Nakon tri godine ponovno se u Sloveniji organizira hrvatsko-slovensko hodočašće, a drugoga listopadskoga vikenda domaćin susreta bit će slovenska biskupija Murska Sobota i mjesto Beltinci. Novost je da će se ove godine susretu pridružiti i mađarski katolici. Ususret tomu međunarodnomu crkvenomu događaju koji će biti popraćen molitvom za mir u Europi razgovarali smo s mons. Andrejem Sajeom, najmlađim slovenskim biskupom i biskupom s najmanjim biskupskim stažem, koji je i predsjednik Slovenske biskupske konferencije. Primio nas je u ordinarijatu u Novom Mestu, a snažna povezanost i poznavanje Hrvatske zahvaljujući i uključenosti u Hrvatsko kanonističko društvo svjedoče njegovi odgovori i promišljanja u kojima hrvatsku crkvenu javnost upoznaje i sa stanjem Crkve u Sloveniji.
Crkvi su ti susreti važni jer hrvatski i slovenski narod žive u blizini, susjedi smo, povezani smo mnogim vezama i ostvarujemo zajedništvo na više razina. U Crkvi nema granica. Naravno, one političke postoje, ali i slovenske i hrvatske vjernike povezuje ista vjera, isti Bog i isti sakramenti. Susretima slovenskih i hrvatskih vjernika želimo pokazati da u Crkvi – univerzalnoj zajednici svih krštenih – politička granica nije razlog za podjelu ili potkopavanje zajedništva, nego svjedočimo bratsku povezanost i jedinstvo, možda ponekad i unatoč različitim pogledima i očekivanjima. Živimo na istom planetu, u susjednim zemljama, imamo slične teškoće i izazove i dobro je da se povremeno susretnemo, da u euharistijskom i osobnom zajedništvu i prijateljstvu razgovaramo te utvrdimo kršćanske veze među nama. Važno je i u budućnosti održavati i produbljivati kontakte među našim dvama narodima jer smo se osvjedočili da su slovensko-hrvatski susreti nedvojbeno učvrstili stare veze između Crkava te između slovenskoga i hrvatskoga naroda.
Slovensko-hrvatski susreti vjernika nastali su zbog pozitivnih iskustava koje smo mi u Sloveniji imali organizirajući susrete triju zemalja (»Srečanje treh dežel«) koji su osamdesetih pokrenuti na inicijativu biskupa dr. Alojzija Šuštara te su imali velik odjek među vjernicima iz Italije (iz Julijske krajine), Austrije (iz Koruške) te Slovenije (uglavnom iz Ljubljanske metropolije). Između slovenske i hrvatske Crkve u to vrijeme nije bilo takvih susreta pa je naš svećenik Janez Gril – kada su se prenosili posmrtni ostatci biskupa Antona Mahniča u krčku katedralu – riječkomu nadbiskupu Ivanu Devčiću spomenuo taj susret triju zemalja te ga upitao hoće li hrvatska Crkva poduprijeti inicijativu o slovensko-hrvatskim susretima. Nakon određenoga vremena obje biskupske konferencije – hrvatska i slovenska – poduprle su ideju te su biskupi odlučili da se susreti održavaju svake dvije godine. Tako su od prvoga susreta u Mariji Bistrici 2003. godine uslijedili susreti u Brezju, na Trsatu i Ptujskoj gori, u Ludbregu i Stični, do posljednjega u Krašiću i sada ovoga u Beltincima.
Crkva je bila inicijator okupljanja, države su često bile pasivne. Mi u Crkvi možemo dokazati da se neriješene stvari mogu riješiti tako da se susrećemo, da razgovaramo, međusobno se slušamo, da osjetimo kako živi naš susjed i onda se u novoj perspektivi mogu lakše rješavati otvorena pitanja. Znamo iz osobnih života, sa susjedima se uvijek ima o čemu raspravljati. I među državama je isto tako, obično je najviše izazova sa susjednom zemljom, onom koja je blizu, s kojoj se možda ima neko neriješeno povijesno pitanje, a ne s onom udaljenom stotinama kilometara. Vjerujemo da ako postoji dobra volja, ako se nastoji oko pravednoga rješenja, do njega može i doći. Crkva se, naravno, ne će nikada miješati u neriješena pitanja na političko-društvenoj razini, ali može biti primjer kako se može surađivati i ići zajedno. A kada se ide zajedno, lakše se rješavaju i izazovi.
