Povodom 150. godišnjice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve papa Franjo je apostolskim pismom »Patris corde – Otčinskim srcem« proglasio Godinu svetoga Josipa koja traje od 8. prosinca 2020. do 8. prosinca 2021. U njemu nam Sveti Otac govori o krjepostima sv. Josipa, o svetcu »iz drugoga plana«, kao o najvećem protagonistu u povijesti spasenja. Poziva nas na porast ljubavi prema sv. Josipu, da molimo njegov zagovor i da »nasljedujemo njegove vrline i njegovu vjernost«.
Kako je ta ljubav prema sv. Josipu, koja se očituje u njegovu štovanju, rasla u Crkvi i je li ljubav Božjega naroda prema sv. Josipu bila primjerena onomu koji je otčinskim srcem Boga Otca ljubio Isusa, Sina Božjega na zemlji? O tome se može doznati ako se ukratko analizira štovanje sv. Josipa u zapadnoj Crkvi.
Štovanje sv. Josipa može se argumentirano dokazati najprije na Istoku (u Egiptu i Palestini), a potom i na Zapadu. Prve crkve izgrađene njemu u čast vezane su uz predaju o bijegu sv. Obitelji u Egipat. U toj zemlji faraona najprije se razvilo i štovanje sv. Josipa među kršćanima.
Papa Pio IX. u dekretu »Quemadmodum Deus – Kao što je Bog« kaže da je »Crkva nakon blažene Djevice uvijek visoko častila svetoga Josipa«, i to, sudeći prema svjedočanstvima, od početka i prije svega u mjestima i krajevima kršćanskoga Istoka, u kojima je Josip s Isusom i Marijom živio i umro. To je štovanje u svojoj biti sadržano u malobrojnim, jednostavnim i ni s čim usporedivim riječima evanđelja. U njemu je posijano prvo sjeme njegova štovanja. Sveto je pismo, dakle, glavni izvor iz kojega teku razni oblici štovanja sv. Josipa po kojima Crkva jamči njegovu osobitu pomoć i zaštitu.
Glavni razlog Josipova štovanja nalazi se u činjenici da je on bio najbliži Isusu i Mariji, što je pripadao svetoj Obitelji kao njezin član i glava. Već su istočni otci, osobito Ivan Zlatousti (+ 407.) i Efrem Sirijski (+ 387.), isticali da štovanje sv. Josipa proizlazi iz njegove službe kao muža i otca u sv. Obitelji te njegova sudjelovanja u Božjem djelu spasenja. U tome su vidjeli njegovu veličinu i svetost, koja nadilazi sve ostale svetce. Oni su otpočetka uočavali to prvenstvo i isticali njegovu iznimnu ulogu u otajstvu utjelovljenja. Koje i kakvo su čašćenje iskazivali sveti otci Josipu, dovoljno je navesti samo jednu rečenicu sv. Efrema Sirijskoga: »Josephum nemo digne laudare poterit – Josipa nitko ne će moći dostojno častiti.«
Veliki hrvatski teolog dr. Stjepan Bakšić (1889. – 1963.) u svojem je djelu »Sveti Josip« napisao: »Štovanje sv. Josipa osnovano je na čvrstim razlozima, koji su povađeni iz objave Božje: Svetoga pisma i crkvene predaje. To je štovanje stoga u čitavom svom okviru oslonjeno na volju i odredbu Božju. Ako je pak tako, onda nema dvojbe da će iskrena ljubav, štovanje i zazivanje sv. Josipa biti nepresušni izvor najvećih duhovnih plodova i nebeskih dobara. Onaj koji je od Boga postavljen da bude djevičanski otac božanskoga Otkupitelja i zaštitnik velike Kristove obitelji širom svijeta, bit će bez dvojbe uz prečistu svoju zaručnicu i Kristovu Majku uvijek najsigurnije utočište i pomoć svih koji su željni Božje pomoći u borbi za vječno spasenje i najveća utjeha i nada sviju koji trpe i stradavaju.«
Javno štovanje sv. Josipa došlo je s Istoka na Zapad u 9. st. preko galske liturgije koja ima istočnu tradiciju. A kako je do tada bilo, nije poznato. Prvi se put pojavljuje u martirologiju (knjiga o mučenicima) na otoku Reichenau u Švicarskoj između 827. i 842. godine, najprije lokalno i privatno, a od 15. st. javno i liturgijski. Josipovo se ime na Zapadu pojavljuje u popisu svetaca tek u desetom stoljeću. Najstariji dokazani blagdan sv. Josipa njegov je smrtni dan 20. srpnja. Prema koptskoj Povijesti Josipa tesara (4./5. st.) Isus je na Maslinskoj gori navodno rekao: »Et posuerunt corpus Ioseph patris mei in sepulcro iuxta corpus patris sui Iacob. Mortuus est autem die XX Iulii. – I oni položiše tijelo moga otca Josipa u grob pokraj tijela njegova otca Jakova. On je pak umro dana 20. srpnja.« Glavna teškoća kod uvođenja blagdana sv. Josipa bio je upravo datum njegove smrti, koji se ne zna. Spomenuti datum iz navedenoga apokrifa u srpnju (20. srpnja), koji su prihvatili kršćani Egipta, nije se očuvao na Zapadu, nego je zbog anđelova navještenja Mariji izabran 19. ožujka.
