Posljednja nedjelja došašća završno približava čovjeka proslavi Božića. Prorok Izaija došašće kao da završava riječima: »Sam će vam Gospodin dati znak.« Sam Bog daruje znak, a znak će biti on sam, Emanuel, Bog koji ostaje s čovjekom. I u cjelini toga znaka ističe se Božja majka Marija.
Prorok Izaija je prije proricanja da će sam Bog dati znak čovjeku istaknuo riječi: »Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate!« Kao da je vrhunac toga dodijavanja znak koji daje sam Bog. Izraelci su uspjeli isprovocirati Izaiju, uspjeli su i samomu Bogu dodijavati i odgovor su dobili. Znakovit odgovor koji se krije u malenom djetetu Isusu. Došašće je početak veličanstvenoga Božjega odgovora. Bog daje znak. Ne ustručava se pokazati se ljudima. Povjerava se u ruke ljudima. Kao da želi reći: »Evo, tražili ste me, dobili ste samoga mene. Ja sam Emanuel, Bog koji je s vama.«
Je li čovjek uopće spreman za takav Božji znak? To je poput onih trenutaka kada se žarko iščekuje nešto novo, kao što je novi bolji posao ili promjena životnoga okruženja ili ulazak u bračnu luku, a onda, kada se situacije ostvare, čovjek zastane. Nepripremljen je za novost. Često se tada i požali zbog želje koja se iščekivala. Od silnoga iščekivanja nije se napravila nikakva priprema za želju koja se ostvaruje. Čudno je to, iščekivati nešto, a onda u novost uletjeti nepripremljen. S druge strane kada je Bog odlučio dati znak, želio je pred sobom imati ljude koji su spremni prihvatiti novost. U početku ni svetomu paru nije bilo lako. Marija se odmah pitala: »Kako će to biti?« Josip je u svojoj glavi razmišljao: »Kako ću je potajice napustiti?« Tih dvoje ljudi je polagano, kako se vrijeme znaka približavalo, sve spremnije dočekalo novost života. Nisu razočarali. Do kraja Marijine trudnoće uspjeli su se posložiti. Razriješili su sve razmirice. Premda su bili siromašni, omogućili su Djetetu da se rodi u zajedništvu osoba.
Danas je pitanje postavljeno svakomu tko je zagledan u nebo: »Jesi li spreman za njegov znak?« Može li se barem u ovih nekoliko dana pred Božić ući pripremljen za tu novost? Bog želi darovati samoga sebe. Još je malo vremena, nekoliko dana; neka se ne provedu u žurbi ovi posljednji dani pred Božić. Znak neizbježno dolazi. Traži od svakoga tko mu se nada da bude poput Marije i Josipa. Poput Marije će čovjek biti kada o novosti znaka razmišlja, pohranjuje u svojem srcu, ne zaboravlja na molitvu. Poput Josipa će čovjek biti ako se ne boji ući u novost života, ako svoj život otvori bez straha prema nečemu što još ne poznaje jer zna da će biti bolje nego što je bilo. Znak je jedan, ali ljudski odgovori mogu biti razni. No nikada ne treba zaboraviti da je čovjek prvi dodijavao Bogu i sada se mora nositi sa stvarnošću Isusa koji je Emanuel, Bog koji čovjeka nikada ne će napustiti. Bog je svoju veličanstvenost učinio dostupnom čovjeku, sada slijedi ljudski odgovor na tu novost.
Neki su sumnjali da bi Bog kao znak povezanosti s ljudima poslao samoga sebe. Njima je Ivan Zlatousti uputio tumačenje Izaijina retka u djelu »Protiv anomejaca«: »Kako bismo vas spriječili u razmišljanju da je Božji dolazak na zemlju bio neka vrsta prilagodbe, on je imao pravo tijelo, začet je, rođen i odgojen. Bio je položen u jasle, ne u nekoj maloj sobi, nego pred mnoštvom ljudi. Proročanstva su pokazala ne samo da će on biti čovjek, nego i da će biti začet, rođen i odgajan kao i svako dijete. Izaija je to objavio kada je rekao da će Djevica začeti i roditi sina.«
Kršćanin će na Božji znak snažno odgovoriti. Za proslavu Božića bile su dobre pripreme. Dolazilo se na zornice, razmišljalo se o Božjoj riječi, u obiteljima se molilo, čovjek se i po sakramentu ispovijedi želio odriješiti svega što ne valja. Kada se događaj Božića dočekuje spremnije, lakše se razumijeva i Božji znak. Maleni su ti koraci koji su potrebni do prihvaćanja Božjega znaka. Maleni, a opet značajni kako Isus ne bi u kršćanski život uletio kao nekakav stranac.
Isus ne želi biti gost u životu jednoga kršćanina. Ne želi se pretvoriti u puki običaj kojega se može prisjećati samo u nekakvim važnijim obiteljskim danima. Ne napušta. I zato ne želi biti napušten ni sveden na nekakav križ koji će visjeti na zidu. On danas očekuje spremnost. Ne da ga se objesi i ostavi, nego da se s njim živi. To je i znak riječi Emanuel, »S nama Bog«.
Gospodine, ostavio si nam samoga sebe kao znak. Daj da odgovorimo iskrenim životom koji će te prihvatiti u vijeke vjekova. Amen.
