Povodom 90. rođendana i 65. godišnjice svećeničkoga ređenja i mlade mise Antona Tamaruta Glas Koncila je u sunakladništvu s Maticom hrvatskom – Ogranak Novalja 2022. godine objavio knjigu »Zvali su me Ribaru – Obiteljski i duhovni korijeni nadbiskupa Antona Tamaruta«. Autor knjige također je Anton Tamarut, također rimokatolički svećenik, nećak pokojnoga šibenskoga biskupa i posljednjega riječko-senjskoga nadbiskupa. Stric ga je po svojim rukama zaredio za svećenika. Nećak Tamarut vjerojatno je prepoznao potrebu da tako znamenita čovjeka (koji je nadrastao obiteljski odnos nećak – stric i po svojoj svećeničkoj službi postao blizak svim ljudima kojima je bio poslan) ne predstavi kao onoga koji se samo odjednom, niotkud, u zajednici pojavio s mitrom na glavi, nego kao onoga koji je, poput svakoga čovjeka koji raste u vjeri, taj rast ostvarivao borbom, odricanjem i svakodnevnim odlučivanjem za život u zajedništvu s Kristom.
U uvodu stoji da se rezultati istraživanja temelje na izvornim službenim dokumentima Antona Tamaruta, na osobnim spisima, a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskoga razdoblja od 1946. do 1950. godine: U knjizi zapravo donosimo dnevnike u cjelini, ali ne kao doslovni prijepis, nego kao vjerno i autentično prepričavanje s čestim i gdjekad obilnim citatima. (…) Pored izvornih dokumenata, radi što potpunije obrade teme, gotovo isključivo u bilješkama, donosimo o mons. dr. Antonu Tamarutu nekoliko pisanih, odnosno usmenih svjedočanstava, osoba koje su s njime bile u bliskom rodbinskom i životnom odnosu, a tiču se poglavito razdoblja njegova djetinjstva i mladosti, najdalje do završetka njegovih bogoslovnih nauka, odnosno do 1957. godine kada je zaređen za svećenika i kada je slavio Mladu misu. Upravo taj potonji podatak razlikuje ovaj prikaz života jednoga svećenika od ostalih prikaza slične vrste – u knjizi »Zvali su me Ribaru« u središtu je interesa formacija mladoga čovjeka na putu do svećeništva, a ne, kako bi se možda moglo očekivati, razvojni proces koji počinje tek nakon primanja svetoga svećeničkoga reda.
Na predstavljanju knjige u Novalji na otoku Pagu (rodnom mjestu Antona Tamaruta) 11. lipnja čulo se da je knjiga »Zvali su me Ribaru« namijenjena mladima kako bi mogli shvatiti što znači živjeti autentično. Međutim, valja još nadodati da je knjiga namijenjena i svima koji rade s mladima, osobito odgojiteljima u sjemeništu, kako bi, ako možda nisu i sami prošli kroz formaciju slične vrste, dobili vrlo jasan, iskren i posve ogoljen uvid s čime se sve bori mladi čovjek u trenutku kada se odluči za svećenički poziv.
Anton Tamarut rođen je 1. prosinca 1932. godine. Njegov bratić Kazimir Šćiran, opisujući rad svojih ujaka, a samim time i okolnosti u kojima je Anton Tamarut odrastao, ujedno objašnjava naslov knjige, odnosno objašnjava odakle potječe nadimak kojim su sjemenišni kolege nazivali mladoga Tamaruta: »Moji su ujaci bili među prvim novaljskim ribarima, imali su i gajetu i kaić, uz to tratu, lancane, mriže, ferale, osti, tunje. Mreže su se svakodnevno prebirale, čistile, krpale, rastirale, često tangale, slagale…« Jasno, s obzirom na poslanje koje Krist daje svojim učenicima, nadimak Ribar upućuje i na simboličko značenje onoga koji će u jednom trenutku svoga života ostaviti mreže i postati ribarom ljudi. Godine 1943., s nepunih jedanaest godina, u vrlo teško ratno vrijeme, Anton Tamarut je otišao u sjemenište na Šalatu u Zagrebu svjesno, dakako koliko svjesno možete misliti nakon četvrtog razreda osnovne škole.
U Zagrebu je završio prvi razred Nadbiskupske klasične gimnazije. Nakon toga je, zbog ratnih (ne)prilika dvije godine pauzirao, a 27. studenoga 1946. otišao je u Biskupsko sjemenište u Pazinu, gdje je završio ostalih sedam razreda škole. Nakon završenoga osmoga razreda klasične gimnazije i velike mature Anton Tamarut služio je vojni rok u Mostaru, a zatim upisao bogoslovni studij u Rijeci i Pazinu, koji je završio 1957. Sjemenišni dnevnici koje je pisao za vrijeme svoga školovanja i duhovne bilježnice što su nastale kao plod duhovnih vježba koje je u tom periodu pohađao mogli bi se zapravo iščitavati kao svojevrsni Bildungsroman – formativni tekst o psihološkom i moralnom rastu koji se odvija na prijelazu iz mladosti u odraslu dob.