Da se u drugom tisućljeću težište Josipova štovanja premjestilo na Zapad svjedoči i simboličan prijenos dragocjenih relikvija sv. Josipa s Istoka na Zapad (Marijin zaručnički prsten, pojas sv. Josipa, Josipov štap, Josipov ogrtač, nazaretska kućica na Trsatu/Loretu, zdjelica sv. Josipa).
Njegovu širenju osobito su pridonijele križarske vojne (11. – 13. st.) za oslobađanje Svete Zemlje, posebno nakon podizanja Josipove bazilike (29 × 16,2 m) u Nazaretu u 12. stoljeću. To je potaknulo gradnju crkava u čast sv. Josipu i u Europi: u Bologni u Italiji (1129.), u Alcesteru u Engleskoj (1140.), u Joinvilleu u Francuskoj (1254.), koji postaje jedno od središta promicanja štovanja sv. Josipa.
U 13. st. dolazi pravo proljeće štovanja sv. Josipa. Veliki doprinos dali su razni redovi, reformirani iz 12. stoljeća i prosjački redovi iz 13. stoljeća: cisterciti, regularni kanonici sv. Augustina, franjevci, dominikanci, osobito karmelićani.
Štovanje sv. Josipa baština je Karmelskoga reda. Njegovi članovi pišu, propovijedaju i uvode pobožnosti u čast sv. Josipu. Zapravo, s njihovim prelaskom iz Palestine u Europu u prvoj polovici 13. st. dolazi i pojačano štovanje sv. Josipa u zapadnu Crkvu. Isusovac o. Daniel Papebroch (1628. – 1714.) kaže u Acta Sanctorum da su karmelićani najviše pridonijeli da se kult sv. Josipa proširi na Zapadu. To potvrđuje i papa Benedikt XIV. u djelu De servorum Dei beatificatione: »Prema složnom mišljenju učenih, Karmelski je red donio s Istoka na Zapad hvalevrijedan običaj štovanja sv. Josipa kao najsvečaniju pobožnost.«
Poznati karmelićanin Arnold Bostius u svom djelu iz 1479. godine naziva sv. Josipa »prečistim mužem Djevice, Zastupnikom vječnoga Otca, najbrižnijim ekonomom i poočimom, miljenikom Bl. Djevice, najvjernijim čuvarom i svjedokom njezina djevičanstva, revniteljem u spašavanju duša i savršenim u svim vrlinama« (Speculum carm. II, 428). Benediktinski opat Ivan Trithemius također potvrđuje to osobito štovanje sv. Josipa u karmelu u svom djelu De miraculis… libri tres iz 1489. godine, kad piše da svi karmelićani nadasve štuju Bl. Djevicu, a uz to štovanje odaju čast i sv. Ani, Joakimu i sv. Josipu. Svake godine – nastavlja on – karmelićani slave njihove blagdane s najvećom pobožnošću i ljubavlju. Rijetko je naći koji samostan a da ne bi imao oltar navedenih svetaca. Na glavnoj skupštini Reda 1621. godine sv. Josip izabran je zaštitnikom cijeloga Reda. Sastavili su i posebnu službu časoslova i misu za svetkovinu sv. Josipa, a sveti Zbor za obrede odobrio im je 1680. godine da treće nedjelje poslije Uskrsa slave svake godine svetkovinu Zaštite sv. Josipa, što Red i danas čini.
