Samostalna Republika Hrvatska nastala je zahvaljujući obrani u Domovinskom ratu. Unatoč tomu što je prošlo 27 godina, premalo je zabilježeno o Domovinskom ratu, o stradanjima i pobjedama. Osim dokumentacijske građe, svakako su vrijedna svjedočenja izravnih sudionika Domovinskoga rata, posebno hrvatskih branitelja. S više od tisuću svjedočanstva u 38 epizoda autor Nenad Šestić priredio je dokumentarni serijal o Domovinskom ratu pod nazivom »Pobjednici«.
»U Hrvatskoj je napravljeno puno filmova o Domovinskom ratu, no ni jedan nije prezentirao Domovinski rat kao cjelinu u kontekstu borbenih djelovanja«, navodi Šestić. »Uglavnom su to bile političko/povijesne analize, pojedine operacije, prezentacija postrojbe ili pojedinca, što je često bio potpun promašaj jer borbena su djelovanja dio procesa razvoja bojišnice i združenoga djelovanja postrojba u određenom prostoru. Glavni stožer Oružanih snaga svojedobno je pripremio stručnu podlogu za pripremu i izdanje monografija gardijskih postrojba. Ona se zove ‘Domovinski rat u RH i legitimne operacije OS RH u BiH’. Iz te baze krenuo sam u realizaciju projekta dokumentarnoga serijala ‘Pobjednici’, koji obuhvaća sveukupno vojno djelovanje Oružanih snaga RH u Domovinskom ratu, dakle sveukupna rekapitulacija Domovinskoga rata na jednom mjestu, uz selekciju i pristup događajima na prvoj crti bojišnice koji su imali utjecaj na promjene stanja na bojišnici, dakle, ona djelovanja koja su bila bitna.«
Pisanu građu prikupljao je tim Glavnoga stožera pod vodstvom general-pukovnika Rajka Rakića, a u projektu su sudjelovali izravni zapovjednici s pojedinih bojišnica ili operacija kao stručni suradnici, no uz dopunu zapovjednika s prve crte. »Naime, jednom mi je prilikom pripadnik Prve gardijske brigade Darko Katuša rekao: ‘Mi smo ratovali, nismo stizali pisati o tijeku borbenih djelovanja.’ Tako imamo situacije da su zapovijedi dane, ali često su prilagođavane situaciji na terenu u tijeku borbenih djelovanja. Stoga imamo odudaranja u pisanim dokumentima i realnim situacijama, no to nije bila pretjerano česta praksa.« Nadalje Šestić kaže: »Kako bi se izbjeglo isticanje pojedinca ili postrojbe kao glavnoga lika u sadržaju, snimljeno je više od tisuću pripadnika Oružanih snaga, svih rodova i rangova. Njihove su izjave kratke i sastavni su dio zajedničke priče u kojoj su glavni lik Oružane snage RH. U tim svjedočenjima pojedinac ili postrojba koji su se više istaknuli svakako će biti prepoznati, ali ne izvan konteksta Oružanih snaga RH.«
O tome na koji način učiniti projekt dostupnim široj javnosti ističe da je internet najdemokratskiji i najpristupačniji način davanja dostupnosti svima koje ta tema zanima, i to diljem svijeta. Zbog toga su u pripremi realizacije filmske platforme: www.studio23.hr na kojoj će se naći kompletan sadržaj iz toga projekta u ukupno 38 epizoda, s objavom 26. studenoga. »Moram naglasiti da je sadržaj primjeren svima jer nema neprimjerenih teških scena koje su dio rata, ali ni govora mržnje ili političkih poruka. Zbog toga je projekt prepoznat od Ministarstva obrazovanja, a resorna je ministrica osobno potpisala preporuku za serijal, koju Ministarstvo tumači kao opće odobrenje za uporabu u nastavi. Dakle, taj serijal koji je dostupan svima može se rabiti u nastavi, a posebno sam ponosan na interes hrvatskih vojnih učilišta, koja bi se također koristila tim sadržajem. To govori dovoljno o njegovoj kvaliteti i vjerodostojnosti.«
O tome koliko su bili dostupni arhivi Šestić navodi da je dobio cjelokupnu dokumentaciju koju je pripremao Glavni stožer kao sublimat svih događaja, a dr. Ante Nazor u početku projekta sudjelovao je sa svojim preporukama stručnih suradnika za pojedina područja i izdanjima Memorijalno-dokumentacijskoga centra. Kasnije je ta suradnja izostala jer je bila nepotrebna s obzirom na postavljene temelje i velik broj vjerodostojnih sugovornika čije su izjave kasnije završile u Memorijalno-dokumentacijskom centru kao dio arhivske građe. O tome kolika je podrška institucija Šestić kaže: »Projekt je realiziran pod pokroviteljstvom institucije Predsjednika Sabora, ali i uz preporuke institucija poput Ministarstva branitelja i MORH-a, koji je davao i logističku potporu. Posebno je bitno istaknuti komuniciranje Ministarstva branitelja sa službenim institucijama i snimanja koja sam radio u suradnji s MORH-om, koji je ustupio i svoju arhivsku građu. Uz znatna osobna sredstva, financijsku pomoć pružili su komercijalni subjekti koji surađuju s ‘Pleterom’, kao i brojne lokalne zajednice. Činjenica da su se Ministarstvo branitelja i MORH koristili separatom o VRO ‘Medački džep’ u državnom protokolu programa obljetnice te operacije govori o kvaliteti, vjerodostojnosti i stajanju institucija iza projekta. De facto, sadržaj je službeno stajalište institucija RH.«
