Jeste li se ikad zapitali što se dogodilo s Isusovom tunikom nakon raspeća?« upitala je Hazel McCann u pismu namijenjenu Lloydu C. Douglasu, autoru u tom trenutku vrlo popularna romana »The Magnificent Obsession« objavljena 1929. godine. Odgovor na postavljeno pitanje čitateljica je čekala više od deset godina, nakon kojih je 1942. dobila odgovor, i to ne samo ona, nego i milijuni drugih čitatelja, u obliku romana »Tunika«, koji je u Hrvatskoj objavljen osamdeset godina kasnije, 2022. godine, u izdanju nakladničke kuće »Verbum«. Roman je posvećen onoj čije je pitanje izazvalo autora da istka priču o nešivenoj haljini za koju su, da bi se ispunilo Pismo, vojnici na Golgoti bacili kocku.
Zanimljivo je, kada je već o godinama riječ, kako je sveučilišni profesor i redovnik fra Ante Vučković sedam godina prije hrvatskoga izdanja romana »Tunika« na portalu Duhovnost.net objavio pjesmu u kojoj i sam postavlja pitanja na koja, zadržavajući se, dakako, na području fikcije, Lloyd C. Douglas pokušava pružiti odgovor te kako je u svojim pitanjima o. Vučković gotovo anticipirao život i sudbinu glavnoga lika Douglasova romana, rimskoga tribuna Marcela: Koga je dopala kocka na Golgoti? / Tko je Tvoju smrt dočekao kličući sreći / što ga je iznenada obdarila / Tvojom haljinom na mjestu Tvoje smrti? / I što je učinio kasnije s njom? / Tko li ju je samo obukao nakon Tebe? // Tko da nam kaže? / Sve se gubi u mraku vremena. // Pa ipak, nisam li i ja kockao na Golgoti? / Što je mene zapalo od Tvoga? / Što li sam ja od Tvoga dobio nizašto? / Kojoj li ja sreći pripisujem Tvoje? // Ne gubi li se ono što sam i ja od Tebe / primio besplatno i nezasluženo / u mraku moje nazahvalnosti? // Otkuda mi toliko samouvjerenosti da meni / pripada ono što sam strgao s Tebe / i da je samo moje ono što si mi Ti od svoga dao? // I što činim od Tvoga / što sam s Golgote ponio sa sobom kao svoje? // O da mi pogled na gologa na križu / otvori oči za njegovu haljinu kojom / bez prestanka štitim svoju grešnu kožu!
Radnja Douglasova romana »Tunika« zbiva se na trima različitim, međusobno isprepletenim »frontama«: u Rimu, za vladavine careva Tiberija i Kaligule, koji dolazi na prijestolje nakon Tiberijeve smrti; u Jeruzalemu, posljednjih dana Isusova života te neposredno nakon njegove smrti i uskrsnuća; u svijesti tribuna Marcela koji, uz doslovno putovanje od Rima do Jeruzalema, putuje, odnosno hodočasti stazom na kojoj se, poput Pavla na putu za Damask, samo znatno sporije i postupnije, preobražava u kršćanina.
Nakon što je svojim ponašanjem javno uvrijedio princa regenta Gaja, Marcelu je zapovjeđeno da preuzme zapovjedništvo nad garnizonom u Minoji u Palestini. Dužnost garnizona bila je održavati sigurnim put do Mrtvoga mora rimskim karavanama. Nesvjestan da će upravo ta dužnost biti ona koja će mu u potpunosti promijeniti život, odnosno, kako je na jednom mjestu uzviknuo, ona koja će ga koštati života kojim je do tada živio, Marcel razočarano komentira: Nikad čuo za nj. (…) Ne zvuči kao osobito zanimljiv posao… Očekivao sam nešto opasno.
Garnizon dolazi u Minoju, a potom i u Jeruzalem kako bi u tjednu Pesaha održavao red u gradu pa je zanimljivo u kontekstu današnjega vremena, u kojem se znatnije reinterpretiraju nego interpretiraju kršćanske vrijednosti iz perspektive promatrača, uočiti kako su oni koji nisu bili Židovi sami sebi pokušavali razjasniti pojedine situacije u kojima su zatekli Isusa i njegove učenika ne shvaćajući pri tome o čemu je uistinu riječ: Kada se, usred te uzbibane mase, načas pridignuo na prste, ugledao je smeđokosa Židova bez kape na glavi, koji je očito bio u središtu pozornosti. Pred njim je masa uzmicala, ostavljajući malo prostora da rudlavi, bijeli magarčić na kojem je jahao može polako hodati. Demetriju iznenada sine da je to krunidba osmišljena nabrzinu. (…) Pažnju mu privuče skupina muškaraca oko čovjeka na magarcu, njih desetak, koji su nalikovali kakvoj tajanstvenoj sviti. Djelovali su kao da ih je cijeli taj događaj ošamutio. (…) Krunidba za kralja nekoga tko na sebi ne nosi nikakvo izvanjsko kraljevsko obilježje i sljedbenici u stanju svojevrsnoga šoka onima »od svijeta« izgledali su ne samo smiješno, nego čak i mahnito: Ljudi koji u tu ideju vjeruju posve su sumanuti. Teško je bilo, teško i sad jest, razumjeti onoga koji je bio u svijetu, ali nije od svijeta, stoga je najlakše njegov nauk prilagođavati unaprijed poznatim situacijama i lišavati ga onoga značaja koji se spoznaje tek kada ga se iskusi iznutra, u pripadnosti toj zajednici »mahnitih« i »sumanutih«.
