Hrvatska kulturna scena predstavljanjem knjige »Tko je ubio Zvonka Bušića«, koju je napisao Tihomir Dujmović, te istoimene kazališne drame kojoj je uz Dujmovića autor Robert Kurbaša, u središte pozornosti ovih dana dovela je lik i djelo Zvonka Bušića Taika, jedinstvenoga borca za slobodnu Hrvatsku i čovjeka koji se nije mogao pomiriti s odvratnostima hrvatske stvarnosti pa si je iz prosvjeda oduzeo život. Kad je Bušić podigao ruku na sebe, učinivši čin koji se načelno moralno ne može opravdati, a koji je u stvarnosti bio ujedno i krik i prosvjed i zgražanje, u dijelu, osobito medijske, javnosti nisu izostala etiketiranja poput »terorist«, »nacionalist«. Bušićeva samožrtva vlastitoga života, čini se, nije snažnije odjeknula, nije probudila ravnodušne, a pogotovo nije utjecala na promjenu onih najokorjelijih prema hrvatstvu, hrvatskomu narodu i hrvatskoj državi. No ta tragična i potresna smrt otvorila je vrlo važno i vrlo neugodno pitanje: Kakva je to današnja Hrvatska kad u njoj ne može živjeti čovjek koji je za nju strpljivo trpio pune 32 godine u američkom zatvoru? Upravo to vrlo bitno pitanje ponovno aktualizira i knjiga i kazališna predstava, a to pitanje zaslužuje ne samo pozornost, nego i primjeren odgovor, bez kojega nisu moguće promjene nabolje u današnjoj Hrvatskoj.
»U sedmosatnom razgovoru u tzv. maximum security zatvoru upoznala sam čovjeka nevjerojatnog optimizma, zavidne fizičke snage i snage volje koju nisu uspjela slomiti niti desetljeća zatvora. Ono što me je fasciniralo tijekom tog našeg razgovora jest činjenica da se ni u jednom jedinom trenutku nije požalio ni na svoju sudbinu, ni na uvjete u kojima je živio u zatvoru, ni na američki sustav, niti na svoje ograničene kontakte sa svijetom, jer je zapravo u istoj prostoriji s njime, osim zatvorskog osoblja, mogao sjediti jedino svećenik ili hrvatski veleposlanik ili veleposlanica. U njemu nije bilo ni trunka mržnje, ni gorčine. Govorio je o svojoj Hrvatskoj, o svojoj Bosni i Hercegovini u kojoj je rođen, o svojim roditeljima, o svojoj obitelji, o svojim mislima, idejama. Bio je iznimno načitan, jako je puno čitao u zatvoru, što god je mogao dohvatiti. Razgovor je bio prožet filozofskim razmišljanjima, reminiscencijama i analizama prošlosti, ali me je posebno fascinirala snažna okrenutost budućnosti, takva vjera u Hrvatsku da ne možete, a da pred time ne osjetite ogromno poštovanje da bez obzira na sve što je prošao u životu, bez obzira na neke elemente iz vlastite prošlosti zbog kojih je on osobno žalio, i dalje je plamtjela vjera u vlastitu i hrvatsku budućnost koja mi se tada činila nesalomljivom«, izjavila je o Zvonku Bušiću u intervjuu za portal »Direktno« u subotu 10. ožujka, prije puta u Južnu Ameriku, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Citirane Predsjedničine riječi potvrđuju da je Bušić kao iznimno moralan čovjek, koji baš nikomu nije ni želio nanijeti zlo, Hrvatsku doživljavao kao svoju svetinju za koju je spremno trpio i za koju je duboko vjerovao da mora doživjeti svoju punu slobodu, normalnu demokratsku sadašnjost i još bolju budućnost, pa je njegov odnos prema Hrvatskoj primjer domoljublja koje dobro svoje nacije stavlja ispred svakoga svoga dobra. Štoviše, upravo je Bušićevo domoljublje zdravi idealizam koji je izazov za svakoga tko se u Hrvatskoj kiti stvarnim ili glumljenim domoljubljem, a osobito je pak izazov za sve one u Hrvatskoj koji joj ne žele dobro, koji je samo iskorištavaju. Idealističko domoljublje trebalo bi uzimati kao vrhunski kriterij za vrjednovanje odnosa prema domovini i prema svim njezinim građanima, jer takvo idealističko domoljublje lišeno je svakoga šovinizma, svakoga nacizma, svakoga hegemonizma i svakoga pragmatizma koji bi se pretvarao u postizanje osobnih ili grupnih sebičnih interesa. Domoljublje, koje stremi Bušićevim idealima, temelj je na kojem je jedino moguće ostvariti bolju Hrvatsku: demokratsku, kulturnu, gospodarski naprednu, socijalnu, dobrosusjedsku i sposobnu obogaćivati cjelokupnu ljudsku zajednicu.
Knjiga i predstava »Tko je ubio Zvonka Bušića« podsjećaju istodobno na tužnu, obeščašćenu, okovanu, iskorištenu i poniženu Hrvatsku u kojoj se idealisti guše jer ne mogu ni disati, a kamoli da bi mogli nešto stvarati. Takvu suvremenu Hrvatsku svjesno oblikuju pojedinci i skupine držeći pomno u svojim rukama gotovo sve konce i gotovo sve ključne punktove ne bježeći ni časa od primjene ni političkoga ni ideološkoga nasilja. Kad istaknuti i moćni pojedinac svoj narod i svoju državu, ignorirajući zdrav razum, izlaže novoj nakaznoj ideologiji, imajući, snažan je dojam, u vidu samo svoju vlastitu karijeru, nije li to oblikovanje Hrvatske u kojoj nema mjesta za idealiste? Kad umrežene, skrivene i vrlo moćne skupine svim sredstvima priječe nužne reforme, nije li to smišljeno bacanje klipova pod noge Hrvatskoj, nije li to očito nastojanje da se Hrvatska ne uspravi na vlastite noge? Kad tzv. političke elite, ne uvažavajući ni zdrav razum ni povijesnu istinu, de facto štite komunizam i njegove ostatke, nije li to stvaranje ozračja u kojem nema kisika za hrvatske idealiste, za ljude željne slobode, pravde i mira? Kad političari, neovisno kojoj političkoj stranci pripadali, daleko od očiju javnosti pletu mreže klijentelizma, podobnosti, zaštite i promocije »svojih«, ne zagađuju li hrvatsku stvarnost do te mjere da mnogi mladi i čitave obitelji u njoj više ne mogu ni živjeti? Previše je načina na koje se u današnjoj Hrvatskoj ubija hrvatski idealizam, no uz sada aktualizirano pitanje »tko je ubio Zvonka Bušića« zdravi hrvatski »biblijski ostatak« ne će dopustiti da iščezne hrvatski idealizam, jer to bi značilo i iščeznuće hrvatskoga naroda.
