Ove godine navršile su se 123 godine od rođenja uzorne djevojke Danice Širole. Rođena je u Karlovcu 18. travnja 1900. u obitelji uglednoga učitelja Stjepana i majke Ćirile rođ. Wyroubal. Ćirila je bila iz plemićke obitelji pa joj je obitelj branila da se uda za »običnoga« građanina. No župnik je stao uz zaručnike i oni su se vjenčali. Danica je imala tri brata i četiri sestre. Kad je imala dvije godine, obitelj se preselila u Zagreb, gdje je otac dobio namještenje. U Zagrebu je završila Višu pedagošku školu i postala je učiteljica. Kao učiteljica službovala je u Zagrebu, Krašiću, Svetoj Jeleni i Crikvenici. Svagdje su primjećivali da je Danica jednostavna, skromna, ponizna i pobožna. Djeca su svoju »gospodičnu« veoma voljela. U Krašiću je, na zamolbu župnika Stjepana Huzeka, pripremala djecu za prvu pričest.
Uz svoju službu Danica se bavila i književnim radom. Pisala je pjesme duhovnoga karaktera, a objavljivala ih je u Glasniku Presvetoga Srca Isusova i u drugim katoličkim časopisima. Na savjet svoga duhovnika vodila je dnevnik i napisala svoju autobiografiju. Bog ju je obilno nadario darovima uma i srca. Isticala se silnom marljivošću.
Već kao dijete pokazivala je sklonost prema pobožnosti i dubljemu vjerskomu životu. Još kao djevojčica u pučkoj školi navraćala je poslije nastave u crkvu sv. Vinka u Zagrebu da se pokloni Isusu u svetohraništu, koji je postao njezin najmiliji Prijatelj. Bila je članica Marijine kongregacije i velika štovateljica Srca Isusova, čiju je pobožnost revno širila u mjestima gdje je službovala kao učiteljica promičući Glasnik Srca Isusova i molitvenik »Srce Isusovo spasenje naše«. Na svojem stoliću uvijek je imala kip Srca Isusova, a pred njim upaljenu uljanicu i svježe cvijeće. Posebnu pobožnost pokazivala je prema euharistiji. Svaki je dan išla na pričest, pa i onda kad je bila teško bolesna. A rado je i adorirala. Na Tijelovo 1920. zavjetovala se Bogu na doživotno djevičanstvo i zavjetom obećala da će poći u samostan sestara uršulinka u Varaždinu čim joj prilike dopuste.
Roditelji i braća, a i šira rodbina, bili su protiv njezina odlaska u samostan. Kad je privoljela roditelje da je puste u samostan i sve uredila, pošla je sestrama uršulinkama u Varaždin. Međutim, kad ju je pregledao liječnik, rekao je poglavarici: »Neka ova gospojica što prije ide iz samostana, ona boluje od tuberkuloze.«
»Noge su mi klecale, kad sam te riječi čula«, zapisala je Danica u svojem dnevniku. Danica se našla pred zidom, na raskrižju svojega života. Prihvatila je to s vjerom i nastavila živjeti kao redovnica u svijetu. No tada su je svi oni koji su bili protiv njezina ulaska u samostan nagovarali da se uda. Danica je opet morala pobijediti i roditelje i braću i rodbinu. Išla je svaki dan na misu, pričest, imala svoga ispovjednika. Živjela je još četiri godine, mijenjajući sanatorije i bolesničke krevete, ali pomoći nije bilo. Predana u volju Božju, strpljivo je podnosila svoju bolest, a posjećivala je i druge bolesnice. Umrla je 2. rujna 1926. na glasu svetosti. Pokopana je na Mirogoju u Zagrebu, na IX. polju, grob 22. Ispraćena je svečanim sprovodom. Djevojke su bile u bjelini, noseći svijeće i cvijeće te njezine diplome, prsten i bijeli vjenčić. Njezina je majka Ćirila rekla: »Ovo nije bio sprovod, ovo je večernjica.« Nad otvorenim grobom govorio je isusovac o. Josip Vrbanek, koji je Danicu dobro poznavao i komu je pisala.
Samo sedam dana nakon njezine smrti, što od bolesti što od očinske tuge, preminuo je njezin otac Stjepan.
Odmah nakon njezine smrti, u prosincu 1926., Glasnik Presvetoga Srca Isusova donosi o njoj komemorativni članak u kojem piše: »Uminuo je taj život kao zvijezda, što je naglo ostavila svoje mjesto i željno poletjela u Srce Isusovo za kojim je tako čeznula. Za života su mnogi u njoj gledali sveticu, dok se poslije njezine smrti to mišljenje još više utvrdilo.« Neki su je pisci rado nazivali »hrvatskom Malom Terezijom«.
Nakon Daničine smrti njezina prijateljica Katarina Dušić prikupila je Daničinu obilnu pisanu ostavštinu: autobiografiju, dnevnike, slike i pisma, i predala je isusovcima, koji tu arhivsku građu vjerno čuvaju više od devedeset godina. Katarina Dušić, koja je imala dva brata svećenika, Adolfa i Josipa, stupila je u družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu i dobila ime s. M. Franciska. Vršila je važne i odgovorne dužnosti u družbi. Kao učiteljica novakinja u Brezovici kod Zagreba govorila je novakinjama o Danici kao o »svetoj duši« i slala je sestre novakinje da se pomole na Daničinu grobu. S. Franciska bila je prva promicateljica glasa svetosti ove uzorne djevojke koja je sveto živjela i blaženo preminula.
Kao o duhovnoj velikanki o Danici Široli sedamdesetih godina pisao je isusovac o. Josip Antolović. S. Božena Mutić, doktorica geologije i mineralogije, članica Kćeri Božje ljubavi, više je puta razgovarala s isusovcima o potrebi da se pokrene postupak za proglašenje blaženom Danice Širole.
Objavljen je i Daničin životopis naslovljen »Miomiris Božje ljubavi« te džepno izdanje »Djevojka sveta života i blažene smrti«, kao i pisana ostavština Daničina na 888 stranica. Ona je u svojim spisima napisala ime Isus 5068 puta. A tiskan je veći broj sličica sa slikom, kratkim informativnim tekstom i prikladnom molitvom u korist promicanja glasa svetosti Danice Širole, koje će pomoći vjernicima da upoznaju taj svijetli lik našega hrvatskoga katoličkoga podneblja.
Danicu kao iznimnu osobu ne samo na duhovnom, nego i na kulturnom polju prepoznali su još za njezina života i urednici velike spomenice »Znameniti i zaslužni Hrvati 925. – 1925.« koja je objavljena prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. Tako su uz njezina oca Stjepana – kojemu je poslije smrti posvećena jedna ulica u Zagrebu – i brata Božidara, poznatoga muzikologa, urednici i Danici posvetili biografski članak.
