U Osijek su se iz Njemačke vratila dvojica braće Šošića. Luka je rođen 1968., a Miroslav 1983. od otca Josipa i majke Kate u Pećniku, selu koje se nalazi između Modriče i Odžaka u Bosanskoj Posavini. Obojica su oženjena, Luka sa suprugom Adrianom ima kćeri Katju i Anu, a Miroslav sa suprugom Andrejom sinove Josipa, Ivana i Iliju.
»Osnovnu školu završio sam u Pećniku, a srednju školu za automehaničara završio sam u Modriči, koja nam je bila i prijeratna općina«, navodi Luka. »U Pećniku smo živjeli majka i nas šestero djece, dakle četiri brata i dvije sestre, jer je otac radio u Njemačkoj, ponajprije zbog nemogućnosti zapošljavanja u domovini pa je morao otići trbuhom za kruhom. Naše je selo bilo ozloglašeno kao ‘ustaško’ pa su mnogi naši otčevi bili prinuđeni otići u inozemstvo, a najviše ih je išlo raditi u Njemačku, Švicarsku i Austriju. Mi djeca pomagali smo majci u brojnim poslovima koji su bili na njezinim plećima. Ništa nam nije bilo teško raditi i stekli smo radne navike. K tomu, velikim zalaganjem i trudom, roditelji su izgradili obiteljsku kuću i nekoliko godina prije rata imali smo pristojne uvjete za život.«
Luka Šošić nadalje navodi da je prije devedesetih, prije srpske agresije, otišao u Njemačku k otcu i tamo našao posao, ali neposredno prije rata vratio se kući. »Pratio sam pozorno što se događa i bio sam uvjeren da će doći do rata pa sam htio pod svaku cijenu braniti svoj dom. Naš dom, naše mjesto, naše hrvatsko selo bilo je ugroženo, posebno smo to iskusili slušajući starije mještane što se događalo Hrvatima poslije Drugoga svjetskoga rata, posebice kad je 1945. zaklano 16 mještana i župnik. Tako smo u vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata nas trojica braće bila na prvoj crti bojišnice i bilo je prilično žestoko. Nije bilo naoružanja pa nam je otac kupio puške da bismo se mogli braniti. Mi smo jugoslavenskomu i velikosrpskomu režimu bili trn u oku zbog Drugoga svjetskoga rata i pada Odžaka nakon Berlina. K tomu, iz Pećnika je bilo puno bojovnika, tako da su nas napadali svim mogućim sredstvima. Napadali su avionima koji su bacali razorne bombe, teškom artiljerijom i specijalnom pješadijom koja je došla iz Knina te iz Niša i ostalih dijelova Srbije, zajedno s JNA. Pružali smo otpor, ali smo bili prepušteni sami sebi, tako da nismo dugo izdržali. Selo je bilo gotovo potpuno spaljeno i uništeno, dvoje ljudi ostalo je u selu i oni su ubijeni. Nakon pada Posavine bilo je opće rasulo i mi smo završili u Njemačkoj kod otca, koji je za vrijeme pada također bio s nama.«
Otac im je u Njemačkoj živio u sobici i svi su došli k njemu, tako da ih je devetero bilo smješteno na 18 kvadrata. »Tada je počelo novo razdoblje našega života, prvo smo tražili stan i posao da bismo imali nekakve uvjete za život. U to vrijeme i otac je ostao bez posla, tako da su i to bile otežavajuće okolnosti. Jednostavno bili smo prisiljeni što prije se snaći. Nakon niza pokušaja zaposlio sam se u tvornici BMW-a i dobio sam ugovor za stalni posao. Tako sam ostao u Njemačkoj do 2006. Oženio sam se i odlučio se vratiti. Nakon nekoliko godina braka ponovno smo supruga i ja završili u Njemačkoj. U međuvremenu moj najmlađi brat završio je školu i pokrenuo samostalni posao u Njemačkoj, a i ja sam jedno vrijeme radio s njim. Tamo smo radili, ali smo sanjali svoju domovinu. Razmišljali smo, kako bi bilo lijepo raditi u domovini za koju sam se borio, koju su hrvatski branitelji stvorili. Brojne su žrtve utkane u hrvatsku slobodu, pa sam promišljao da bih izdao svoju ideju domoljublja ako ne bih pokušao ponovno dati svoj doprinos za ostanak hrvatskoga naroda na svom pragu«, svjedoči Luka. Po povratku braća Šošići u Osijeku su otvorili tvrtku koja se bavi instalacijom vode, grijanja i ventilacije, a posebno su se fokusirali na obnovljive izvore energije, izgradnju toplinske dizalice.