Čovjek koji je na magarcu ušao u Jeruzalem bio je, čak i za silnike Rimljane na očigledno nepravednu suđenju, osuđen na smrt, a tribunu Marcelu bilo je zapovjeđeno raspeti ga. Nakon raspeća predložio je da se za tuniku koja je stajala podno Galilejčeva križa baci kocka. »Slučaj« je htio da tunika pripadne upravo njemu i otada u njegovu životu više ništa nije bilo isto. Tunika je od odjevnoga predmeta prerasla do neobjašnjiva lijeka za tugu, simbola moralne snage, čak i mjesta prihvaćanja, sigurnosti i utjehe: Ono što ću vam reći zvučat će blesavo. Kad sam bio mali, svaki put kad bih pao i udario se, otrčao bih u kuću i pronašao majku. Ona me ne bi pitala što sam učinio da se tako udarim; nije me grdila što nisam pazio. Uzela bi me u naručje i grlila dok se ne isplačem, i sve bi opet bilo u redu. Možda bi me razderano koljeno i dalje boljelo, ali to se uz majku dalo podnijeti. (…) Moja majka uvijek je bila na mojoj strani… bez obzira na to u kakvu sam se nevolju uvalio. (…) Često sam znao pomisliti da bi trebalo postojati… za odrasle ljude… mjesto na koje mogu otići… kad ih jako boli… mjesto koje će im ponuditi utjehu kakvu dijete osjeti u majčinu naručju… E, sad… ta tunika…
Zaintrigiran Kristom, pa čak već i ogrnut Kristom prisutnim u tkanju njegove tunike, Marcel želi upoznati onoga kojega je razapeo i koji je u trenutku raspeća molio za oprost svima onima koji ne znaju, ne razumiju, ne poimaju i ne mogu proniknuti smisao onoga što čine. Marcelova potraga za Kristom postaje zapravo potraga za svjedocima, on Krista upoznaje upoznajući one koji su već zahvaćeni njime: Zbog svega što sam dosad o njemu čuo, želim doznati više o tom Isusu. Pitam se bi li mi pomoglo da upoznam ljude koji su ga poznavali – ljude koji bi možda bili voljni pričati o njemu.
Uz priču o procesu i dinamici čovjekova obraćenja Lloyd C. Douglas u svom romanu podsjeća i na često zaboravljanu i zanemarivanu istinu: čovjek čovjeka vodi do Boga, a ponekad ga, svojim postupcima, i od Boga odvraća. Zato je velik zahtjev stavljen pred svakoga vjernika – biti autentičan, dosljedan, biti ustrajan i postojan. Papa Franjo u svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski dan misija koji će se održati pod geslom Bit ćete mi svjedoci! (Dj 1, 8) navodi misli svetoga Pavla VI.: Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje… ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci.
Na neka pitanja postavljena u pjesmi o. Vučkovića Douglasov roman nudi odgovor na način na koji ga može ponuditi literarna, romaneskna forma, stoga bi možda ispravnije bilo reći da Douglasov roman na pitanje što se dogodilo s Isusovom tunikom nakon raspeća ne nudi odgovor, nego mogućnost odgovora. Na neka pitanja, kada ne bi bio plod autorove mašte, mogao bi u svoje ime odgovoriti i Marcel, glavni lik romana »Tunika«, a u nekim bi stihovima zasigurno mogao prepoznati i sebe i svoje postupke. Međutim, ono što bi čitatelju nakon pročitanoga romana trebalo biti važno nisu ni postupci likova ni njihove sudbine, nego mjesta prepoznavanja, identificiranja, mjesta koja zrcale ono što čovjek u svojoj svakidašnjici nije kadar prepoznati kao odraz sebe i svoga djelovanja. Priča o rimskom tribunu nije, dakle, samo priča o njemu, nego i o ljudima čiji se životi zbivaju izvan korica knjige. Upravo zato stihovi o. Vučkovića nakon pročitanoga romana mogu poslužiti kao dobar ispit savjesti svakomu tko je spreman, unatoč tomu što je bacio kocku, ne proigrati šansu i ogrnuti se haljinom koja uistinu ne može biti osvojena i koja mu je, stoga, milošću dana.
