Sveučilišni profesor u mirovini Slaven Letica priredio je knjigu »Božja znanost – javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri«. Okupio je 26 uglednih znanstvenika koji su pristali javno progovoriti o svojoj vjeri u Boga. Time je ostvario pravi mali pothvat, osobito kad se uzme u obzir da su dar vjere i potreba ljudi za religioznošću znatno rjeđi među znanstvenicima nego među tzv. običnim ljudima.
U knjizi su sabrane ispovijesti uglednih hrvatskih znanstvenica i znanstvenika te dvojice glasovitih inozemnih znanstvenika. Francis S. Collins voditelj je američkoga instituta za zdravstvo, jedan od najvažnijih svjetskih genetičara. O svojoj vjeri svjedoči: »Ja sam znanstvenik i vjernik i ne vidim nikakav sukob između tih dvaju svjetonazora. Kao direktor projekta ljudskog genoma vodio sam konzorcij znanstvenika kroz čitanje 3,1 bilijuna slova ljudskog genoma, tj. priručnika o našoj DNK. Kao vjernik, vidim DNK, informacijsku molekulu svih živih bića, kao Božji jezik, a eleganciju i složenost naših organizama i ostale prirode, kao odraz Božjeg plana. Nisam uvijek prihvaćao takve poglede. Sedamdesetih godina, kao diplomirani student fizikalne kemije, bio sam ateist i nisam nalazio razloge za pretpostavke o postojanju bilo kakvih istina izvan matematike, fizike i kemije. (…) Za mene je taj čin nastupio u 27. godini, nakon što me je nastojanje da saznam više o prirodi Boga dovelo do osobe Isusa Krista. Ovdje se radilo o osobi o čijem životu postoje izrazito jaki povijesni pokazatelji, koja je izrekla zapanjujuće izjave da treba ljubiti svoje bližnje i čije su tvrdnje da je on Sin Božji zahtijevale odluku o tome je li on opsjenar ili stvarna pojava. Nakon odolijevanja od gotovo dvije godine, zaključio sam da je nemoguće nastaviti živjeti u toj vrsti neizvjesnosti i postao sam Isusov sljedbenik.« Neki su ga pitali, kako je posvjedočio, »Nisu li evolucija i vjera u Boga nespojive? Može li znanstvenik vjerovati u čudo uskrsnuća? A ja zapravo u tome ne vidim nikakvu proturječnost, kao očito ni 40 posto djelatnih znanstvenika koji se izjašnjavaju kao vjernici. Da, evolucija kao porijeklo od zajedničkog pretka jest, dakako, istina. I ako je postojala i najmanja sumnja u dokaze iz fosilnih nalaza, proučavanje DNK osigurava najjači mogući dokaz o našoj povezanosti sa svim drugim živim bićima. Ali zašto to ne bi mogao biti Božji plan stvaranja?«
Darko Chudy, neurokirurg, pročelnik Zavoda za neurokirurgiju KB Dubrava, sveučilišni profesor, posvjedočio je: »U operacijskoj dvorani izazove uspijevaju svladati samo bogobojazni, Bog preferira pripremljene. Vjerujem da trenutačne ispravne odluke kirurga u izrazito zahtjevnom dijelu operacije nisu samo rezultat iskustva i prednosti nego da postoji nešto konkretno, a znanstveno neobjašnjivo što nas vodi. Moliti se Bogu da sve prođe kako treba nije naša slabost i sumnja u vlastite sposobnosti, već doseg kojim, unatoč našem brižno prikupljenom znanju i vještinama stečenim u nebrojenim satima provedenim u operacijskoj dvorani, pozivamo i Svevišnjeg, jedinog da nam pomogne. Kirurg žestoko želi da operacija povoljno završi i ne želi nikakav propust, pa tako upućuje molitvu Svevišnjem kako bi pomogao pacijentu i sebi. (…) Školovao sam se po Europi, u Americi i na Istoku, u mnogim svjetskim bolnicama u kojima su šefovi neurokirurgija bili vrhunski liječnici u svojoj struci i do danas nisam upoznao svjetski priznatog neurokirurga ateista. Svaki od njih koje poznajem, različitih religija i svjetonazora, u svom odnosu prema pozivu iskreno je bogobojazan i to ne taji.«
Igor Rudan, liječnik, sveučilišni profesor, član Kraljevske akademije u Edinburghu, posvjedočio je: »I pred nama je izbor: možemo vjerovati da se sve čemu svjedočimo u svojim životima događa s nekim razlogom ili da je to sve puka svemirska slučajnost, gotovo nepredviđena anomalija. Netko je možda sretniji u vjerovanju kako je život samo slučajnost u svemiru, nešto što se razvilo spontano, poput plijesni koja se polako stvara na kori kruha zaboravljenoj na kuhinjskom stolu. No, kao znanstvenik, ja ne bih mogao biti sretan takvim objašnjenjem. Bliža mi je ideja kako je sva ta genijalna rješenja, koja podupiru i održavaju život na Zemlji, netko ipak dizajnirao. (…) Vjerovati u Stvoritelja danas više ne treba biti doživljeno kao izraz nečijeg neznanja i neukosti, već to postaje sasvim racionalna znanstvena hipoteza koju tek treba istražiti i za koju određeni dokazi već postoje. Uz to, čini mi se kako je nekim ljudima nepoželjna mogućnost da ih je netko možda stvorio, jer im narušava osjećaj vlastite važnosti. Rekao bih da nije nikakva sramota biti stvoren od nekog drugog, inteligentnijeg i moćnijeg.«