Mlađi brat Miroslav dodaje: »Kad čovjek vjeruje Bogu, nikad ne gubi nadu. Bog uvijek providi i to je ono u što treba vjerovati, providnost. Bog, obitelj i domovina tri su ključne odrednice koje čovjek ima u srcu, one su urođene, samo ih treba prepoznati, ponekad probuditi u sebi ako je koja od njih kojim slučajem ‘zaspala’. Najmlađi sam u obitelji, imao sam svoju tvrtku u Njemačkoj, ali to nije ono što me činilo sretnim. Biti svoj na svom, to je najljepši osjećaj, kad se čovjek budi sa svojim narodom, druži se sa svojim narodom, raduje i tuguje sa svojima, moli i traži bolju budućnost. Hvala Bogu, posao nam je dobro krenuo. Kad smo se vratili u Hrvatsku, radili smo i na sakralnim objektima. Stekli smo mnoga poznanstva i posao se dobro razvija. To je naša Hrvatska. Treba vjerovati, tu ostati. Ima posla u Hrvatskoj.«
Stariji brat Luka nadopunjuje: »Kad usporedim život u Njemačkoj i u domovini, mogao bih reći: u Njemačkoj se vrte veće znamenke, dakle više novca, može se više zaraditi, ali i životni su troškovi veći. Tako da onomu tko je tamo ne ostane puno više nego u Hrvatskoj. Tamo se radi puno više i stresniji je život. Mnogi odu tamo i rade poslove koje nikad u Hrvatskoj ne bi radili, ali ih je sram to priznati. Iz iskustva navodim, tamo se provede gotovo cijeli dan na poslu pa se preko tjedna rabi radno odijelo i pidžama, a za vikend se odmara jer se skuplja snaga za sljedeći radni tjedan. To je Njemačka. U Hrvatskoj je puno normalniji tempo života pa se uz posao stigne i podružiti s rodbinom, prijateljima. Ljudi su u našoj domovini puno topliji i sve u svemu puno je normalnija radna klima jer se ne izrabljuje čovjeka kao da je stroj. Biti u svojoj domovini sa svojim ljudima poseban je osjećaj, kao i graditi u svom sa svojima, za svoje u državi koju voliš, s ljudima koji su ti dragi. To se ne može uspoređivati sa životom u Njemačkoj ili drugim državama u kojima je profit ispred čovjeka. Mi imamo prirodne potencijale, imamo sve, samo je potrebna bolja organizacija. Na to su mladi ljudi osjetljivi i zato napuštaju domovinu jer politička hijerarhija ne promišlja realni život. Ako krenemo od Dubrovnika preko Dalmacije, Istre, Zagorja, Međimurja, Banovine, Slavonije… Pa tko to ima? Samo je važna organizacija! U Hrvatskoj ima života, ali potrebno je da se uključe i umreže oni koji pozitivno misle za opstanak ovoga naroda i ove države. Uvjeren sam, ako dođe do poboljšanja sustava, dakle pravičnosti, administrativne rasterećenosti koja bi za sobom povlačila otvaranja novih radnih mjesta, mislim da bi se puno ljudi vratilo. Stvara se ‘politička i medijska klima’ da se u Hrvatskoj ništa ne isplati. Hrvatska je sa svojim prirodnim bogatstvom najljepša i najpogodnija europska zemlja za život, pogotovo kad znamo da smo tu svoji na svom, a imamo sve. Brojni su potencijali, ali zato je važna samostalnost bez ikakvih ucjena i njegovanja jednoumne prošlosti.«
Kao vjernik Luka Šošić dodaje: »Crkva poziva ljude da ostanu, da se bore i svojim radom dokažu i pokažu vlastima kojim putom ići. Mora netko biti predvodnik, osobno vidim to u Crkvi. Nažalost, vlasti gotovo ništa ne čine da bi ljudi ostali u domovini. No Crkva nastoji zadržati mlade radom s njima, okuplja ih, čini puno toga, ali ima još prostora za djelovanje jer mladi su budućnost ove zemlje. Mislim da Crkva još ima utjecaj i pomaže vjernicima da sačuvaju svoju vjeru i svoj identitet, to je posebno u Hrvatskoj. Puno je dobrih svećenika koji neumorno rade na terenu i hijerarhija im treba dati snažniju podršku, više treba reagirati i isticati pozitivne primjere koji su vidljivi.«