Mi smo susjedi, imamo mnogo zajedničkih tema. Život je možda malo drugačiji, ali ipak mislim da se premalo poznajemo. Osobno sam se s Crkvom u Hrvatskoj i situacijom u Vašoj zemlji najviše upoznao kroz djelovanje Hrvatskoga kanonističkoga društva, u kojem sam aktivan već 10 godina, a posljednjih godinu i pol predsjednik sam Nadzornoga odbora. Kroz to vrijeme upoznao sam puno crkvenih pravnika, vjernika laika suradnika na crkvenim sudovima, sudjelovao sam svake godine na simpozijima koji su organizirani po cijeloj Hrvatskoj u različitim biskupijama – od Zagreba, Zadra, Splita, Dubrovnika, Siska i Bjelovara do Istre i drugih krajeva. Bilo mi je drago sudjelovati na tim susretima jer smo se mogli ne samo upoznati, nego i razmijeniti iskustva kao Crkva, svećenici, suradnici… A sve je započelo jednim susretom – onim s profesorom dr. Josipom Šalkovićem koji je kao predstavnik Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu došao na proslavu Dana Teološkoga fakulteta u Ljubljani. Pozvao me kao crkvenoga pravnika i kolegu da surađujem u Hrvatskom kanonističkom društvu i tako je sve krenulo. Za to sam mu jako zahvalan.
Crkva ima sve manje utjecaja, ne pripisuje joj se velika važnost, ali ipak još ima određenu ulogu u društvu. Možda se na tu promjenu može i gledati u određenom smislu i kao pozitivnu jer je u prošlosti Crkva ponekad bila previše autoritativna. Nedavno sam se vratio iz Rima sa seminara za nove biskupe i primijetio sam kako se i situacija kod čelnika u Vatikanskoj kuriji mijenja. Sami kardinali prefekti dikasterija razgovaraju s nama biskupima na drukčiji način, ne postavljaju se doktrinalno, iz pozicije: »Mi ćemo reći što trebate napraviti, a na vama je da to bespogovorno prihvatite.«
Tako je bilo prije jer sam imao iskustvo susreta s čelnicima kurije dok sam kao generalni tajnik biskupske konferencije pratio slovenske biskupe na pohodu ad limina prije 15-ak godina. Sada se situacija promijenila, vjerojatno i pod utjecajem pape Franje koji i sam često s nama biskupima razgovara na način da nam ne drži govor, nego poziva na razgovor, potiče da kažemo što nosimo na srcu, postavljamo pitanja, otvoreno i jasno komuniciramo.
Problem koji uočavam u Sloveniji jest to što jako nedostaje samosvijesti, koju vidim primjerice u Hrvata koji imaju zdrav ponos i često kažu: ‘Ja sam Hrvat, ja sam katolik.’ Tako je i u nekih drugih naroda, a toga samopouzdanja manjka u slovenskih vjernika, posebice se to osjećalo prije uspostave demokracije. Kao da ih je strah reći da su katolici, da je to vrjednota za koju vrijedi svjedočiti javno – na radnom mjestu, među prijateljima, u društvu. No ako sami ne poštujemo ono što nam je vrijedno, teško će to poštovati drugi. Često u razgovoru s roditeljima čija djeca pohađaju školu kažem da o svojim vrijednostima govore u školi, ne na način da samo protestiraju i suprotstavljaju se programima s kojima nisu suglasni, nego da govore što je vrijedno za njih i da u školi imaju pravo na odgoj koji je za njih vrjednota. Ako to ponovi više roditelja, nešto će se promijeniti. Ako svi samo šute i pritom misle da se ništa ne može napraviti, teško će doći do promjene, a ljudi na našim prostorima nisu navikli izraziti vlastito mišljenje.