»Tema Domovinskoga rata je, na žalost, istrošena od ispraznih politikanata i pojedinaca koji kroz tu temu žele izvući osobnu korist, bilo materijalnu ili političku«, kaže Šestić. »Učenici, javnost, često prepoznaju takve pojave zbog kojih je stvoren animozitet prema temi, ali djelomično i prema braniteljima jer javnost ne može prepoznati i razdvojiti istinske branitelje od onih drugih. Posljedica je da se o stvarnim događajima zna premalo. Današnjoj djeci, dakle učenicima i studentima, temu Domovinskoga rata treba približiti programima edukacije i kulturnim sadržajima poput javnih projekcija. Imao sam organizirane javne projekcije u kojima su bile uključene lokalne škole, gdje bi organizirano na projekcije dolazilo 200-tinjak učenika. Najbolja je kritika dječja kritika, kada nema priče, mirno sjede i gledaju film od početka do kraja, nema bježanja i izvlačenja jer im je zanimljivo. Nama nije potreban pristup koji smo imali mi stariji kao klinci u školama. Snimka vukovarskoga branitelja, izraz njegove boli i patnje na licu govori više od bilo koje hrpe podataka. Život ide dalje, važna je emocija koju će ta djeca nositi prema domovini, ne opteretiti ih i ostaviti ih otvorenima za budućnost, a to može postići film kao jedno od sredstava kojima ćemo prenijeti poruku.«
O tome koliko su danas potrebni slični projekti da se ne zaboravi istina Šestić kaže: »Na žalost, imamo hrpe projekata koje poluuspješno ili neuspješno uglavnom pokušavaju provesti udruge, čime sustav prebacuje odgovornost sa sebe. Mislim da treba provesti sustavna i profesionalna rješenja unutar obrazovnoga sustava, a ovaj je projekt rađen za dugoročno sustavno iskorištavanje. Kao baza, iz projekta se mogu uzeti i adaptirati pojedini sadržaji koji će se moći rabiti u nastavnom procesu, usklađeni dužinom i sadržajem s dužinom i potrebama školskoga sata. Već je napravljeno nekoliko adaptacija, no nepoznata mi je praktična primjena. Iskreno, premda su dostupni nekim školama u Zadru, nisam uvjeren da se uopće rabe zbog inertnosti i nemotiviranosti nastavnoga osoblja. Nešto je poduzeto na razini Siska i njihove županije, no to je sve skromno. Otvoren sam za prijedloge i sustavna rješenja koja će omogućiti iskorištenje toga projekta.« Ističe da je to jedini projekt takvoga tipa u Hrvatskoj, a realizacija projekta stajala je oko 2 milijuna kuna. To je digitalna baza koja se lako prilagodi potrebama obrazovnoga procesa. Dakle, nisu potrebna velika sredstva kako bi se napravili potrebni koraci da se ne zaboravi istina.
O tome koliko će projekt pridonijeti vraćanju dostojanstva hrvatskih branitelja autor dokumentarnoga serijala kaže: »Za vraćanje dostojanstva hrvatskih branitelja potrebno je jako malo, samo iskaz poštovanja u svakodnevnom životu. Osobno sam hrvatski branitelj i znam kako je teško objasniti ljudima kako je bilo na prvoj crti jer neke stvari se ne mogu objasniti, jedino se mogu proživjeti. Ipak, sjećam se zahvalnosti i poštovanja koje sam osjećao kao branitelj jer skloništa, granate, nedostatak struje i vode, strah za bližnje, činili su svjesnim moje sugrađane koliko im znači hrvatski branitelj. To je i danas donekle prisutno u područjima koja su prošla rat, no i na tim područjima protokom vremena sjećanja blijede. Zbog toga se nadam da će projekt pomoći podsjetiti koliko je bio važan hrvatski branitelj i njegova žrtva.«
Šestić ističe da projekt »Pobjednici« dokumentira činjenicu da su se u pojedinim područjima dogodili ratni zločini, ali ne ulazi u analizu. Ratni su zločini pitanje pravnoga sustava koji je, na žalost, zakazao u svemu, pa tako i na tom području. Napominje da je potrebna istina, jer ona će osloboditi i srpski narod od generaliziranja. »Suočavanje s ratnim zločinima eliksir je ozdravljenja, ignoriranje je izraz kronične bolesti i sljepila. Potpuno je jasno tko je bio agresor, a tko žrtva. Za to ne smijemo optuživati čitav narod, jer činjenica je da su u mobilizaciji koju su provele vojne vlasti u Srbiji rezultati bili očajni, što je uvelike odredilo tijek rata, ali i količinu ratnoga zločina koju je učinio dragovoljački bradati šljam koji je dolazio u Hrvatsku ratovati i pljačkati. Činjenica da se nešto dogodilo daleko od nečijega oka ne znači da se nije dogodio jer je tako ugodnije. Ratni šljam postao je teret Srbiji, a ulazak u EU bit će jedna od šansa za pokretanje katarze. Na osobnoj razini normalni ljudi i nove generacije već su provele pomirbu, loših će pojedinaca uvijek biti, no nadam se da će s vremenom na nacionalnoj, državnoj i političkoj razini doći do pomirbe i satisfakcije ponajprije žrtvama i njihovim obiteljima. Film kao sredstvo komunikacije najglasniji je oblik artikulacije istine o Domovinskom ratu. Nadam se da će u tom pogledu pomoći da se istinom dođe do pomirbe.«