Braća Šošić svoju plemenitost i ljubav prema domovini i socijalno ugroženima svjedoče suradnjom s humanitarnom udrugom »Rijeka ljubavi«. Govoreći o tome što reći mladima i ostanku u Hrvatskoj, Luka kaže: »Moramo preuzeti odgovornost i boriti se na sve moguće načine, ne odustajati tako lako, ne prepuštati svoju domovinu nekim drugim ljudima, a mi ići drugamo raditi i živjeti tamo. Treba se boriti za opstanak unatoč klimi koja vlada vezano za iseljavanje, a koju mediji više populariziraju nego useljavanje i povratak. Moramo naći način kako to učiniti. Izravni životni primjeri najbolja su svjedočanstva onih koji su patili u tuđini za domovinom, razočarali se u lažna obećanja. Hrvatska je obećana zemlja, ali svaki pojedinac mora preuzeti na se moralnu odgovornost te pridonijeti općemu dobru«, zaključio je Luka Šošić.
TREBA BITI ODGOVORAN I PREMA ŽRTVAMA
Soju životnu priču donosi i Ivana Andrić-Glavačević, rođena 1967. u Strizivojni pokraj Đakova. Osnovnu je školu završila u Strizivojni, a srednju u Slavonskom Brodu, CUO »Zlatko Šnajder«, smjer bibliotekar arhivist. »Započela sam studirati na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na smjeru novinarstva, što na žalost nikada nisam završila«, navodi. »Bila sam udana za Tomislava Andrića iz Tuzle koji je tragičnim slučajem preminuo 2002. Bio je pripadnik HV-a i invalid Domovinskoga rata. U trenutku smrti već je bio umirovljen. Imam kćerku Tomislavu, koja ima 25 godina i sada živi i radi u Njemačkoj.« U obitelji još ima otca, brata i sestru. »Do svoje 19. godine živjela sam u Strizivojni, u obiteljskoj kući s roditeljima, dvojicom braće i sestrom. Mlađi brat Stjepan bolovao je od Downova sindroma i umro je 2012. u 42. godini. Majka, koja je preminula 2018. u 87. godini, bila je domaćica. Otac, koji ima 82 godine, bavio se građevinom, stočarstvom i ratarstvom, a stariji brat Hrvoje nastavio je obiteljsku tradiciju bavljenja poljoprivredom. Sestra Marija je učiteljica, udana u Gradište, gdje i radi u osnovnoj školi.«
Nakon završene srednje škole radila je u Slavonskom Brodu te uz rad upisala fakultet u Zagrebu. »Zbog nedostatka sredstava pauzirala sam godinu na fakultetu i otišla u Njemačku na godinu dana, da bih uštedjela novac za nastavak školovanja, ali na žalost mjesečna primanja nisu bila dovoljna za to pa sam se nakon godinu dana vratila u predratnu domovinu, odustala od fakulteta, upoznala muža. Došle su ratne godine. Nakon tragične pogibije muža vratila sam se iz Slavonskoga Broda s kćerkom u Strizivojnu, gdje je ona nastavila osnovno školovanje, a ja se snalazila na razne načine radeći različite poslove jer pravo na obiteljsku mirovinu iza pokojnoga muža tek sam mogla ostvariti s navršenih 50 godina. Godine 2014. ostala sam bez posla i bez primanja i odlučila sam otići u Njemačku. Uz pomoć prijatelja i susjeda otišla sam u Frankfurt i iskusila pravu kalvariju: otišla sam sa 200 eura, ostavila kćerku samu kod kuće, a posao koji mi je bio dogovoren u objektu brze hrane propao je nakon tjedan dana. Tražila sam novi posao na sve načine te sam