Tijekom prvoga svibanjskoga tjedna na više reklamnih prostora u središtu Zagreba pojavile su se poruke nove kampanje feminističke udruge Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) koje promiču tzv. »obuhvatno seksualno obrazovanje«. »Mladi uče o seksualnosti, no pitanje je od koga.« Plakati nižu i svoje »dvojbe« tko ih tomu poučava: »učiteljica ili ulica«, »stručnjak ili poznanik«, »svećenik ili nastavnik«, uče li »na greškama ili na nastavi«. Čini se da nije slučajno što je jedan od reklamnih stupova oblijepljen tim porukama baš na zagrebačkom Kaptolu, uz frekventnu autobusnu postaju.
U četvrtak 16. svibnja službenim tijelima Grada Zagreba iz Glasa Koncila odaslan je upit o plakatima po središtu grada i na Kaptolu. Do zaključenja ovoga broja novina do redakcije je došlo šturo objašnjenje iz gradske službe za informiranje i medije. »Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo i komunalne poslove nije zaprimio zahtjev niti izdao bilo kakvo odobrenje za lijepljenje plakata u sklopu CESI-eve kampanje vezane uz seksualno obrazovanje na lokaciji Kaptol«, pojasnili su na novinarski upit. Drugim riječima, provokativne su reklame na Kaptol postavljene – bez ičijega odobrenja, ilegalno. Znakovito, već su početkom idućega tjedna poruke o »ispravnom« pogledu na spolni odgoj – nestale s Kaptola. Taj neobičan slučaj dao je povoda za dublju razradu opasne kampanje koja se provodi na zagrebačkim ulicama.
Svakako je pozitivno brinuti se o obrazovanju mladih glede spolnosti i isticati potrebu odgovornoga spolnoga ponašanja. Međutim, »seksualno obrazovanje« kakvo promiče udruga CESI u pojedinim zemljama postoji već desetljećima; ne samo da nije postiglo obećavane ciljeve, nego je naštetilo dobrobiti mladih te otvorilo pitanje kakvo je obrazovanje i kakav je odgoj o spolnosti smislen, tko bi ga trebao provoditi, za koju dobnu skupinu i s kojim ciljevima.
Obrazovanje i odgoj po definiciji su usmjereni na svrhe i vrijednosti, a one se u CESI-jevim porukama i ne spominju.
U svijetu je okosnicu tzv. »obuhvatnoga seksualnoga obrazovanja«, poznata pod engleskom pokratom CSE, činilo poučavanje o biologiji spolnosti, spolno prenosivim bolestima i različitim oblicima kontracepcije. U novije vrijeme ta vrsta »obrazovanja« dolazi u sprezi s »reproduktivnim pravima«, što je i slučaj sa zagrebačkom kampanjom. Naime, trenutačno zdravstveno obrazovanje mladih u Hrvatskoj prema službenim stranicama organizacije CESI nije prihvatljivo jer »izostavlja sva pitanja vezana za rodne stereotipe i ravnopravnost, LGBTIQ+ zajednicu, uvažavanje različitosti te promociju pozitivnih stavova o seksualnosti«, a »umjesto relevantnih diskusija, prevladava medikalizacija seksualnosti i konzervativan pristup temi«.
Također navode da »udžbenici katoličkoga vjeronauka obuhvaćaju mnogo sadržaja vezanih uz ‘obuhvatno seksualno obrazovanje’ i oni su standardizirano predstavljeni kroz prizmu religioznih uvjerenja te pitanja roda i seksualnosti u potpunosti tumače u okviru ‘heteroseksualnoga reproduktivnoga braka muškarca i žene’«. Smeta im i što se na vjeronauku »o pobačaju iznose religiozna i neznanstvena uvjerenja, pri čemu se prekid trudnoće osuđuje i stigmatizira«. Sadržaji koje CESI svojim projektima želi poučavati su »komunikacijske vještine, međuljudski odnosi, osjećaji, užitak, različitosti, prava, društveni i kulturni utjecaj, rodne uloge i odnosi, te LGBTIQ teme«.
I obrazovanje i odgoj o spolnosti u suvremenom su kontekstu vrlo složena zadaća. Suvremena je kultura panseksualizirana – seks doista prodaje sve, od automobilskih guma do mesnih narezaka. Pornografska industrija – pa i ona u kojoj su objekti djeca – jedna je od najbrže rastućih industrija svijeta, a eksplicitni sadržaji djeci i mladima dostupni su uz nekoliko »klikova«. Umjetna je inteligencija mogućnostima spolnoga uznemiravanja i ucjenjivanja dala neslućene mogućnosti. Spolno je nasilje prema dostupnim istraživanjima u porastu.
