Navršava se deset godina otkad su kardinali izbornici za poglavara Katoličke Crkve izabrali svojega subrata iz Latinske Amerike Jorgea Bergoglia, koji je uzeo ime Franjo. Pontifikati nisu neke političke, predsjedničke službe koje ovise o pet ili deset godina mandata, niti su pape carevi ili kraljevi kojima je služba vezana za visoke protokole kako je to slučaj u nekim državama pa da njihova primanja i »privatni životi« pune medijske stupce i minute. Papa je, naime (izuzme li se iznimka odreknuća blagopokojnoga pape Benedikta XVI.), u punoj naučiteljskoj, zakonodavnoj i upravljačkoj službi doživotno pa je svako vrjednovanje papinske službe usred njezina trajanja u najmanju ruku nezahvalna zadaća.
Naime, za procese koji su plod pojedinoga pontifikata ne zna se pouzdano jesu li još na početku, jesu li u punom zamahu ili su pri kraju jer se uvelike tiču duhovne stvarnosti – koja je vrlo teško mjerljiva. Zato je pomalo neumjesno medijsko svođenje papinske službe samo na nizanje što papa voli čitati i slušati, kada se budi, što voli jesti… ili puko navođenje statistika koliko je puta putovao, koliko je državnika primio ili kolikima je bio sugovornik u intervjuima… a još su manje korisne intrige o motivacijama njegovih pojedinih odluka (čega u zadnje vrijeme ne nedostaje ni u Hrvatskoj). No pokuša li se zaustaviti sadašnji trenutak Katoličke Crkve pod 10-godišnjim vodstvom pape Franje, može se uočiti prilično vidljiv paradoks za koji tek treba vidjeti kamo će odvesti: svjetovnim rječnikom rečeno, u doba pape Franje, kojega se u pojedinim krugovima, unatoč njegovoj vjernosti crkvenomu nauku, često zločesto naziva »liberalnim«, zapravo jačaju i nanovo se profiliraju »konzervativne« struje u Crkvi. Ili drugačije rečeno: ako netko sumnja da se u današnje doba iz pojedinih krugova relativizira crkveni nauk, danas se istodobno događa jačanje izvornoga naučavanja Crkve i homogenizacija krugova koji ga nastoje štititi. Nekoliko je razloga koji upućuju na takvo promišljanje.
Prvi je razlog vidljiv upravo u aktualnim sinodskim raspravama na razini opće Crkve. Ne samo da je na kontinentalnim sinodama, koje je potaknuo upravo papa Franjo, postalo jasno da relativizirajuća nastojanja njemačkoga sinodskoga puta nisu zarazila Europu, Oceaniju, Aziju i obje Amerike, nego je više nego jasno da se polako urušava njegova naizgled čvrsta struktura. O tome svjedoči i nedavni izlazak uglednih teologinja iz njemačkoga sinodskoga puta, kao i zabrana koja je došla iz samoga Vatikana da tzv. sinodska vijeća preuzmu neke upravljačke uloge u njemačkim biskupijama.
Drugo, baš u posljednje vrijeme događaju se diljem Crkve u svijetu pojačani izljevi pučke, reklo bi se tradicionalne pobožnosti, koji se nikako ne bi mogli objasniti fanatičnom teorijom da uz papu Franju raste crkveni progresivizam. O tome svjedoče primjeri molitvenih događanja na javnim mjestima, dakle izvan crkava, u organizaciji crkvenih ustanova ili crkvenih udruga, čak i bez spominjanja bujanja nekih molitvenih događanja koja diljem svijeta organiziraju civilna udruženja. Samo na primjeru Europe: dok pomalo očekivano zvuči da se u katoličkoj tradicionalnoj Poljskoj praktički danomice nižu nove javne molitvene inicijative, neke je, primjerice, moglo iznenaditi da su nedavno u duboko sekulariziranoj Španjolskoj tisuće mahom mladih ljudi na ulicama molile krunicu pozivajući na povratak tradicionalnim vrjednotama…
Nakon deset godina pontifikata nemoguće je, dakle, završno ocjenjivati Franjino papinstvo, ali se već sada sa sigurnošću može reći da je proteklo crkveno desetljeće počelo rađati diljem svijeta iznenađujućim duhovnim plodovima.