Prije mjesec dana zajednički smo s predstavnicima drugih religija uputili izjavu u kojoj upozoravamo na odluke Ustavnoga suda zbog redefinicije braka i mogućnosti posvajanje djece istospolnim partnerima… Nameće se mišljenje da obitelj može biti bilo kakva zajednica, a mi u Crkvi kažemo da nije svejedno. Želimo zaštititi vrjednotu braka i obitelji kao zajednice jednoga muškarca i jedne žene jer je to oduvijek bilo tako, to je dio naravnoga zakona i zato što je obitelj važna za narod, za Crkvu, za djecu. Jer obitelji s majkom i ocem najbolji je prostor i daje najbolje uvjete da djeca rastu i dobiju sve što je potrebno kako bi izrasla u zrele osobe koje će moći preuzimati odgovornost u životu. Ali ne govori to samo Crkva, nego je i u rimskom pravu brak zajednica jednoga muškarca i jedne žene te se na obitelj gledalo kao na instituciju koju treba čuvati, davati joj potporu. Tako je bilo i u drugim starim semitskim civilizacijama, sve su one bile osjetljive na brak i na vjenčanje se uvijek gledalo kao na nešto posebno. Mlade se pratilo prije ulaska u brak, a obitelj snažno podupirala…
Crkva većinom živi od darova svojih vjernika i u Sloveniji ne postoji klasičan crkveni porez kao u Njemačkoj ili Italiji, nego svaki zaposlenik u Sloveniji jedan posto svojega poreza na dohodak može usmjeriti prema određenoj instituciji, a među više stotina ponuđenih su i institucije Katoličke Crkve. Taj iznos može se darovati konkretnoj župnoj zajednici, Caritasu i drugim registriranim crkvenim institucijama, no sada se javljaju sa strane države tendencije da dođe do promjene i da se sve te zajednice stave pod zajednički nazivnik Katoličke Crkve. To ne bi bilo dobro budući da se vjernici snažnije identificiraju s konkretnom župom, Caritasom ili drugom pravnom osobom Katoličke Crkve i zato želimo braniti sadašnji model. Iz toga razloga stalno je prisutan poziv naše Crkve da se dio poreza može darovati Katoličkoj Crkvi, a ako se zaposlenik ne odluči komu će darovati iznos poreza, on u cijelosti ide državi. Taj dio koji se prikupi od poreza na dohodak tek je vrlo mali i nevažan dio od kojega se financira Katolička Crkva, od njega bi Crkva teško preživljavala jer je riječ o malo više od sto tisuća eura godišnje.
Poseban je problem uzdržavanje crkava i crkvenih objekata koji su zaštićeni spomenici kulture, a ima ih zaista puno te se oni u većem dijelu obnavljaju darovima vjernika. Ako je o spomeniku kulture riječ, država ili općina u nekim slučajevima pokaže spremnost pomoći, ali tek kada župna zajednica skupi polovicu sredstava. To primanje sredstava, naravno, podrazumijeva i odgovornost jer za svaki potrošeni euro treba napraviti izvještaj u što je usmjeren. Župnici se mnogo trude da sve crkve održavaju primjereno. Moja rodna župa ima osam filijalnih crkava, u Šentjerneju ih ima 20, a u Starom Trgu pri Ložu u Ljubljanskoj biskupiji čak je 24 filijalnih crkava.
