovdje spominjem samo trojicu: blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, slugu Božjega kardinala Franju Kuharića i sadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.
Poznata je činjenica da je dr. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, 1941. osnovao novu župu sv. Mihaela arkanđela na istočnoj periferiji Zagreba u Dubravi i povjerio je kapucinima.
Tom odlukom kapucini su se vratili u Zagreb nakon punih 150 godina. Malo je, međutim, poznata činjenica da je upravo zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Novu godinu 1945. u zagrebačkoj katedrali u svojoj propovijedi upoznao hrvatski narod s likom oca Leopolda Mandića. To je bio početak njegova štovanja u našoj domovini. Tom je prigodom, naime, Alojzije Stepinac pozvao hrvatske kapucine da pripreme životopis oca Leopolda. I, doista, tako je i bilo. Sljedeće 1946. godine hrvatski su kapucini priredili životopis oca Leopolda u deset primjeraka izdanih ciklostilom na mesarskom papiru – koji im je darovao vlasnik mesnice blizu crkve sv. Mihaela – pod nazivom »Sveti život jednog Hrvata«, prema drugom talijanskom izdanju koje je napisao otac Pietro Bernardi iz Valdiporra, kapucin. A on je posljednjih svojih petnaest godina proživio u istom samostanu s ocem Leopoldom u Padovi. Poslije Leopoldove smrti ostatak svoga života o. Pietro Bernardi posvetio je kao vicepostulator kauzi svoga redovničkoga brata o. Leopolda Bogdana Mandića.
U arhivu Hrvatske kapucinske provincije u Zagrebu postojao je samo jedan primjerak te prve Leopoldove biografije. Prije svoje smrti franjevac o. Bonaventura Duda donio je jedan primjerak i darovao ga pokojnomu o. Zdenku Tenšeku i na prvoj stranici napisao: »U nas odlažu ciklostilske knjige. Ako to još za vas ima vrijednost, nisam htio da propadne.«
U predgovoru toga prvoga životopisa nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac među ostalim je napisao riječi koje je na Novu godinu 1945. izrekao u homiliji: »Što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako« (1 Kor 1, 27). »Te riječi možemo primijeniti i na našega dragoga oca Leopolda kapucina… Taj čovjek malena tijela bio je pravi orijaš duhom, kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života, oduševi ih za vječne ideale i učvrsti u dobru. Tko pročita biografiju o. Leopolda, mora se zadiviti i slaviti Boga… Svima će, koji priznaju Boga, biti ovo štivo od velike duhovne koristi… a čitavom hrvatskom narodu bit će na veliku radost, što se dobri Bog udostojao jednoga skromnoga sina naše zemlje ovako voditi kroz život, da bude divan uzor svojim zemljacima, kako treba ustrajati u dobru.«
Tada je, praktički, Alojzije Stepinac, kada još službeni postupak za proglašenje blaženim i svetim oca Leopolda Mandića nije ni počeo, kao vizionar i prorok predvidio da će o. Leopold biti proglašen svetim. Veliki ljudi i svetci nadaleko se prepoznaju.
Kao drugi nasljednik bl. Alojzija Stepinca na stolici Zagrebačke nadbiskupije sluga Božji kardinal Franjo Kuharić nastavio je širenje štovanja o. Leopolda u našem narodu. Tako je u predgovoru četvrtomu hrvatskomu izdanju životopisa o. Leopolda Mandića 1983. napisao: »Sluga Božji o. Leopold Mandić bio je zapaljeno svjetlo koje su mnogi zapazili. Mnogim je savjestima pokazao put k Bogu. Mnogim je dušama vratio život Božji u sakramentu pomirenja… O. Leopold Mandić bio je dar Božji Crkvi u Hrvatskoj… Neka njegov nebeski zagovor bude svjetlost suvremenom svijetu da izađe iz tame nevjere i da u vjeri u Boga i Isusa Krista, Spasitelja suvremeni čovjek ponovno nađe svoj mir i svoj smisao.«
Na svečanoj misi kanonizacije, koju je predvodio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983., na Trgu sv. Petra u Rimu, pred više od 150 tisuća vjernika, od kojih oko 10 tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta, sudjelovalo je više hrvatskih biskupa predvođenih kardinalom Kuharićem. Istoga je dana vatikanski Osservatore Romano objavio pismo kardinala Kuharića pod naslovom »Sveti Leopold Bogdan Mandić plod Katoličke Crkve među Hrvatima«. U njemu kardinal Kuharić među ostalim kaže: »Svi vjernici među Hrvatima zahvaljuju danas Bogu za sv. Leopolda Bogdana Mandića, ‘dragog sina našega naroda, kojega je Bog tako čudesno blagoslovio i koji je na herojski način odgovorio poticajima i vodstvu Božje milosti’, kako je napisao 1962. kardinal Franjo Šeper.«
Tomu valja svakako dodati i sljedeću činjenicu. Naime, 12. svibnja 1999., na blagdan sv. Leopolda, temeljni kamen nove crkve i samostana blagoslovio je zagrebački nadbiskup u miru kardinal Franjo Kuharić. A odlukom zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, na prijedlog uprave hrvatskih kapucina, u ljeto 2001. započelo se s reorganizacijom župe sv. Mihaela, koja je teritorijalno obuhvaćala cijelu zagrebačku Dubravu, te s osnivanjem novih župa (sv. Leopolda B. Mandića – Gornja Dubrava, bl. Pape Ivana XXIII. – Klaka, Kraljice Mira – Žuti Brijeg).
Stopama dvojice svojih prethodnika nastavio je zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić. On je svojim dekretom od 2. rujna 2001. osnovao župu sv. Leopolda Bogdana Mandića. Prvi župnik bio je fra Mirko Kemiveš, provincijalni ministar u to vrijeme.