U 13. st. više od deset istaknutih teologa pobornici su štovanja sv. Josipa, kao što su sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, Duns Skot, sv. Bonaventura, sv. Bernardin Sijenski i drugi. Oni stručno obrazlažu zašto sv. Josip zaslužuje osobito štovanje u Crkvi. Što su u to vrijeme o sv. Josipu napisali sv. Toma Akvinski i poslije učeni isusovac F. Suarez, to i danas vrijedi. Već je tada postavljeno načelo: Tko je bliže Kristu, taj je svetiji i pravedniji jer je bliže izvoru svetosti i pravednosti. A budući da Isusu, osim Blažene Djevice Marije, nije nitko bio tako bliz kao Josip, iz toga logično proizlazi zaključak da sv. Josipu, poslije Isusa i Marije, pripada najveće štovanje u Crkvi.
U 14. i 15. st. za teološko utemeljenje kulta vodeću ulogu imala su dva francuska teologa: Pierre d’Ailly (1350. – 1420.) i Ivan Gerson (1363. – 1429.), veliki kancelar Pariškoga sveučilišta i rektor katedrale Naše Gospe u Parizu. On se cijeli svoj život trudio da vjernici što bolje upoznaju ulogu sv. Josipa u Crkvi i da se proširi njegovo štovanje. Gerson je u liku sv. Josipa gledao rješenje za jedinstvo, kako u Crkvi tako i u društvu ondašnje Europe, u kojoj je vladao opći metež i razjedinjenost: Stogodišnji rat, velikaške borbe za prvenstvo, razdori u Crkvi, zapadni raskol koji je trajao više od pola stoljeća sa svim spletkama, teološkim i kanonskim raspravama, crkvenim saborima i slično. Nikad Crkva nije više vapila za jedinstvom i nikad nije imala veću svijest o nemoći da ljudskim sredstvima dođe do jedinstva kao tada. Gerson je, unatoč svemu svojemu velikomu političkomu i znanstvenomu djelovanju, vidio rješenje u sv. Josipu: utok, molba sv. Josipu!
U 16. st. počela se uvelike širiti pobožnost prema sv. Josipu, kad dolazi i jača protestantizam, koji mnogo stvari stavlja u pitanje. To je vrijeme i velikih pomorskih otkrića, koja su otvorila mogućnost naviještanja evanđelja novim narodima. Tako Izidor de Isolanis, dominikanac, neumorno ističe, poput Gersona, važnost štovanja sv. Josipa za mir u Crkvi i svijetu te za misionarsko naviještanje Crkve. U djelu Summa de donis beati Joseph – Zbirka o darovima blaženoga Josipa (1522.), a riječ je o prvom djelu koje raspravlja samo o sv. Josipu, moli papu da uvede blagdan u čast sv. Josipu za cijelu Crkvu: »Zbog čašćenja koje se bude iskazivalo ovomu svetcu vojujuća Crkva primit će veliku snagu odozgor.«
Šesnaesto je stoljeće također vrijeme velike sv. Terezije Avilske, karmelićanke, koja ga jednostavno naziva svojim »otcem« te mnogo čini na čašćenju sv. Josipa. Ona je sav svoj život i svoje djelo obnove ženske i muške grane karmela povjerila sv. Josipu. Ona piše: »Uzela sam slavnoga svetoga Josipa za odvjetnika i za zaštitnika… Znam iz iskustva da nam sveti Josip pomaže u svim našim potrebama. Naš Gospodin uslišava na nebu sve molitve onoga komu je bio poslušan na zemlji. Htjela bih privesti cijeli svijet čašćenju ovoga svetca, toliko imam iskustva o njegovoj moći kod Boga« (Život, gl. 6). Osobito je važno istaknuti privatnu objavu na koju se Terezija poziva. Naime nju – piše ona u svojim djelima – na štovanje sv. Josipa izravno potiču i Isus i Marija.
