UZ EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA Dugo čekanje na pravdu obitelji Malinar

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji pada na 23. kolovoza – na dan kada je 1939. godine u Moskvi sklopljen zloglasni Pakt Ribentrop-Molotov – bio je prigoda da se iz ladica medijskoga zaborava i prašnjavih arhiva izvuče slučaj Jerolima Malinara, istaknutoga katoličkoga laika smaknuta pred komunističkim sudom u ljeto 1945. godine u Zagrebu. Malinar je kao narodni neprijatelj nakon montiranoga i ekspresnoga suđenja pred partizanskim vojnim sudom strijeljan 15. srpnja prijelomne 1945., a drama obitelji Malinar – supruge Vere i četvero njihove djece – rastegnula se tijekom čitavoga trajanja komunističke Jugoslavije. Pravednički je epilog za obitelj Malinar uslijedio tek ujesen 2019. godine. Tada je naime, nakon višegodišnjih zavrzlama u procesu revizije presude, Županijski sud u Zagrebu oborio presudu Vojnoga suda komande u Zagrebu iz srpnja 1945. i danas se, kako izrijekom stoji u sudskoj odluci iz listopada 2019., Jerolim Malinar može s punim pravom »smatrati neosuđivanom osobom«. Presuda je postala konačno pravomoćna 21. siječnja 2020.

Prvi korak u smjeru revizije učinio je u svibnju 2010. godine sin Hrvoje Malinar, koji je danas prešao prag osmoga desetljeća života. Arhivske dokumente, preslike presuda i ostale materijale koje je sin u postupku revizije morao iskopati Glasu Koncila proslijedio je zagrebački isusovac o. Božidar Nagy, koji je pratio obitelj Malinar u revizijskoj drami.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Malinar se u Zagrebu profilirao kao vrlo aktivan član različitih katoličkih laičkih organizacija, sudionik karitativnih i humanitarnih akcija, izdavač i nadasve kao pripadnik misleće struje koja je imala prohrvatsku orijentaciju. Rođen je 30. rujna 1897. u Vratima nedaleko od Fužina, bio je najmlađe od osamnaestero djece obitelji Malinar, a pritisnut teškim socijalnim i ekonomskim prilikama u Lici u glavni je hrvatski grad pristigao kao dječak, marljiv i obdaren poznavanjem različitih zanata. Kao mladić bio je član Hrvatskoga omladinskoga društva »Kačić«, zatim je sudjelovao u Orlovskoj organizaciji, gdje je upoznao dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca, kasnije je osnovao katoličko djetlićko društvo »Eckert«, bio je angažiran u Hrvatskom katoličkom omladinskom svezu, bio je odgovorni urednik glasila hrvatske katoličke mladeži »Mladost«, uređivao je »Katolički list«, organizirao je u zagrebačkim obiteljima prihvat siromašnih šegrta i drugih dječaka koji su u grad dolazili izučavati zanat i tražiti posao, za organizaciju hrvatskoga hodočašća u Rim 1933. dobio je odlikovanje pape Pija XI… Popis njegova angažmana mogao bi se nastaviti, no svakako je važno napomenuti i da je s vremenom postao i blizak prijatelj i suradnik Merza, a kada je hrvatski blaženik preminuo 1928., pokopan je upravo u Malinarovoj orlovskoj odori. Nadalje, vjerojatno najkonzistentniji biografski podatci o Jerolimu Malinaru u suvremenim internetskim bespućima mogu se pronaći upravo na stranicama Postulature bl. Ivana Merza.

Monarhistička Jugoslavija u travnju 1941. godine raspala se poput kule od karata, doslovce u desetak dana, a nakon dva desetljeća oštre represije nad Hrvatima i nametanja unitarističkih i velikosrpskih koncepcija uređenja takve države brojni su hrvatski misleći ljudi u prvim tjednima prihvatili NDH kao izraz vjekovnih i legitimnih težnji hrvatskoga naroda k samostalnoj državi. U taj se rodoljubni red može svrstati i Jerolim Malinar. Nije tajna da je u tom vremenu postao i članom Ustaškoga pokreta, no u njemu nikada nije obnašao političke funkcije, nego je ponajprije bio angažiran na socijalnom i karitativnom planu. Nadalje, Malinar se ranije u javnosti afirmirao kao uspješan izdavač i vlasnik poznate knjigoveške radnje na Trgu kralja Tomislava.

