Molitveno-komemorativni susret povodom Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta održan u četvrtak 24. siječnja ispred zagrebačke katedrale privukao je razmjerno veliku pozornost hrvatske javnosti, izazvao brojne odjeke, među kojima je bilo i autora koji se nisu odrekli zločestoga optuživanja i sumnjičenja katolika i Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Istina je da je Zagrebačka nadbiskupija na čelu sa svojim natpastirom kardinalom Josipom Bozanićem prvi put sudjelovala u takvom obliku molitveno-komemorativnoga skupa za žrtve židovskoga naroda odnosno holokausta, no to nipošto ne znači da bi članovi Zagrebačke nadbiskupije ili Katoličke Crkve u Hrvatskoj prvi put suosjećali i molili za žrtve holokausta i članove njihovih obitelji. Naime, nitko imalo human ne može biti ravnodušan prema žrtvama svakoga naroda, a posebno ne prema tako golemim, upravo zastrašujućim žrtvama židovskoga naroda. Članovi hrvatskoga naroda koji su većinom katolici, dakle Kristovi učenici, ne bi mogli ni ostati na putu vjere kad ne bi suosjećali sa žrtvama, osobito žrtvama židovskoga naroda iz kojega je potekao i sam Isus Krist. Odnos hrvatskoga naroda prema Židovima nikako se ne može poistovjetiti s odnosom ustaškoga režima i zagovornika nacističke i rasističke ideologije i politike jer su mnogi upravo kao Kristovi učenici i humanisti u Hrvatskoj baš u vrijeme najžešćega progona Židova koliko su mogli štitili i zaštitili Židove. U Europi, koja je bila okupirana nacističkom i rasističkom antižidovskom ideologijom i politikom, nitko nije snažnije i jasnije progovarao o neprihvatljivosti i strahoti te ideologije od zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Na tu činjenicu podsjetio je i kardinal Bozanić u uvodnoj riječi na molitveno-komemorativnom susretu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta kad je rekao: »Nama su posebno znakoviti kršćani koji su se na razne načine zauzimali za Židove, predajući i svoje živote za njih, odgovarajući na glas svoga Učitelja: ‘Nitko nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje.’ I ovo mjesto na kojem se nalazimo bilo je tijekom stoljeća svjedokom raznih previranja, ali je čuvalo i upućivalo na istinu o dostojanstvu čovjeka koji od Boga dolazi i Bogu pripada. Ovdje se, svima je poznato, i u doba holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo i protiv zatiranja židovskoga naroda.« Naime, nadbiskup Stepinac, uz to što je hrabro govorio, i osobno je pružio stvarnu zaštitu većemu broju pripadnika židovskoga naroda, kao što su to činili i brojni hrvatski katolički vjernici, od kojih je više od stotinu primilo i povelju Yad Vashema »Pravednika među narodima«.
Kardinal Bozanić je, govoreći dva dana ranije na predstavljanju knjige biskupa Ratka Perića »Nada koja ne postiđuje«, o kardinalu Stepincu doslovno rekao: »Katolička Crkva u Hrvatskoj, ali i hrvatski narod, duboko su obilježeni životom i smrću blaženoga Alojzija Stepinca. Blaženik je baština našega identiteta. Upravo on, više nego itko drugi, postaje znak koji povezuje i ujedinjuje hrvatski narod. On je, da se tako izrazim, nosio križ hrvatske nacije jer se u njegovoj osobi spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom dvadesetoga stoljeća, obilježenoga trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom… Blaženoga Alojzija Stepinca ovako je opisao Benedikt XVI. za svojega pohoda Hrvatskoj: »Zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te je u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, ‘odvjetnik’ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je ‘branitelj’ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom.« Hrvatski katolici koji ne bi suosjećali s patnjama Židova ne bi se mogli smatrati vjernim sinovima Katoličke Crkve ni duhovnim baštinicima Alojzija Stepinca.
Katolički vjernici diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, na liturgijskim slavljima mole za židovski narod, i doista je istina što je rekao papa Franjo, a na molitveno-komemorativnom skupu ponovio kardinal Bozanić, da »kršćanin ne može biti antisemit«. Kardinal je to još potkrijepio: »Kršćanstvo i bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugomu narodu jedno drugo isključuju.« Polazeći od toga stajališta, na mnogim komemoracijama žrtava holokausta širom Hrvatske nazočni su predstavnici Katoličke Crkve. A da hrvatski katolički biskupi mole za žrtve holokausta i službeno su objavili 27. siječnja 2014. kad su bili optuženi što nisu došli u Hrvatski sabor na komemoraciju za žrtve holokausta, premda je na toj komemoraciji bio predstavnik Crkve, a nisu došli jer su bili spriječeni radnim susretom na izvanrednom zasjedanju. Tada su uz ostalo službeno objavili: »Budući da se nadnevak zasjedanja poklopio s međunarodnim Danom sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti, biskupi su se spomenuli žrtava bolnih događaja progona pripadnika židovskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata uz molitvu za sve stradale.«
