Iako su iz broja u broj Glasa Koncila nezaboravna »Pisma seoskoga župnika« jugoslavenskomu režimu zasigurno bila trn u oku, nije »don Jure« završio pred komunističkim sudom, nego Živko Kustić kao autor dvaju tekstova iz 1972. godine koji su u onodobnom ozračju političkih progona posebno uvrijedili vlastodršce. Bila je to reportaža o imenovanju mađarskoga svećenika Tome Junga za banatskoga biskupa, naslovljena »Između Tise i Dunava« te reportaža »Sedamnaest stoljeća svetoga prkosa« u kojoj je protagonist vinkovački sv. Polion i njegova borba protiv nepravednih vlastodržaca. Od početka 1972. proces protiv Kustića razvukao se sve do ljeta 1975. godine.
Godišnjica smrti Živka Kustića (1930. – 2014.), grkokatoličkoga svećenika, novinara i urednika Glasa Koncila i uopće jednoga od najvećih katoličkih intelektualaca novije hrvatske povijesti, koja pada na ponedjeljak 18. srpnja, bila je prigoda da se današnjim čitateljima rasvijetli važna epizoda iz povijesti katoličkoga tjednika u vrijeme komunizma u kojoj je protagonist bio nitko drugi nego nezaboravni »don Jure«.
U prvoj reportaži režim nije mogao progutati nekoliko Kustićevih paprenih rečenica: »Trebalo bi mnogo više svećenika za službe hrvatskim i slovenskim katolicima po srbijanskim gradovima i gradićima. A za te se iseljenike ne brine čak ni vlč. Vladimir Stanković: Uopće Crkva u Hrvatskoj i Sloveniji malo ili nimalo ne misli da je beogradski nadbiskup pastir njezinih odseljenih ovaca.« Onodobni režimski »eksperti« za odnose s Katoličkom Crkvom u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama, kao i ostatak političkoga vrha, tumačili su sporne riječi otprilike na sljedeći način: Kustić stavlja katolike u Srbiji pod ingerenciju Vladimira Stankovića, svećenika zaduženoga za inozemnu pastvu, te o njima govori kao o iseljenicima, kao da je u odnosu na Hrvatsku Srbija inozemstvo, što je zapravo poziv na separatizam.
U politički vrlo napetoj atmosferi – riječ je o tek prvim mjesecima nakon zloglasne sjednice u Karađorđevu i početka obračuna s »proljećarima« – brzo su se aktivirala represivna tijela. Sporna reportaža objavljena je u Glasu Koncila nadnevka 6. veljače 1972., a sudska je procedura pokrenuta već 4. veljače, praktički dok se slova još nisu ni sasušila na novootisnutom primjerku tadašnjega katoličkoga dvotjednika.
Kustić je najprije prozvan na temelju tadašnjega članka 292.a Krivičnoga zakona, odnosno za širenje lažnih vijesti, što je bilo relativno benigno jer se zbog toga plaćalo ili novčanom kaznom ili najviše kaznom jednogodišnjega zatvora. No režim je vrlo brzo odlučio nametnuti jači tempo Kustićeva progona pa je Kustiću imputirano i kršenja zloglasnoga članka 118. Krivičnoga zakona i širenje neprijateljske propagande, zbog čega se u zatvoru moglo odležati i 12 godina. Slijedila je uobičajena sudska procedura – ispitivanja, sudska ročišta, pretres Kustićeva stana na zagrebačkoj Novoj vesi… Sve, jasno, u duhu montiranih suđenja, kakva su uostalom bila i sva politička suđenja u vrijeme »olovnih godina«, ali i u vrijeme svih godina komunističke Jugoslavije.
No režim nije uspio ušutkati Kustića. U tom je ozračju nastao i drugi sporni tekst, onaj o mučeniku sv. Polionu iz rimskoga Cibala. Zbog prostora valja izdvojiti samo neke paprene Kustićeve rečenice iz vinkovačke reportaže. »Osobito je Polion tvrdio da ima zakona pravednih koje su kršćani dužni obdržavati, ali da ista vlast zna izdati odredbe koje nisu pravedne, zakone koje vjernik ne smije prihvatiti. I za taj svoj stav, za slobodu svoje savjesti, vjernici radije idu u smrt nego da se pokore. Polion je to rekao i pošao na lomaču, upozoravajući poganskoga suca da jest Bog kojemu jedinome pripada sud«, vrištalo je s naslovnice Glasa Koncila 22. listopada 1972., koji je ujedno jedan od četiriju brojeva lista plijenjenih u vrijeme komunizma.