U 16. st. nastaje i novi oblik štovanja sv. Josipa: štuje se kao zaštitnik (patron). Slavi se kao zaštitnik Bogu posvećenih osoba; zaštitnik zaručnika i muževa; zaštitnik trudnih majki i začete djece; zaštitnik otčeva; zaštitnik obiteljskoga života; zaštitnik radnika; zaštitnik izbjeglica i doseljenika; zaštitnik poniznih i siromašnih; zaštitnik sretne smrti i tako dalje. U tom vremenu osnivaju se razne bratovštine u čast sv. Josipu. Mnogi kolegiji, crkve, biskupije, bolnice, sveučilišta i druge ustanove stavljaju se pod njegovu zaštitu. Brojne redovničke družbe, osobito ženske, utemeljuju se pod njegovim imenom. Val osnivanja odgovara čašćenju sv. Josipa.
U 17. stoljeću pokrajine i države izabiru sv. Josipa za svoga zaštitnika, od Kanade (1624.) preko Perua i Češke (1654.), Meksika (1655.), Belgije (1679.) i Kine (1678.) do Hrvatske (1687.).
Tijekom 17. st. bilo je više spisa i knjižica o štovanju sv. Josipa, po kojima se širila pobožnost među kršćanskim pukom. Sve je više autora koji pišu o sv. Josipu. Među njima se posebno ističe isusovac o. J. A. Patrignani (+ 1730.) svojim djelom Pobožnost prema sv. Josipu na temelju činjenica. Ustaju propovjednici koji veličaju Josipovu slavu. Među njima je jamačno najpoznatiji francuski propovjednik biskup Jacques Benigne Bossuet (+ 1704.), propovjednik na dvoru francuskoga kralja. U tom vremenu podignuto je mnogo crkava i oltara u čast sv. Josipu, u čemu prednjači Rim, ali u tom ne zaostaju mnogo ni ostali gradovi u Italiji.
Nakon doktrinalnoga i devocionalnoga razvoja od 15. do 17. stoljeća, 18. stoljeće doživljava slabljenje štovanja sv. Josipa, više zbog duhovne klime koja je vladala u tom vremenu negoli zbog određenih protestantskih napadaja. Tu nije riječ o stvarnoj krizi, nego, pod utjecajem prosvjetiteljstva, više o kritičkoj reviziji povijesti sv. Josipa, tj. da se razluči ono što je apokrifno i što nije ispitano u svjetlu razuma od onoga što je sigurno dokazano, kažu autori koji o tome pišu (kao Schenk, Trombelli i drugi).
No već u sljedećem 19. stoljeću štovanje sv. Josipa doseže vrhunac. Naime, u tom stoljeću gotovo posvuda u Crkvi kršćanski narod izražava svoju duboku intuiciju koju osjeća u sebi po vjeri o ulozi sv. Josipa kao zaštitnika Crkve, koju mu je dao Bog upravo zbog toga što mu je povjerio svetu Obitelj kao Pracrkvu. Od 1865. godine pojavljuje se i tzv. »pokret molbi« za širenje kulta sv. Josipa, koji traži tri stvari: patronat sv. Josipa nad sveopćom Crkvom, kult protodulije i uvrštenje njegova imena u misni kanon. Ta su traženja djelomično ili potpuno prihvaćena na I. vatikanskom koncilu 1870. godine kad papa Pio IX. proglašava sv. Josipa patronom Crkve; kult protodulije ne ulazi doduše u službene dokumente, ali se ističu njegovo dostojanstvo i moć te preporučuje njegovo štovanje: »Josip nas izravno vodi Mariji i preko nje Isusu.« Tek 1962. godine Ivan XXIII. unosi ime sv. Josipa u Rimski misni kanon.