Jerolim Malinar početkom travnja 1944. postao je sudac porotnik II. pokretnoga prijekoga suda u Zagrebu. U riskantnoj misiji, od koje ga je kao oca četvero djece odgovarala i supruga Vera, Malinar je s velikom dozom umješnosti uspijevao ublažavati višegodišnje i drakonske kazne, kao i postići da se smrtne kazne ipak preinače u vremenske

Malinar je bio vješt u numizmatici i izradi medalja, a tragom toga zanata došao je u kontakt i s vojnim krugovima preko kojih je posredno bio uključen i u puč Lorković-Vokić u kolovozu 1944. godine. Bez sumnje se može smatrati da Malinar nije bio zagovornik Pavelićeve koncepcije Hrvatske, zasnovane na ratnim zločinima i s okrnjenim teritorijima Istre i Dalmacije.

Poznavanje Malinarove uloge u vrijeme NDH važno je upravo jer se u tom vremenu zbiva najdramatičnija crtica iz njegove biografije. Jerolim Malinar početkom travnja 1944. postao je sudac porotnik II. pokretnoga prijekoga suda u Zagrebu. U riskantnoj misiji, od koje ga je kao oca četvero djece odgovarala i supruga Vera, Malinar je s velikom mjerom umješnosti uspijevao ublažavati višegodišnje i drakonske kazne, kao i postići da se smrtne kazne ipak preinače u vremenske. U Hrvatskom državnom arhivu na zagrebačkom Marulićevu trgu mogu se pronaći i presude spomenutoga suda u razdoblju u kojem je u njegov rad bio uključen Malinar. Krivnje je oslobođeno šest osoba, a smrtna je kazna za jedanaest osoba preinačena na vremensku. Dakle, na tragu glasovitoga filma »Schindlerova lista«, slikovito se može govoriti i o »Malinarovoj listi« u spašavanju progonjenih iz vremena NDH, a njezinu je autentičnost potvrdila i presuda Županijskoga suda u Zagrebu iz listopada 2020. koja navodi i te podatke kao dio prihvaćenih materijala u postupku revizije. »Reviziji je priložena i izjava s nečitkim popisom od 14. siječnja 1946. u kojoj je navedeno da je taj – potpisnik izjave – za vrijeme bivše NDH branio ‘razna lica pred prijekim sudom’ kod kojega je Jerolim Malinar bio prisjednik i da je Jerolim Malinar postupao uvijek ‘tako čovječno da je vrlo često spašeno više optuženika baš njegovom zaslugom’«, navodi među ostalim tekst presude Županijskoga suda iz listopada 2019. godine.

Dan nakon 8. svibnja 1945., koji današnji samoprozvani antifašisti veličaju kao dan »oslobođenja« Zagreba, Jerolima Malinara u njegovu su domu u zagrebačkoj Istarskoj ulici uhitile partizanske vlasti. Najprije je prebačen u partizanski stožer nedaleko od Vinogradske bolnice, zatim u zatvor u Savskoj ulici, a nakon toga u »logor na kanalu«, na lokaciji gdje se danas nalazi zagrebački autobusni kolodvor i gdje je Malinara dočekala smrtna presuda. Presuda Vojnoga suda Komande grada Zagreba Malinara je proglasila krivim zbog krivičnoga djela »aktivnog ustaštva, agitacije u službi neprijatelja i pomaganja okupatora«, a kao članu prijekoga suda lako mu je prišiveno i krivično djelo »masovnog ubijanja, odvođenja u logore i na prisilan rad stanovništva«. Dakle, prema zakonodavstvu nove revolucionarne vlasti Malinar je 11. srpnja 1945. proglašen narodnim neprijateljem i ratnim zločincem. Strijeljan je 15. srpnja, što je obitelj Malinar doznala iz onodobnih novina. Knjigoveška radnja i Malinarova imovina bili su konfiscirani, a Vera Malinar ostala je samohrana majka četvero djece bez stalnih primanja. Partizanske su vlasti obitelj Malinar o izrečenoj presudi obavijestile dva mjeseca kasnije, sredinom rujna 1945. godine. Mjesto gdje počivaju zemni ostatci Jerolima Malinara i danas je nepoznato.