Slika spolnosti koju mediji najčešće nude reducirana je na dvoje: užitak i zabavu, ili bolje reći na konzumističko zadovoljenje potreba. Skladne veze, dobri brakovi i obitelji rijetko se prikazuju, osim u marketinške svrhe. Budući da je to kontekst u koji djeca i mladi ulaze, nije čudno što su izloženi ranoj seksualizaciji koja je dokazano štetna. Valja pritom napomenuti da se u kampanjama poput CESI-jeve ne spominje da postoji i medicinski termin preuranjenoga spolnoga odnosa.
Organizacija CESI je dijelom u pravu; djeca o spolnosti najčešće uče od vršnjaka i iz medija, tek su na drugom mjestu roditelji i škola. Njezina kampanja sugerira da bi nastavnici i stručnjaci trebali poučavati o spolnosti, a nikako svećenici, vršnjaci i ulica. Roditelje oni uopće ne spominju. Činjenica je da u nastavi biologije učenici već uče o anatomsko-fiziološkim vidovima spolnosti, trudnoći, spolno prenosivim bolestima i odgovornom spolnom ponašanju. To, naravno, nije dovoljno jer spolnost uključuje cijelu osobu – tjelesnu, emotivnu, intelektualnu, duhovnu i društvenu dimenziju čovjeka. Čovjek nije biološki stroj, nego je misaono i simboličko biće – zato i njegova spolnost ima mnogo dublje značenje od puke fiziološke potrebe, izražavanja osjećaja ili rekreativnoga užitka. Spolni nagon jedini je nagon koji nije usmjeren na preživljavanje pojedinca, nego na odnos s drugim i rađanje novoga »drugoga«. Spolnost uključuje međuljudske odnose i snažno oblikuje društvenu dinamiku pa je neodvojiva od pitanja o dobru. Zato je, među ostalim, teško postići konsenzus o tome što i kako o spolnosti treba poučavati. Odgovori će ovisiti o svjetonazoru, pri čemu ne bi trebalo zanemariti znanstvene činjenice. Zato bi u demokratskom društvu moralo postojati više programa kvalitetnoga spolnoga obrazovanja i odgoja, usklađenih s odgojnim vrijednostima roditelja, te potpuno izbaciti ideološke koncepte iz školskoga govora o spolnosti. To je, primjerice, nedavno učinila američka savezna država Florida.
Tehnicistički pristupi poučavanju o spolnosti temelje se na učenju tehnika, a cjeloviti uzimaju u obzir i smisao spolnosti i etičke vrijednosti. Istodobno postoje programi koji se temelje na uzdržljivosti (apstinenciji) i oni koji najviše govore o kontracepciji. Također, postoje oni temeljeni na vrijednostima i oni temeljeni na pravima. Dok tehnicistički pristupi polaze od sprječavanja negativnoga, cjeloviti odgajaju za pozitivno. Tehnicistički pristupi najčešće pretpostavljaju da mladi nisu sposobni za suzdržavanje od spolnih odnosa, a ako i jesu, nema razloga tomu kada se mogu poučiti o kontracepciji. Iskustvo pokazuje suprotno: poučavanje o tome da je spolni odnos nešto što se tehnički izvodi ili »upražnjava«, i što nema nikakvo značenje, donosi daleko veću šansu rizičnoga ponašanja od onoga koji u spolnom činu vidi nešto vrijedno, izraz ljubavi prema posebnoj osobi. Uza svu nužnost znanja o tijelu, načinima spolno prenosivih bolesti, vrstama kontracepcije i njihovoj ograničenoj učinkovitosti, pobačaju i njegovim posljedicama, ispravan odgoj uvijek uključuje pozitivne navike, tj. vrline.
Potraže li se podatci o uspješnosti programa prevencije rizičnoga spolnoga ponašanja, odgovor će ovisiti o izvoru koji se konzultira. »Obuhvatno seksualno obrazovanje« za UNESCO je učinkovito, program koji treba uvesti širom svijeta. Posumnjavši u utemeljenost takvih tvrdnja, američki nevladin Institut za istraživanje i evaluaciju proveo je 2019. istraživanje da bi se utvrdila stvarna učinkovitost različitih preventivnih programa »sveobuhvatnoga spolnoga obrazovanja«.
Istraživači su pronašli da »među 103 međunarodne studije školskih kurikula (60 u SAD-u i 43 izvan SAD-a), samo ih je šest dokazalo njihovu učinkovitost (poboljšanje protektivnoga ishoda – uzdržljivosti, uporabe kondoma, stope maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih bolesti 12 mjeseci nakon provođenja programa, na ciljanoj populaciji, s negativnim učincima ili bez njih)«. Istodobno šesnaest studija navodi štetne učinke sveobuhvatnoga spolnoga obrazovanja, odnosno porast rizičnoga spolnoga ponašanja adolescenata. U dokumentu iz 2019., koji potpisuju psiholozi dr. Stan E. Weed i Irene H. Ericksen, stoji da permisivan i eksplicitan sadržaj mnogih kurikula »obuhvatnoga seksualnoga obrazovanja« izaziva zabrinutost glede prihvatljivosti, a slabe definicije »učinkovitosti« primjene takvoga odgoja u mnogim istraživanjima izazivaju ozbiljna pitanja o njegovu stvarnom učinku. Slične su rezultate pronašle druge dvije studije u američkim znanstvenim časopisima (2012, 2019), a Goldfarb-Liebermanova studija iz 2021., koja promiče obuhvatno seksualno obrazovanje, obilježena je eklatantnim metodološkim nedostatcima i sukobom interesa samih autora.
