Sada je u središtu interesa medija pitanje vjerodostojnosti inkriminirajućih fotografija jednoga dužnosnika Vlade. Štetne posljedice ipak su nastupile unatoč svima jasnoj činjenici da fotografije nisu vjerodostojne. S tim u vezi postavlja se pitanje odgovornosti za fotomontaže, a osobito za podatake o izvoru »informacije«. Međutim, odmah je javnosti ponuđeno »pravo odgovornoga urednika – novinara« odbiti odavanje izvora, s opravdanjem da je to »uobičajeno novinarsko pravo na tajnu«. To je prihvaćeno kao apsolutna istina i nitko dalje o tome ne razmišlja. No ipak bi li smjelo tako biti? Analizirat ćemo problem s čisto pravnoga aspekta.
Javnosti su nametnute brojne oprječne teorije o tome tko bi mogao biti izvor i s kojim su ciljem te fotografije došle do urednika »Nacionala«, a time i u medije, odnosno u javnost. Zanemaruje se analiza pravnoga aspekta prava na novinarsku tajnu s gledišta propisa kao što su npr.: Konvencija o ljudskim pravima, Preporuka Vijeća Europske unije, Zakon o medijima, Ustav i drugi propisi. Potankom analizom odredaba tih propisa može se zaključiti da »pravo novinara na odbijanje otkrivanja izvora informacije« nije apsolutno i ne može se doslovce izjednačavati s pravom i obvezom čuvanja službene, vojne, poslovne, profesionalne ili ispovjedne tajne.
Valja naglasiti činjenicu da je pravo novinara da može odbiti odavanje izvora informacije (to je pravo), ali ne i obveza (da mora čuvati tajnost izvora). Dakle, da se preciznije izrazimo, pravo na »novinarsku tajnu« samo je pravo kojim se novinar može koristiti, ali i ne mora (prema tome može odati izvor informacije).
Za razliku od toga, npr. vojna tajna, profesionalna tajna liječnika ili odvjetnika ili druga službena i poslovna tajna posebnim su propisima utvrđene ne samo kao pravo, nego i kao obveza. Valja još pridodati da se te druge tajne prema odredbama Zakona o tajnosti podataka (NN: 79/79 i 86/12) razlikuju po stupnjevima: »vrlo tajno«, »tajno«, »povjerljivo« i »ograničeno«. Ipak, te se tajne mogu iznimnim odobrenjima za posebne svrhe i pred ovlaštenim tijelima odavati.
Poseban položaj ima zaštita »ispovjedne tajne«, koja je zaštićena kao pravo i obveza vjerskim propisima i »Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima«, koji u čl. 8, st. 2. propisuje: »Ispovjedna tajna u svakom je slučaju nepovrediva.« Prema tome je ispovjedna tajna vrlo stroga tajna pa je svećenik za sve što je čuo u ispovijedi obvezan vrlo strogo čuvati. Taj Ugovor, kao međunarodni ugovor, ima jaču snagu od domaćih propisa, što znači da bi se ispovjedna tajna morala čuvati i poštivati čak i u slučaju da država nema svoje propise koji uvažavaju pravo na ispovjednu tajnu. Treba naglasiti da je ta odredba inkorporirana u naše zakonske propise kaznenoga prava i postupka.
Treba upozoriti i na odredbe europske »Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda« koju je Hrvatska ratificirala pa se primjenjuje kao propis jači od zakona, koja u glavi »Sloboda izražavanja« u čl. 10. propisuje: »1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.« Pozornim čitanjem tih odredaba, osobito stavka 2., može se uočiti da »sloboda izražavanja« može biti podvrgnuta ograničenjima kada se radi npr. o zaštiti morala, zaštiti ugleda ili prava drugih… Na osnovi toga je u Zakonu o kaznenom postupku (NN. br. 152/08 do 70/17) čl. 285. st. toč. 6. predviđena mogućnost da novinari i urednici u sredstvima javnoga priopćavanja ne budu oslobođeni obveze svjedočenja o izvorima informacija ako se radi o postupcima zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda počinjenih sredstvima javnoga priopćavanja.
Prema tome, objavljivanje inkriminirajućih (makar i lažno montiranih slika), neovisno u kojem kontekstu i s kojom namjerom, moglo bi se podvesti pod kazneno djelo povrede časti i ugleda. Dakle, odgovorni urednik ipak bi trebao u ovom slučaju otkriti izvor informacija i time pomoći u pronalaženju počinitelja. U protivnom vodit će se u javnosti i medijima jalove diskusije gdje je istina, tko iza toga stoji i s kojim namjerama. Zato treba imati na umu da »sloboda informiranja« ima svoja ograničenja i ne smije se dopuštati objavljivanje neistinitih ili uvrjedljivih informacija za pojedinu osobu, pa ni za javnu osobu, jer je sve to ne samo povreda osobnosti pojedinca, nego je i povreda ugleda državnoga dužnosnika. Mjerodavna državna tijela trebala bi u okviru svojih ovlaštenja i zakonskih mogućnosti, a u interesu zaštite ugleda pojedinca koji je državni dužnosnik, pronaći izvor lažnih informacija. Novinari i urednici ne bi smjeli obranaški braniti tzv. »pravo na informaciju« bez kritičkih provjera. Time bi ojačali svoj ugled i povjerenje u javnosti.