počela čistiti kod jedne gospođe u stanu, zatim kancelarije, a znala sam odraditi i neki lakši posao kao što je utovar staroga željeza i slično. Nakon dva mjeseca preživljavanja počela sam raditi za neke naše ljude koji su po noći išli čistiti razne poslovne objekte i kancelarije. Radno je vrijeme bilo od 19 do 6 sati. Istodobno dobila sam i posao sobarice u hotelu tako da sam u to vrijeme radila i po 16 ili 18 sati na dan. Dolazila bih u sobu oko 6 ujutro, uspjela sjedeći spavati do 7.30 te krenuti na posao u hotel. Iz hotela bih se vraćala oko 15 sati te se malo odmorila do 19 kad bih opet išla na posao čišćenja. To je trajalo oko dva mjeseca. S vremenom sam dobila više sati u hotelu, tako da sam se riješila posla po noći, ali nisam imala dovoljno da preživim te sam pronašla dodatni posao nekoliko dana u tjednu, u restoranu hrvatskih vlasnika. Tako sam živjela i radila tri godine, ali u nedostatku novca i privatno sam čistila stanove u Frankfurtu. Osobe koje ne rade svoju struku i ne znaju jezik moraju raditi nekoliko poslova i na nekoliko mjesta da bi dovoljno zaradile. U Njemačkoj je teško doći do poslodavca koji je Nijemac, a i vrlo se rijetko dobije ugovor na puno radno vrijeme tako da su ljudi prisiljeni raditi nekoliko poslova. Imala sam sreću jer dobro govorim engleski i sporazumijevam se na njemačkom te sam uspjela ostati u hotelu kod vlasnika Nijemca, koji mi je i dandanas prijatelj te moja kćerka sad radi kod njega u hotelu po ugovoru na puno radno vrijeme. U Hrvatsku sam se vratila 2017. kad sam navršila 50 godina i stekla pravo na obiteljsku mirovinu.«
Ona danas aktivno u Strizivojni sudjeluje u društvenom, političkom i kulturnom životu. U svom svjedočenju kaže: »Okolnosti koje su me odvele u Njemačku bile su isključivo egzistencijalnoga karaktera i bila sam svjesna činjenice da moram izdržati samo tri godine, ali mi je jako teško palo razdvajanje od obitelji, prijatelja i života u Strizivojni. Za tri godine boravka izvan domovine izgubila sam deset kilograma, patila i emocionalno i fizički, nekvalitetno se hranila, nekvalitetno i neadekvatno stanovala. O obujmu i vrsti posla ne vrijedi ni pričati jer zdravstveni problemi kao što su grčevi u mišićima, trnci i bolovi u šakama i leđima te stalna iscrpljenost i umor samo su dio onoga što je popratna pojava života izvan domovine. Prednost je samo što se puno lakše može pronaći posao i za taj posao biti plaćen. Ostale prednosti ne vidim i ne priznajem. Zdravstveno sam bila osigurana, ali ono što uključuje to zdravstveno samo su osnovne stvari, a za sve zahtjevnije zahvate, pretrage ili lijekove dodatno se plaća, tako da većina ljudi i dalje k liječniku ide u Hrvatsku, i dalje se lijekovi nabavljaju u Hrvatskoj. Ponuda hrane jest golema, no ako se želi jesti zdravo, kvalitetno i domaće, jako je skupo, tako da većina naših ljudi kupuje jeftine namirnice lošije kvalitete, pa mnogi najviše vole donijeti nešto iz domovine.«