Bitan je dio takvoga pristupa »seksualnomu obrazovanju« i tzv. spolno oslobođenje djece. Već su 1995., na trećoj UN-ovoj konferenciji o statusu žena u Pekingu, na jednoj radionici predstavnice iz Danske i Švedske pohvalile rezultate obveznoga seksualnoga obrazovanja u »modernizaciji stajališta« o spolnosti među mladim ženama, među kojima su navele »posvjetovljeno djetinjstvo, visoko spolno samopouzdanje, relativno rano ulaženje u spolne odnose, relativno česte spolne odnose i pluralne seksualne tehnike«. Sve je to izrečeno u ime tzv. spolnih i reproduktivnih prava, što je uključivalo pristup kontracepciji i pobačaju. Naravno da je takvo promišljanje vodilo do poricanja prava roditelja na odgoj djece. Sve u ime »oslobađanja pojedinca kroz užitak i otkrivanje vlastite seksualnosti«. Prema feministkinji Shulamith Firestone, ukidanje patrijarhata naposljetku treba dovesti do ukidanja pojmova »muško« i »žensko«. Naravno da se u tom vidokrugu majčinstvo i očinstvo, normalna obitelj i obitelj s više djece prikazuju kao nešto zastarjelo, što treba odbaciti.
U članku 64. Ustava Republike Hrvatske stoji: »Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.«
Prvi su odgojitelji djece roditelji; nepružanje odgoja oblik je zanemarivanja djeteta. Druge obrazovno-odgojne institucije – uključujući školu – trebaju biti pomoć roditeljima i moraju poučavati u skladu s vrijednostima roditelja. Za sve neobvezne obrazovne programe roditelj mora dati pisanu suglasnost. U protivnom se može dogoditi da se roditeljima oduzima pravo na kontrolu onoga tko, što i s kojim ciljem poučava njihovu djecu. To se, primjerice, dogodilo Karol Markowicz, kolumnistici New York Posta, koja se odselila na Floridu jer nije htjela da se njezinu šestogodišnjemu sinu u školi u New Yerseyju govori: »Možeš se osjećati kao dječak čak i ako imaš dijelove tijela za koji ti neki ljudi možda kažu da pripadaju djevojčicama.«
CESI-jeva kampanja pogrješno sugerira da svećenik, za razliku od nastavnika, ne bi trebao poučavati. Kompetencije svećenika (vjeroučitelja) i nastavnika razlikuju se, ali i nadopunjuju. Vjerske zajednice nemaju samo pravo, nego i dužnost poučavati mlade da spolnost nije tek uzbudljiva, nego i sveta, nerazdvojiva od vrijednosti ljubavi, vjernosti, braka i obitelji. Vjerojatno su zato trn u oku ideolozima.
U Velikoj Britaniji »obuhvatno seksualno obrazovanje« prisutno je od sedamdesetih. Nakon tridesetak godina provođenja Britanija je bila u vrhu zemalja po broju maloljetničkih trudnoća. Britanski Institut za javne politike objavio je 2004. godine rezultate istraživanja učinkovitosti programa. Zaključak je glasio: poučavanje o spolnosti u školama nije donijelo željene rezultate, nego je pokazalo da je ključ odgoja u obitelji. Najnovija studija pokazala je nastavak trenda među britanskim adolescentima; ne samo da su pri europskom vrhu po rizičnim ponašanjima, uključujući spolno ponašanje, nego su općenito visoko nezadovoljni svojim životom. Patricia Sandoval iz Kalifornije u nedavnom je intervjuu za Glas Koncila ovako prokomentirala svoje iskustvo američkoga spolnoga odgoja: »Tinejdžeri, kada ih se educira o ‘sigurnom ili odgovornom seksu’, povjeruju da je ljubav zapravo seks. Oni to onda ovako vide: u vezi si, ili čak nisi u vezi, nego ti se netko sviđa, osjećaš žudnju i trebaš je zadovoljiti, jer ljubav je seks. Ne razmišljaju o posljedicama.« U njezinu slučaju konkretni plodovi takvoga pristupa bila su tri pobačaja u kasnoj adolescenciji odnosno ranim dvadesetima.