Malo je poznato da je za uvrštenje Josipova imena u Rimski kanon presudnu ulogu imao intervent jednoga hrvatskoga biskupa. Naime na 16. općoj saborskoj sjednici (10. 11. 1962.) nastupio je mostarsko-duvanjski biskup dr. Petar Čule i govorio o koncilskoj temi De anno liturgico pred 2172 koncilska otca. U dijelu svoga interventa koji se odnosio na sv. Josipa naglasio je da je njegovo slavlje intimno povezano s blagdanima našega otkupljenja; da je on, poslije Marije, veći od svih svetaca; da mu stoga pripada liturgijsko štovanje cultus protoduliae; da mu to štovanje pripada po najvišem nadnaravnom redu – hipostatskom; da mu je liturgijski kalendar već dao dva slavlja prvoga reda. Na kraju zaključno predlaže: »Preostaje sada da Koncil stavi krunu na osobnu i liturgijsku prednost sv. Josipa, tj. da ime sv. Josipa unese u Ordinarium Missae (red mise)… Dico imprimis in Canonem Misae (Kažem prvenstveno u kanon mise), jer se u kanonu susreću nebeska i zemaljska Crkva.« Sv. Josip, nastavlja biskup Čule, ima više razloga negoli ijedan drugi svetac da se, odmah nakon Blažene Djevice, prvi može pokloniti euharistijskomu Isusu, jer je upravo njemu bila dana posebna povlastica da se kao prvi čovjek s blaženom Djevicom pokloni Kristu rođenu u štali. K tomu valja imati na pameti da je ono isto Tijelo koje se časti na oltaru sv. Josip živo na rukama nosio, hranio i oblačio. Kršćanski narod, zaključuje učeni koncilski otac, očekuje od Sabora da dadne tu čast sv. Josipu, kojega je Sveti Otac već proglasio zaštitnikom Koncila.
Saslušavši taj izvanredni i briljantni intervent, papa je odmah, ne čekajući glasovanje Koncila, odlučio prihvatiti prijedlog biskupa Petra. Na 18. općoj koncilskoj sjednici (13. 11. 1962.) državni tajnik kardinal A. Cicognani jednostavno je priopćio koncilskim otcima da je papa Ivan XXIII. odredio da se u misni kanon unese ime sv. Josipa odmah nakon imena Blažene Djevice Marije, a da odredba stupa na snagu 8. prosinca 1962. Otada taj dio kanona glasi: »U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina, kao i…« Time je sv. Josipu bio priznat cultus protoduliae (najveće liturgijsko štovanje među svetima).
Raduje što u novije vrijeme raste zanimanje za sv. Josipa priređivanjem simpozija o sv. Josipu, s ciljem da se znanstveno-teološki odredi mjesto i uloga sv. Josipa u otajstvu Isusa, Marije i Crkve. U Rimu je 1970. održan I. međunarodni simpozij prigodom 100. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve, o povijesti štovanja sv. Josipa i njegovoj teološkoj utemeljenosti. Nakon toga uslijedili su daljnji simpoziji najprije neredovito, a potom redovito, u ritmu od četiri godine. Do sada je održano 12 simpozija, posljednji 2016. godine. Imajući sve ovo pred očima, složiti se valja s američkim teologom Walterom Van De Putteom koji piše: »Ovo impresivno napredovanje zanimanja prema tebi, dragi svetče, jasno pokazuje da živimo u ‘doba svetoga Josipa’.«
Na kraju ovoga sumarnoga povijesno-teološkoga osvrta želio bih istaknuti da teologija, ne umanjujući njezina postignuća u prošlosti, nije nažalost u odnosu na sv. Josipa dovoljno pratila i uvažavala potrebe naroda Božjega. Njegov se lik još nalazi u šutnji i sjeni, što neosporno dokazuju tri činjenice. Prva, da studij katoličke teologije nije imao, niti ima danas, teološku disciplinu koja bi proučavala život i lik sv. Josipa, a koja bi se, po uzoru na mariologiju, mogla i trebala zvati josipologija. Druga, da su pisani materijali o sv. Josipu, kako oni teološki tako i oni pučkoštovalački, razasuti kojekuda, i vremenski i fragmentarno. I treća, da ni dandanas na razini opće Crkve ne postoji nikakav ni teološki kompendij o nauku i kultu sv. Josipa ni Summa Pontificia u kojoj bi bili sabrani papinski dokumenti o sv. Josipu.
Nazaretska je obitelj središte i izvorište Crkve. U njoj je sv. Josip bio glava. Isus i Marija bili su podložni sv. Josipu i slušali su ga. Josipa nitko više nije častio od Isusa, a potom slijedi njegova Majka Marija. Zato je ispravno reći da su Isus i Marija bili prvi koji su štovali sv. Josipa, koji su se njemu utjecali za pomoć u potrebi i nevolji. Poslije Marije Josip mu je bio najbliži na zemlji, a to je ostao i na nebu. Logično je zaključiti da se ni s čim više ne može obradovati Isusa negoli kad častimo Djevicu Mariju i sv. Josipa i da Isus nikad ne uslišava naše molitve tako rado kao kad one dolaze preko Josipa i Marije: njih, koje je slušao na zemlji, jednostavno ne može ne poslušati na nebu, gdje ima svu vlast, na nebu i na zemlji (usp. Mt 28, 18).