Marcela Šperanda, doktorica veterinarskih znanosti, profesorica na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, svjedoči: »Boga doživljavam kao Oca koji je kreator, mozak i duša svih kretanja, ocean pun života koji hrani, krijepi, nadahnjuje, osvježava, pruža zaklon… sve u svemu. Znanje je dragocjen dar. Studirala sam veterinarsku medicinu. Predajem fiziologiju domaćih životinja i osjećam strahopoštovanje izučavajući mehanizme i uvjete pod kojima se odvija Život. Svijet oko mene pun je otkrića, svakodnevno sudjelujem u popunjavanju te zbirke znanja, gledam i mjerim molekule, prijenosnike, načine i uvjete signalizacije između stanica, mogućnost genetske ekspresije. Istovremeno se divim povezanosti, složenosti, uređenosti, međuovisnosti. Pokušavam pristupiti životu (životinja, biljaka i ljudi), pažljivo, marno. Divim se svemu stvorenome i znam koliko su naša znanja djelomična. Na mnoga pitanja ne znamo odgovore. Ipak me svako znanstveno istraživanje oduševi. Veselim se čovjekovoj inteligenciji koristeći se dijagnostičkim i analitičkim uređajima, uviđam postojanost u traganju unatoč pokušajima i neuspjesima. Snaga je to koju pripisujem božanskoj prirodi koja je u čovjeku. Vidim da čovjek može sve jer je sličan Bogu.«
Prof. dr. Josipu Paladinu, najpoznatijemu i najpriznatijemu hrvatskomu neurokirurgu svjetskoga glasa u KBC Zagreb nije produljen ugovor o djelu zbog navršenih 67 godina. Iznenađujuće, s obzirom na to da je dr. Paladino potpuno sposoban za rad. Izazvalo je to niz pitanja pa i otvoreno pitanje koje je postavio Ivica Marković, novinar »Slobodne Dalmacije«, ministru zdravstva prof. dr. Milanu Kujundžiću, koji je odgovorio: »Profesor dr. Paladino je vrhunski neurokirurg, ali njegovo produljivanje rada nije u nadležnosti Ministarstva zdravstva. To je nadležnost KBC-a Zagreb (Rebro) koji, prema Zakonu o radu, može prof. dr. Paladina poslati u mirovinu ili zatražiti produljivanje radnog odnosa. Da su s Rebra zatražili od Ministarstva zdravstva produljenje rada s prof. dr. Paladinom, ja bih kao ministar, odnosno Ministarstvo bi od Rebra zatražilo objašnjenje zašto oni traže produljenje suradnje s nekim liječnikom, u ovom slučaju s kolegom Paladinom. Tada bi KBC Zagreb morao obrazložiti zašto mu baš taj liječnik, u ovom slučaju prof. dr. Paladino, treba. No Ministarstvu zdravstva nitko iz ravnateljstva KBC-a Zagreb nije, a ja ne znam zašto, uputio zahtjev za produžetak suradnje s prof. dr. Paladinom.« Istodobno dr. Paladina traže bolnice u Mostaru, Virovitici, Splitu, Specijalna bolnica »Sv. Katarina«… Još mnogi liječnici na KBC-u Zagreb Paladinove generacije, vrsni stručnjaci kojih se javni sustav odriče, nastavili su karijeru u privatnim klinikama. Prije nekoliko godina cijela generacija liječnika koji su ugledni nositelji struke, kao prof. Vidak, Labar, Francetić, Kraus, Krajina, Đelmiš, Mihelčić, Kuzmanić, Štern…, sigurno 20-ak vrhunskih liječnika na ovaj ili onaj način otišlo je u mirovinu. Ne bi li za ljude koji nešto vrijede i koji imaju volju i psihofizičke mogućnosti trebalo pronaći način, kao što postoji u inozemstvu, da i dalje budu korisni? Ne bi li im se moglo ponuditi barem savjetničko ili slično mjesto, jer oni još jako puno mogu naučiti mlađe i srednje generacije? To se ne događa iz dvaju razloga: prvi je to što su propisi kruti, a drugi je razlog nervoza mladih ljudi koji čekaju na red za svoj probitak – komentirao je jedan od liječnika. Hrvatska se odriče svojih liječnika, što ni bogata Amerika ne radi nego ih zadržava i kao savjetnike i kao liječnike. Sve to ukazuje na to da hrvatsko društvo nije sposobno očuvati svoje najbolje kadrove, posebno liječnike koji bi mogli još mnogo dati mlađim generacijama.