»Smatram da sve ima i prednosti i nedostatke, ali isto tako velik je broj obitelji ili pojedinaca koji odlaze bez pravoga razloga, kao što ima i onih koji su bili prisiljeni zbog opstanka ili egzistencije. Ali mi ćemo tamo uvijek biti samo stranci, a ovdje smo svoji na svom. Smatram da smo zapeli u vakuumu apatije iz kojega se teško izvući. Gubitak identiteta nema veze s političkom situacijom, kao ni sa stanjem u državi. Identitet se izgubio onoga trenutka kad je među ljudima nestalo poštovanje. Na žalost, živimo u vremenu kad više ništa nije sveto, ni život, ni domovina! Ne mogu reći tko i što je razlog tomu, ali svaki pojedinac mora poraditi na tome jer je tužno i šokantno što ljudi više ne žele ili ne čine ništa ako im to nije plaćeno. Nije sve u novcu jer to vodi u čisti materijalizam. A beznađe i egoizam većinu ljudi okreće same sebi i nije ih briga ni za što izvan svojih granica.« Osvrćući se na obrambeni Domovinski rat, povratnica Ivana ističe: »Treba biti odgovoran i prema žrtvama, jer kako bi Hrvatska izgledala da su mladi pobjegli pred ratom? Žalosno je i neizbježno da se pojedinac upita je li uopće imalo smisla dati tolike žrtve? Osobno nemam takvih dvojbi i ponosna sam. Vjerujem da Crkva ponovno, kao i do sada kroz povijest, ima veliku ulogu u informiranju i buđenju svijesti, pozivanju ljudi da ostanu i da se bore. Nažalost, kroz godine političkoga, ekonomskoga, društvenoga kaosa ljudi su izgubili povjerenje u institucije te će biti vrlo teško povratiti ljudima vjeru u sustav i domovinu.«
Anđelko Bošnjak, rođen 1981. u Zagrebu, završio je Filozofski fakultet i profesor je engleskoga jezika i filozofije. Najstariji je od petero djece rođenih u obitelji Bernardice i Vinka Bošnjaka. Vratio se iz Londona, oženio se suprugom Marinom. »U Londonu sam radio na građevini, a vratio sam se u Hrvatsku jer sam upoznao predivnu djevojku iz Zagreba i želio sam biti s njom«, navodi Bošnjak. »S jedne je strane lako otići jer se tim činom ostavljaju ‘hrvatski problemi’ za sobom i ide se u nadi u bolje sutra. Međutim, u domovini ostaju mnogi ljudi, obitelj i prijatelji i znao sam se osjećati kao da sam ih svojim odlaskom izdao. Nadam se da ću sad, kad sam se vratio, barem malo pridonijeti boljitku barem ljudi oko sebe, a daj Bože i učiniti nešto više.«
Opisujući svoj život u Londonu, Bošnjak ističe da je to vrlo zanimljiv grad i nudi jako puno, ali istodobno jako puno traži. »Život je brz i pomalo nemilosrdan jer se uvijek treba boriti za opstanak. Hrvatska je iz mnogo razloga vrlo ugodna zemlja za život. Opuštenija je atmosfera i zemlja je jednostavno iznimno lijepa i raznolika.«
Po povratku iz Londona nastojim promicati vrijednosti koje ima Hrvatska, a to je njezina prirodna ljepota i vrijedni ljudi koji ne trebaju gledati život preko granice, nego je izgrađivati s onom ljubavlju kojom su je branili hrvatski branitelji. Ne treba bježati od problema, nego treba nešto poduzeti iz ljubavi prema Bogu i domovini. Posebno vjernici trebaju ljubav prema domovini pokazati svojim djelovanjem u odgovornosti i zauzetosti za život.«Profesor Bošnjak po povratku radi kao dežurni urednik na Radio-Mariji. »Sada mi je život daleko ispunjeniji kad sam sa svojom obitelju i prijateljima. Puno sam sretniji u sebi. U Londonu sam imao dobre prijatelje Engleze, ali dom je dom, a domovina je kao majka. Imamo svoju biološku majku, majku domovinu i Majku nebesku. Tužno je gledati kako mladi ljudi odlaze posve razočarani, a još je tužnije ostaviti svoje razočarane roditelje. Odlazak mladih velik je gubitak za Hrvatsku i nanosi joj se golema šteta, koja će se teško popraviti. K tomu, postavlja se logično pitanje za što su se naši ljudi borili i dali svoje živote i zdravlje.