Iako period pisanja dnevnika obuhvaća dosta dugo razdoblje, u tim se zapisima mogu iščitati motivi koji se učestalo pojavljuju te koji se poput lajtmotiva pronose cijelim tekstom: odnos prema samomu sebi, prema kolegama i prema autoritetu. U četvrtom razredu klasične gimnazije Anton Tamarut priznat će jednu posve prirodnu činjenicu, ujedno i veliku istinu o kojoj je zbog intimnosti materije često vrlo teško govoriti, pred kojom se stoga često zatvaraju oči i koja se zbog toga pretvara u svojevrsnu tabu-temu o kojoj, umjesto Crkve koja je na to pozvana, glasno, i vrlo prljavo, progovara svijet: »Nalazim se u najtežim godinama mojega života, kada u meni sve bukti. Teške su moje borbe. Moja mladenačka volja koja se ne bi pokoravala sjemenišnim pravilima. Moje borbe koje su sada najveće protiv svete čistoće, kada u meni sve bukti pri najmanjem uzbuđenju ili uzrujavanju. Ali ipak uz veliku milost Božju dosta se hrabro borim. Svakidašnje moje pričesti me krijepe.« S obzirom na to da dnevnički zapisi u knjizi »Zvali su me Ribaru« nisu izneseni u cjelini, autor je mogao ovakve dijelove izostaviti i prikazati svoga strica u periodu mladenaštva kao onoga koji se u svom odrastanju nije susretao s iskušenjima s kojima se susreće svaki živ čovjek. Na taj bi način iznio lažni ideal koji bi vjerojatno u čitatelja rezultirao mislima o vlastitoj bezvrijednosti. S druge strane, ovakav pristup osvještava da su borbe svojstvene »malomu« čovjeku svojstvene i onomu »velikomu«, a taj, »veliki« čovjek »velik« je jer je iznašao način kako se boriti sa svojim iskušenjima. Važno je, i Anton Tamarut to i ističe, da u trenutcima borbe uz mladoga kandidata uvijek bude prisutan duhovnik koji će ga pratiti i kojemu će se moći povjeriti u svakom trenutku, što u njegovu odrastanju nije uvijek bio slučaj. Kao mladiću od principa, iako u godinama kada je prirodno opirati se pravilima, njemu pravila po kojima je formiran sjemenišni život zapravo puno više odgovaraju nego što mu ometaju i »narušavaju« slobodu: »Nastojim vršiti sjemenišna pravila savršeno, jer su mi već tako omiljela, usadila se u srce da se ne znam drukčije vladati nego ona nalažu.« Također, u čežnji za autentičnošću svećeničkoga života teško se nosi s kolegama u kojima ne prepoznaje ozbiljno predanje u jednoj od najozbiljnijih odluka života: »Koji puta sam nestrpljiv sa svojim drugovima, kad vidim kako neozbiljno shvaćaju svoje dužnosti. Kad vidim koliko ih je u sjemeništu, a koliko malo će biti od njih svećenika svetih i mudrih.«
Zanimljivo je uočiti kako je u knjizi »Zvali su me Ribaru« na vrlo neposredan način izložen unutarnji život mladoga Antona Tamaruta. U različitim previranjima karakterističnima za mladenačku dob do izražaja dolazi i činjenica da nikada nije doveo u pitanje svoj, tada još budući, svećenički poziv. Također, zanimljiv je i način na koji je strukturirana knjiga – od onih zakonskih, objektivnih dokumenata svojstvenih svakomu čovjeku preko intimnih bilježaka do svjedočanstava drugih ljudi. Na taj način autor kao da podsjeća gdje se nalaze sva ovozemaljska mjesta na kojima čovjek ostavlja trag i nakon smrti – u službenim papirima, u riječima i djelima iz kojih se iščitava posvemašnja iskrenost sa samim sobom i, ono najdragocjenije mjesto na kojem čovjek ostavlja svoj trag – u životu drugoga čovjeka. Sluteći po onome što je o Antonu Tamarutu zapisano u knjizi njegova nećaka, sluteći po potrebi nećaka da jedan dio života njegova strica ostavi trag i na onima koji ga nisu ni poznavali, može se zaključiti da je Ribar bio vrlo uspješan i precizan u službi bacanja mreža povjerenoj mu od Krista.