Francuski teolog J. Galot dobro primjećuje: »Kao što se (Josip) na zemlji maknuo ispred Marije i Isusa, tako se uklonio i u povijesti Crkve, da bi ona sve štovanje iskazivala najprije Kristu, a zatim njegovoj Majci.« Stoga je došlo vrijeme – a to je upravo ovo naše danas – da on dobije mjesto koje mu pripada, i u teologiji i u štovanju Božjega naroda, a to je prvo mjesto iza Isusa i Marije. To je želja i zapovijed kako Isusa tako i Marije. To mora biti želja i zapovijed Crkve na zemlji.
Proglašena Godina sv. Josipa velik je i glasan poziv pape Franje i teologiji i pastoralu da se usredotoče na sv. Josipa, da ožive njegov život, lik i štovanje u Crkvi.
Papa Franjo – josipovski papa
Da je papa Franjo josipovski papa najočitije upućuju sljedeće činjenice:
- U njegovu papinskom grbu nalazi se cvijet lavande (tuberosa) iz španjolske ikonografije, koji je simbol sv. Josipa, čime je papa želio izraziti svoje osobito štovanje prema sv. Josipu (isusovci inače posebno štuju sv. Josipa i Srce Isusovo).
- Papa Franjo preuzeo je službu vrhovnoga poglavara Katoličke Crkve na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 2013.
- Njegova prva homilija (propovijed) koju je održao kao papa bila je o sv. Josipu na misi svečane inauguracije.
- Odmah na početku homilije, u prvoj rečenici, istaknuo je ne samo podudarnost svoje inauguracije sa svetkovinom sv. Josipa, nego i njegovu znakovitost: »Zahvaljujem Gospodinu što mogu slaviti ovu misu uz početak petrovske službe na svetkovinu svetoga Josipa, zaručnika Djevice Marije i zaštitnika opće Crkve: ta je podudarnost vrlo bremenita značenjima, a i imendan je moga časnoga prethodnika.«
- Zadaću koju je Bog povjerio Josipu, naime da bude custos – čuvar Marije i Isusa, Papa je u homiliji usporedio sa zadaćom Petrove službe u Crkvi; njegov je poziv zapravo poziv sv. Josipa; to je čuvanje koje se proteže i na cijelu Crkvu, štoviše na cijeli svemir: »Čuvati Isusa i Mariju, čuvati čitav stvoreni svijet, čuvati svaku osobu, osobito najsiromašnije, čuvati nas same: to je služba na koju je rimski biskup pozvan vršiti, ali na koju smo svi pozvani, da zvijezda nade zablista u svem sjaju. Čuvajmo s ljubavlju sve što nam je Bog darovao!«
- U dekretu (uredbi) Petrus vices Kongregacije za liturgiju i sakramente od 1. svibnja 2013., dakle na blagdan sv. Josipa Radnika, papa Franjo je naložio da se ubuduće ime sv. Josipa spominje ne samo u Prvom kanonu, nego i u trima ostalim euharistijskim molitvama – drugoj, trećoj i četvrtoj – odmah poslije imena Blažene Djevice Marije: »cum beato Joseph, eius Sponso – s blaženim Josipom, njezinim Zaručnikom«. Naime, papa Ivan XXIII. uveo je ime sv. Josipa samo u Prvi – Rimski kanon 13. studenoga 1962.
- 5. srpnja 2013. papa Franjo i papa u miru Benedikt XVI. blagoslovili su novi kip arkanđela Mihaela ispred upravne vatikanske palače – Governatorato, gdje se nalazi zdenac (fontana) sv. Josipa, i posvetili državu Vatikan sv. Josipu i sv. arkanđelu Mihaelu.
- 8. prosinca 2020. proglasio je Godinu svetoga Josipa i uputio svoju apostolsku poslanicu Patris corde cijeloj Crkvi.
