UZ 80. GODIŠNJICU SRBOČETNIČKO-PARTIZANSKOGA GENOCIDA U ZRINU Zanemarivanje Zrinjana zločin je nakon zločina

»Kada sam prije sedamnaest godina prvi put došao u Zrin u potrazi za rodnim mjestom našega velikana Nikole Šubića Zrinskoga IV. Sigetskoga, nisam zatekao ništa doli niz svijeća zapaljenih pod velikim križem koji je društvo Zrinjana podiglo na mjestu srušene crkve Našašća svetoga Križa. No nitko mi od tadašnjih stanovnika nije htio odgovoriti kojim su povodom te silne svijeće upaljene. Tek kada sam iduće godine za Malu Gospu ponovno došao u Zrin, spoznao sam strašnu istinu o nacionalnoj tragediji čiji je spomen ostao sačuvan samo u pričama svjedoka: o genocidu koji su nad ondašnjim hrvatskim stanovništvom srbočetnički partizani počinili 9. rujna 1943. Tada sam shvatio da o tome trebam pisati.« Tako svoju istraživačku motivaciju opisuje publicist Damir Borovčak, autor čak triju knjiga o Zrinu: »Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida« (2013.), »Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina« (2016.) te monografije »Zrin – u spomen žrtvama genocida«, objavljene ususret 80. godišnjici zlodjela koje do danas vapi u nebo.

1 od 2

»Nakon prve knjige u kojoj sam potaknuo prva svjedočanstva Zrinjana i druge koju sam proširio dokumentima o zločinu, posljednju sam upotpunio i novim iskazima svjedoka iz Australije, ali i svim relevantnim dokumentima.« Među tim dokumentima najvažnije mjesto pripada zapovijedi napada na Zrin te partizanskomu izvješću o napadu, navodi sugovornik. »Iz tih se dokumenata vidi kolikom je silom udaren Zrin: kolikim je ljudstvom, kakvim naoružanjem, s koliko streljiva napadnuto mjesto čijih je stotinjak pobijenih muških branitelja raspolagalo sa samo 25 karabina. Zrin je u noći sa 9. na 10. rujna temeljito opljačkan uz pomoć stanovništva okolnih srpskih – ‘vlaških’ – sela, nakon čega je do temelja spaljen. Starci, nemoćni, žene i djeca pobijeni su, a preostale žene i djeca protjerani u zbjeg prema Hrvatskoj Kostajnici, odakle su poslije 1945. preseljeni u Slavoniju ili su pobjegli u inozemstvo.«

Zločin u Zrinu ipak nije izoliran slučaj u hrvatskoj povijesti Drugoga svjetskoga rata, upozorava Borovčak. »Istovjetni su zločini počinjeni i u drugim hrvatskim naseljima okruženima srpskim selima, poput Borićevca ili Španovice. No Zrin je od 1941. do 1943. napadnut čak 36 puta, a ljudi su u tom vremenu pojedinačno iz zasjeda ubijani u poljima, na obradi njiva i u šumi na sječi drva.«

Tvrdnju da bi posrijedi bila odmazda za ustaške pohode Borovčak odbacuje i na temelju činjenice da u Zrinu nije bilo stalne vojne postrojbe. »Pozadina četničkih zločina – jer takozvani narodnooslobodilački pokret u Banovini u korijenu je bio četnički – nikada i nije bio antifašizam, nego razbojstva motivirana etničkom mržnjom, što se pokazalo i u Domovinskom ratu.«

Iako je svjedoka zrinskoga genocida sve manje, njihova ovjerena svjedočanstva ostaju, dodaje Borovčak. »Težinu tih svjedočanstava iskazat će naslov jednoga poglavlja monografije: ‘Ubili su nam oca i majku istog dana, partizan mi rezao palac, a brat ga je trebao pojesti’. No osim tih svjedočanstava ostaje i gorko razočaranje Zrinjana hrvatskim vlastima koje se u trideset godina nisu imale hrabrosti susresti s nepravedno osuđenima i protjeranima, a kamoli im vratiti otetu djedovinu. To je zločin nakon zločina. Što i očekivati od onih koji u proteklih 20 godina koliko traje obnova zrinske crkve sv. Magdalene nisu na nju postavili ni krov?« Svijetla je točka u svemu ipak – Crkva. »Sisačka biskupija i unatoč potresu i unatoč pandemiji izgradila je crkvu u Zrinu – crkvu župe koja od Stepinca do Kuharića nije ukinuta premda u njoj više od 70 godina uopće nije bilo vjernika«, zaključuje Borovčak.