Što se tiče zakona i uredaba u Hrvatskoj je situacija nešto bolja u odnosu na Sloveniju jer postoji međunarodno sklopljeni ugovor sa Svetom Stolicom i stvari su riješene na toj najvišoj razini. U Sloveniji imamo sporazum o pravnim pitanjima s državom koji je potpisan 2004. godine, a njime su na pravnom području bile potvrđene stvari koje su postojale u praksi, poput primjerice toga da je Crkva pravna osoba, da Crkva može predlagati župe, samostane i druge svoje zajednice kao pravne osobe, da može pastoralno skrbiti za vjernike u bolnicama, zatvorima, kao i u vojsci i policiji.
Budući da je riječ tek o sporazumu, a ne međunarodnom ugovoru, sve te definirane točke puno se lakše mogu promijeniti s dolaskom nove vlasti koja možda ne će biti naklonjena Crkvi ili će željeti promijeniti sve što je ranije bilo ostvareno i napravljeno… Zato bi se bilo važno i u Sloveniji dogovoriti s državom o temeljnim stvarima i ići prema potpisivanju međunarodnoga ugovora. Slovenskomu predsjedniku vlade Robertu Golobu na nedavnom sam susretu napomenuo da Crkva ne traži nikakve povlastice, nego želi imati prava kao i druge nevladine udruge i sektor. Jer mi katolici dio smo slovenske države i društva, plaćamo porez, vozimo po istim cestama, dišemo isti zrak.
Znači zajedno smo i ne smijemo ići jedni protiv drugih, nego kada se razgovara i donose određene odluke na državnoj razini koje se tiču Crkve, voljeli bismo biti uključeni u razgovore o tome i surađivati u takvim pitanjima.
Još su prisutne jake snage koje priječe da se u Sloveniji proces pravde privede kraju. S državne strane komunizam nikada nije bio osuđen kao zločinački sustav, kako je to učinjeno u Europi. Također mnogi zločini koji su počinjeni na području Slovenije nisu otkriveni, to je i dalje velika rana. Baš sam nedavno posjetio jamu ispod Macesnove gorice u Kočevskom rogu, gdje je otkrivena nova grobna jama. Samo od prošle jeseni iskopani su posmrtni ostatci najmanje 3000 muškaraca i dječaka koji su tu mučki ubijeni. To je prema dosad poznatim i prikupljenim podatcima najveće skupno grobište slovenskih muškaraca i dječaka. Država i nadležne službe za sve nasilno ubijene tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata trebaju osigurati dostojan pokop, a žrtve moraju dobiti primjereno mjesto u nacionalnom povijesnom sjećanju. No daleko smo od toga jer u Sloveniji najprije treba postići suglasnost svih uključenih o povijesnim činjenicama, treba rasvijetliti povijesne događaje. To je nužno za nastavak procesa pomirbe, da bi došlo do pomirenja. I u bližoj obitelji imam primjere stradanja tijekom Drugoga svjetskoga rata. Naime, očev i majčin brat poginuli su. Ranjenoga strica koji je bio na strani domobrana komunisti su odveli i ubili, a ujak je bio pripadnik njemačke vojske, nasilno mobiliziran, te je poginuo u bitki za Staljingrad. Kada se spominjemo takvih obljetnica stradanja, to nije prilika za širenje osvete i mržnje prema drugima, nego kao vjernici tada prije svega molimo za pomirenje.
Crkveno je pravo neka vrsta pastoralne teologije u praksi. Crkveno pravo nadzire sva područja Crkve: pastirsko, službu biskupa i crkvenu hijerarhiju, a onda i druge službe i život Crkve: od sakramenata do crkvene imovine, pitanja sudova i kaznenih djela. Sve što postoji u Crkvi prisutno je u crkvenom pravu. Sve je to korisno, što sam naučio do sada kao pravnik, kao kapelan, kao tajnik ljubljanskoga nadbiskupa, a i studirajući u Rimu, dobio sam uvid u univerzalnost Crkve. Posebice sada u vremenu globaliziranoga svijeta znamo da nitko samostalno ne može preživjeti, treba razmjenjivati znanje i iskustvo. U Crkvi to znamo već od početka – da smo zajednica, da nitko nije sam, da nitko ne smije biti sam!
