Jutarnji list je 10., 11. i 12. siječnja objavio feljton u tri nastavka uz »50. godišnjicu susreta pape Pavla VI. i jugoslavenskog premijera Mike Špiljka u Vatikanu«, koji zahtijeva makar djelomičan osvrt. Naime, taj feljton, osim što donosi više netočnosti, zapravo je novi pokušaj ocrnjivanja Katoličke Crkve i katoličkoga klera u Hrvatskoj.
Premda je odmak od 50 godina u povijesnoj znanosti relativno velik, svakako tolik da bi se određeno pitanje moglo obraditi objektivno, i to na temelju barem relevantnijih pisanih izvora svih strana kojih se to pitanje tiče, objavljeni feljton pretežno je svojevrsni nastavak vrlo maštovite jugoslavenske komunističke manipulacije i propagande. Uz ispuštanje tek nekoliko kraćih pasusa taj bi feljton bez ikakvih zadrški mogao biti objavljen u Titovo doba, a Titovo doba i današnje ipak nije isto, osim u stajalištima nekih ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj eri. Više je nego neobično da neki dnevni list u kakvom-takvom demokratskom i pluralnom društvu objavljuje tekst kojim bi se ponosila jugoslavenska komunistička propaganda, kao da komunizma nije sišao s vlasti u tolikim državama, kao da nije sišao s povijesne scene na prostoru nekadašnje države na kojem sada postoji više ni manje nego čak sedam neovisnih država. U pluralnom društvu nije neobično da postoje ljudi koji zauzimaju takvo stajalište, nije neobično ni da ga žele javno iznositi, ali jest neobično da se daje toliki medijski prostor za propagandu propaloga komunističkoga režima i za afirmiranje danas ipak raskrinkanoga komunističkoga krvnika, diktatora i obmanjivača.
U feljtonu krivnja za loše odnose između jugoslavenskoga komunističkoga režima i Katoličke Crkve dijeli se tako da je Crkva kriva zbog kolaboracije dijela klera s ustašama te zbog toga što je Vatikan pomagao »pri bijegu ustaških dužnosnika«, a jugoslavenska strana kriva je za ateističku komunističku ideologiju u čijem su ozračju »brojni katolički svećenici neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji«. Gotovo 30 godina nakon pada komunizma na ovim prostorima u tu jednu rečenicu sažeti svu aroganciju i zločinaštvo komunističkoga režima prema Crkvi, vjeri i vjernicima u Hrvatskoj ne može značiti drugo nego ustrajanje na skrivanju stvarne krivnje i odgovornosti komunističkoga režima za bezbrojna zločinstva. Objavljivanje takvih stajališta ne može biti drugo negoli u službi da se manipulira i sadašnjim generacijama, osobito mlađima; da se i dalje prikriva stvarno lice komunizma, a predstavlja nestvarno, idealizirano lice.
U feljtonu je iznesena tvrdnja da je posjet predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljka 10. siječnja 1968. papi Pavlu VI. bio »prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom«. Povijesna je činjenica, a tako je objavio i Glas Koncila u broju 2. g. 1968. da je Špiljak bio samo u »privatnoj audijenciji«, a u takvoj, privatnoj audijenciji godinu ranije bio je onodobni predsjednik prezidija Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni. Nije jasno čemu bi trebalo služiti uveličavanje i napuhivanje važnosti Špiljkova posjeta papi Pavlu VI. osim ako i to ne služi retuširanju i Jugoslavije i komunizma. Toj istoj svrsi očito treba poslužiti i tvrdnja u feljtonu tobože iz vatikanskih krugova da je imenovanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pročelnikom Kongregacije za nauk vjere »Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike«. A danas je poznato da je ta tobože miroljubiva Jugoslavija imala kampove za uvježbavanje specijalaca, izvjesno je i terorista, koji su odlazili na onodobne fronte i da je pružala zaštitu teroristima.
Velika pozornost u tom feljtonu posvećena je posjetu Jugoslaviji dekana kardinalskoga zbora kardinala Eugenea Tisseranta te se tim posjetom i kardinalovim izjavama manipulira točno onako kako je to činjeno g. 1968., što je bio dovoljan razlog da Glas Koncila o tom posjetu ne objavi ni slovo. U feljtonu se tako npr. navodi što je kardinal Tisserant navodno rekao o Titu – kao se navodi u feljtonu – »da bi hrvatski svećenici trebali ‘zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito’«. Razumije se da je jugoslavenska propaganda spremno iskoristila naivnost, neinformiranost i pristranost francuskoga kardinala te je danas više nego jasno koliko su ta njegova stajališta daleko od stvarnosti, no zašto se ta propaganda posve nekritički ponavlja i potencira?
Tko je stvarno bio Tito suvremena povijesna znanost, ali i velika većina u Hrvatskoj, znade već jako dobro. A koliko je Tito stvarno želio i njegovao dobre odnose s Katoličkom Crkvom najbolje svjedoče riječi što ih je u ponedjeljak 15. siječnja u Zagrebu na predavanju na poziv Hrvatskoga diplomatskoga kluba iznio nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović citirajući zapis Vjekoslava Cvrlje, prvoga predstavnika SFRJ-a pri Svetoj Stolici, nakon potpisivanja Protokola, dakle g. 1968.: »Tito je također upozorio na potrebu praćenja aktivnosti Katoličke Crkve u poslijekoncilsko vrijeme i istaknuo da treba angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri na suzbijanju sve ofenzivnije djelatnosti Crkve koja prelazi crkvene okvire i sve više zadire u društveni život boreći se ponajprije za utjecaj na mladež«. Ako je diktator rekao da je potrebno »angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri«, onda je to moglo značiti samo jedno – novi rat, mobilizaciju, novi snažni progon i Katoličke Crkve i vjere i vjernika u bivšoj državi. Feljton tako cementira uljepšano lice komunizma.