Reakcija je bila brza – 24. listopada zbog spornoga je članka i sv. Poliona proces protiv Kustića proširen. Nekoliko dana kasnije, 31. listopada 1972., sudeći prema dokumentu »Neki stavovi u zabranjenom broju Glasa Koncila«, koji u knjizi »Rim, a ne Beograd« spominje publicist Darko Hudelist, o Kustiću i njegovu sv. Polionu bio je obaviješten i Josip Broz Tito. No u trenutku zaključne rasprave na Okružnom sudu u Zagrebu, u svibnju 1973. godine, dogodio se preokret. Naime, protiv Kustića, koji je u međuvremenu postao i glavni urednik Glasa Koncila, donesena je oslobađajuća presuda.
O razlozima preokreta može se nagađati. Ipak, logičnim se nameće činjenica da režim nakon što je u nizu montiranih procesa strpao u zatvor ili s ključnih pozicija smijenio svakoga aktera koji je javno mislio iole hrvatski, nije mogao podići još jedan »kredit« na račun tobože miroljubiva međunarodnoga ugleda Jugoslavije. Uostalom, tijekom 1972. i 1973. jugoslavenska je diplomacija bila upregnuta u veliki projekt – lobiranje da Tito osvoji Nobelovu nagradu za mir, akciju u koju se pokušalo uvući i crkvenu hijerarhiju.
No – športskim žargonom – slijedilo je drugo poluvrijeme. Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, koja je u više navrata prema sudskim tijelima i višim partijskim forumima lobirala da se proces Kustiću ubrza, ponovno je intervenirala kod javnoga tužitelja koji je uložio žalbu na presudu Okružnoga suda te je Kustićev proces otišao na razinu Vrhovnoga suda SRH. U kolovozu 1974. Vrhovni je sud ipak proglasio Kustića krivim.
Nekoliko mjeseci nakon toga, u ožujku 1975., Kustić je razgovarao s predsjednikom Vjerske komisije Ivanom Lalićem i njegovim tajnikom Ivanom Lazićem, a tekst službene zabilješke, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, otkriva taktičnost kojom je Kustić znao »nacimati« komunistički režim. »Rekao je da je uložio žalbu na Savezni Vrhovni sud, iako bi mu dobro došlo da ta presuda postane pravomoćna. To bi bila dobra legitimacija u njegovoj sredini kao žrtvi progona. Mnogi njegovi istaknuti funkcioneri da imaju iza sebe logore i zatvore što im služi kao njihov dokaz vjernosti Crkvi. Njega da neki gledaju s nepovjerenjem što iza sebe nema ništa sličnog… Zbog svega toga (Kustić je rekao, op.a.) da bi njemu jedan boravak u zatvoru zaista dobro došao da se oslobodi takvih sumnjičenja, a osobno ne bi trpio ništa jer da je danas u našim zatvorima pristojan život. Samo bi se dobro odmorio«, navodi službena zabilješka o razgovoru vođenu 7. ožujka 1975. Sličan Kustićev opis sudskoga procesa, iznesen godinama kasnije, nalazi se i u spomenutoj knjizi »Rim, a ne Beograd«, uz dodatak da se na taj mamac ulovio čak i notorni Jakov Blažević koji je u vrijeme procesa rekao: »Ovaj Kustić jedva čeka da ga zatvorimo, a mi baš nećemo.«
Žalba je odbijena i Kustić je definitivno proglašen krivim, ali režim nije ostvario njegovu »želju« – da ode u zatvor. Tih se zbivanja Kustić prisjetio i u Glasu Koncila u rujnu 2003., uz 40. obljetnicu njegova izlaženja: »Bio sam dobio ipak samo pola godine zatvora, uvjetno na dvije godine. Godinu dana nisam smio javno nastupati. Pa onda nije bilo moje rubrike ‘Pismo seoskoga župnika’. Nisam krio da ne nastupam javno, nego anonimno. Osjećalo se tih godina da hrvatski komunisti osobito slute i shvaćaju da im povijesno vrijeme istječe. To je bilo nešto što je teško opisati, ali bili su sve svjesniji da nema njihove budućnosti.«
