Od nedjelje 4. rujna Katolička Crkva slavi novoga blaženika – papu Ivana Pavla I. Njegov je pontifikat trajao samo trideset i tri dana, no »nasmijani papa«, kako su ga zvali suvremenici zbog njegova osmijeha koji ga nikada nije napuštao, za života se potvrdio kao prijatelj i poznavatelj Hrvata. Puno prije svoga kratkoga pontifikata Albino Luciani sprijateljio se s Hrvatima, i to kao mladić u Veneciji u ispovjedaonici – Leopolda Mandića. O tome je posvjedočio mnogo godina kasnije, kao patrijarh Venecije u sklopu velikih solinskih svečanosti u rujnu 1976. godine, u vrijeme kada je Mandić, poput njega danas, netom uzdignut na čast oltara.
Na misnom slavlju u katedrali sv. Duje u Splitu nadbiskup Luciani biranim je riječima govorio o današnjem svetcu Leopoldu Mandiću: »Novi je blaženik u Veneciji svršio studij teologije. U Veneciji je zaređen za svećenika. Njegovoj sam ispovjedaonici još mlad pristupio da ispovjedim svoje grijehe i da primim od njega savjet.« Venecijanski je patrijarh bio vrlo dobro upućen i u onodobne političke prilike u Hrvatskoj, u kojoj su vjerski i nacionalni identitet tolerirani samo na papiru. Vješto je u istom govoru spomenuo Jugoslaviju, čije su nespominjanje kao »grijeh propusta« predstavnici režima neprestano spočitavali hrvatskim biskupima, no upravo je kroz lik Leopolda Mandića »između redaka« poručio da nije nikakva sramota osjećati se Hrvatom: »A 1917., za vrijeme rata, nije se htio odreći svoje hrvatske narodnosti i primiti talijansko državljanstvo, nego je radije otišao u izgnanstvo i internaciju iz Padove u Napulj.« Spomenuo je nadbiskup Luciani i službenicu Božju Anu Mariju Marović (1815. – 1887.) koja je djelovala u Veneciji i koja je, poput sv. Leopolda Mandića, vukla podrijetlo iz Boke kotorske, a nije izostavio ni venecijansku crkvu sv. Jurja i Tripuna koju rese djela brojnih hrvatskih umjetnika. Na kraju govora iz katedrale sv. Duje zazvao je Majku Božju da poput duge »zasine nebom Hrvatske u znak Božjega blagoslova za mir i napredak cijeloga naroda«.
