U Hrvatskoj su propale, a zapravo zaustavljene brojne inicijative za referendume. Samo je prvi referendum iz 1991. g. o hrvatskoj samostalnosti prošao bez značajnih protivljenja. Očito je da vladajuće strukture ne vjeruju vlastitomu narodu ili u najmanju ruku podcjenjuju njegovu pamet. To samo potvrđuje da su interesi vlasti i opći interesi naroda u određenom raskoraku. Tim razilaženjima nemalo pridonose i dvosmislene odluke Ustavnoga suda. Navodimo kao primjer već zaboravljeni slučaj referenduma o tzv. outsourcingu. U tom slučaju bila je potvrđena ispravnost prikupljenih potpisa, ali je Ustavni sud zabranio referendum, proglašavajući pitanje nedopuštenim, uz tumačenje da je cilj referenduma zaštititi parcijalne interese skupine zaposlenika u javnom sektoru te onemogućiti Vladi i Saboru bilo kakve buduće intervencije u postojeći radnopravni model.
Inicijativa za referendum o protivljenju odlaska u punu mirovinu tek sa 67 godina također je naišla na protivljenje trenutačne vlasti. Ministar mirovinskoga osiguranja grčevito brani odluku svoje Vlade i postojeću zakonsku odredbu. Nažalost, njegovi su argumenti više predbacivanje sindikatima i bivšim vladama koje se u vrijeme priprema reforma nisu dovoljno protivile ili su čak podržavale povišenje starosne granice na 67 godina. Takvi infantilni argumenti kao opravdanja mogu se nuditi maloj djeci koja se međusobno nadmeću »čiji je tata pametniji ili jači«.
Također nije nikakvo opravdanje ni pozivanje na odluku Crkve koja ne dopušta da se na njezinim posjedima prikupljaju potpisi za referendum. Zato treba upozoriti da Crkva samo odbija mogućnost da se njezini posjedi rabe u političke svrhe. Dakle, Crkva sigurno nije protiv inicijative za prikupljanje potpisa za referendum. Naprotiv, Crkva načelno brani pravo na referendum. Na klimavim su nogama i ministrova uvjeravanja da ne će svi raditi do 67. godine. To objašnjava činjenicom da oni koji ulaze mladi na tržište rada mogu već nakon 41 godine staža u mirovinu. Međutim, ne uvažava činjenicu da školovani, posebice visokoškolovani ne počinju s radom sa 18 godina, kao ni činjenicu da tijekom radnoga vijeka nastupaju moguće velike praznine u stažu zbog nezaposlenosti ili bolesti, zbog čega će mali broj osiguranika prije 67. godine ostvariti 41 godinu mirovinskoga staža i tako ispuniti uvjete za mirovinu.
Kako starost po prirodi nosi sa sobom i određene bolesti, a time i mogućnost smanjenja radne sposobnosti, možda ne dovoljno za invalidsku mirovinu, većina će biti prisiljena tražiti spas u prijevremenoj mirovini ili će biti raspoređeni na manje plaćene poslove ili će ostajati bez posla. U svakom slučaju buduća će im mirovina biti znatno niža od očekivane. Ministar pravi i neutemeljene statističke usporedbe da samo 20 posto hrvatskih umirovljenika ima 40 godina radnoga staža, a prosjek je 30 godina. To je možda i točno, ali ne uvažava se činjenica da brojni osiguranici nisu ostvarivali redoviti staž zbog okolnosti prouzročenih Domovinskim ratom, stečajevima poslodavaca i lopovskom privatizacijom. Dakle, za nedostatak staža najmanje su krivi sadašnji osiguranici. Zato država nema pravo kažnjavati te skupine prigovaranjem da su sami krivi što nemaju dovoljno staža. Ministrovo obećanje da će se ubuduće sadašnja minimalna plaća od 3000 kn možda dizati na kraju godine samo je obećanje s dvije rezerve (nakon »analize« prihoda, i to uz uvjet »možda«). Iskustva s takvim obećanjima i naknadnim računicama vrlo su loša. Neuvjerljivo je i uvjeravanje da sve agencije (koje? i čije?) govore, kao i Europska komisija, da je hrvatska mirovinska reforma dobra. Za koga? Sigurno ne za prosječna osiguranika. Ona je dobra za financijski i bankarski kapital, koji želi bogatu državu i bogat državni proračun sa sve brojnijim osiromašenim prosjekom većine građana. Tada se država može jeftinije zaduživati, a nakon toga može dijeliti milostinje najsiromašnijima i povlastice povlaštenima, pa će »jedni jesti samo grah, a drugi meso«, što će statistički izgledati da u prosjeku svi jedu »grah s mesom«.
Plašenje s pozivanjem na tobožnju struku, odnosno da ekonomski analitičari govore (čiji?) da bi vraćanje na granicu od 65 godina moglo imati za posljedicu smanjenje mirovina ili zaduživanje države, također bi se moglo ironično usporediti s »vađenjem argumenata iz rukava«. Zato izjava ministra: »Izračunali smo da bi to koštalo 45 milijardi kuna do 2040., pa bi to imalo za posljedicu pet do sedam posto manje mirovine ili kredit i zaduživanje građana«, podsjeća na lažne argumente lažnoga »dr. Rukavine« koji ih vadi iz svojega rukava, kako mu treba. Zato »Inicijativu 67 je previše«, koja se zalaže za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno za odlazak u mirovinu sa 65 godina i za umanjenje penalizacije prijevremenih mirovina, treba podržati. Inicijativu za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju pokrenule su tri sindikalne središnjice: Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) i Matica hrvatskih sindikata (MHS). Produljenje radnoga vijeka na 67 godina ne pridonosi održavanju mirovinskoga sustava, nego rastu nezaposlenosti mlađih te manjim mirovinama, a što je najgore – smanjenju kvalitete života većine. Mnoge europske zemlje ostaju na 65 godina za odlazak u mirovnu ili se vraćaju na te godine, a najbolji je primjer Austrija, koja je tehnološki daleko naprednija od Hrvatske, a ostala je na 65 godina. Dakle, ne mora Hrvatska baš uvijek kopirati najgora rješenja za svoje građane. To najbolje objašnjava narodna mudrost koja upozorava: »Nije svako odijelo za svako tijelo.«
