UZ MIGRANTSKU KRIZU Poučna presuda Europskoga suda za ljudska prava

Objavio
Katarina Matković
-
Foto: Shutterstock | Izbjeglice na hrvatsko-slovenskoj granici, Bregana

Centar za poslovnu etiku Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u petak 28. veljače održao je simpozij o migracijama, ekonomiji i poslovnoj etici, na kojem se pristupilo pitanjima koja neizbježno donose migracije, na koja su dani filozofski, ekonomski, pravni i teološki odgovori. Simpozij je održan u vrijeme najava novoga migrantskoga vala izbjeglih s područja Idliba i Turske gonjeni sukobima sirijskih i turskih snaga. Traže se s tim u vezi hitni odgovori od zemalja članica Europske unije, što je iznimno važno Hrvatskoj kao predvorju schengenskoga sustava. Koja je zemlja odgovorna i za koja pitanja izbjeglica i tražitelja azila, na čemu počivaju obveze zemalja članica Europske unije i kako će se konačno prema tomu pitanju postaviti Europa, a kako će postupiti Hrvatska – sve su to legitimna pitanja. No najprije je važno istaknuti koje su formalne obveze Hrvatske u migrantskoj krizi.

Spriječiti protjerivanje i vraćanje tražitelja azila

Ženevskom Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine propisane su prvi put u povijesti okolnosti u kojima država ugovornica mora osigurati izbjeglički status onima koji to zatraže, kao i sva prava i obveze tih osoba. Članak 33. st. 1. Konvencije glasi: »1. Ni jedna država ugovornica ne će protjerati ili vratiti (refouler) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkoga mišljenja.«

Ured visokoga povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice Zaključcima o međunarodnoj zaštiti izbjeglica usvojenima 13. rujna 2001. definirao je načelo »non-refoulement« kao »temeljno načelo zaštite zajamčeno Konvencijom koje ne podliježe odstupanjima«. Navedeno načelo smatra se međunarodnim običajnim pravom obvezujućim za sve države ugovornice i podrazumijeva apsolutnu zabranu mučenja i drugoga okrutnoga, neljudskoga ili ponižavajućega postupanja ili kažnjavanja. Zaštita od refoulementa u odnosu na izbjeglice obvezujuća je prema tražiteljima azila, a označava dužnost država ugovornica da poduzmu sve mjere da bi spriječile protjerivanje i vraćanje tražitelja azila ili izbjeglica na granice teritorija gdje bi njihovi životi ili sloboda bili ugroženi ili gdje bi bili podvrgnuti kaznenomu progonu. Načelo non-refoulement uključuje i zabranu odbijanja na granici, presretanja i neizravnoga postupka refoulementa bilo prema pojedincu koji traži azil ili prema masivnomu izbjegličkomu priljevu.

Temeljna ljudska prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proizlaze iz ustavnih tradicija koje su zajedničke državama ugovornicama te kao takva čine opća načela europskoga prava.

Poveljom o temeljnim pravima Europske unije te Ugovorom o funkcioniranju Europske unije izmijenjenim Lisabonskim sporazumom koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. utvrđeno je da je Europska unija područje slobode, sigurnosti i pravde s poštovanjem temeljnih prava i različitih pravnih sustava i tradicija država članica, da osigurava zajedničku politiku azila, useljavanja i kontrole vanjskih granica koja se temelji na solidarnosti među državama članicama i koja je pravedna prema državljanima trećih zemalja, dok razvija zajedničku politiku azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite čiji je cilj svakomu državljaninu treće zemlje kojemu je potrebna međunarodna zaštita ponuditi odgovarajući status i osigurati poštovanje načela zabrane prisilnoga udaljenja ili vraćanja imigranta. Zakonodavna tijela Unije bila su obvezna usvojiti mjere koje obuhvaćaju jedinstveni status azila i supsidijarne zaštite, kao i kriterije i mehanizme kojima se određuje koja je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, a navedeni se zahtjev temelji na izričitoj odredbi istoga članka koja glasi: »Zajamčeno je pravo na azil uz poštovanje pravila iz Ženevske konvencije od 28. srpnja 1951. i Protokola od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica i u skladu s Ustavom Europske unije.«

Obveze država članica Europske unije

Države članice Europske unije prema objektivnoj hijerarhiji kriterija određuju između sebe koja je država članica odgovorna za postupanje po pojedinom zahtjevu za azil podnesenom na njezinu teritoriju, kako bi se spriječilo višestruko podnošenje zahtjeva za azil od jedne osobe te o kojem će zahtjevu razmatrati i odlučiti jedna od država članica. Objektivni hijererhijski kriteriji definirani su »Dublinskom uredbom« koja zajedno s direktivama utvrđuje kriterije i mehanizme za utvrđivanje države članice odgovorne za postupanje na temelju zahtjeva za azil podnesenoga u nekoj državi članici od državljana trećih zemalja, obvezuje države članice na osiguranje određenih materijalnih uvjeta prihvata, zaštitu jedinstva obitelji, medicinsku i psihološku skrb, dostupnost obrazovanja za maloljetnike i po potrebi provedbu jezične nastave radi osposobljavanja za praćenje redovitoga školovanja, jamče pravičan postupak prilikom traženja i odobravanja azila, sadrži kriterije za priznanje izbjegličkoga statusa i priznanje prava na supsidijarnu zaštitu te prava povezana s dodjelom tih statusa, a uvodi usklađeni sustav privremene zaštite za osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita, koje nisu obuhvaćene Ženevskom konvencijom. Dublinska se uredba primjenjuje na sve države članice Europske unije, kao i na Norvešku, Island i Švicarsku.

Države članice u skladu s Uredbom moraju prema objektivnoj hijerarhiji kriterija odrediti koja je država članica odgovorna za postupanje po pojedinom zahtjevu za azil podnesenom na njezinu teritoriju, a s ciljem sprječavanja višestrukoga podnošenja zahtjeva za azil od jedne osobe, o kojem će zahtjevu razmatrati i odlučiti jedna od država članica. Država na čiji je teritorij osoba prešla odgovorna je za postupanje po zahtjevu za azil.

Sadašnje stanje s mnogobrojnim izbjeglicama i potencijalnim tražiteljima azila koji polako ali sigurno kreću put Hrvatske i zapadne Europe nesumnjivo će pred zemlje članice donijeti nove izazove, ne samo formalnopravnoga, nego i etičkoga karaktera.

KAKO SU MIGRANTI IZGUBILI SUDSKI SPOR
Migranti nisu onemogućeni u ostvarivanju svojih prava »krivnjom« vlasti
Iznimku od spomenutoga temeljnoga načela non-refoulement učinio je Europski sud za ljudska prava u presudi iz veljače ove godine. Ta je presuda osobito važna s obzirom na migrantski val koji trenutačno napreduje iz Turske prema zapadnoj Europi, a odnosi se na postupanje vlasti država članica Europske unije u slučaju nasilnoga, nezakonitoga i grupnoga pokušaja ulaza na teritorij schengena. Tako je u predmetu N. D. i N. T. protiv Španjolske odlučeno o pravima migranata iz podsaharske Afrike koji su 13. kolovoza 2014. ilegalno pokušali ući u španjolski teritorij tako što su se penjali preko ograda koje okružuju enklavu Melilla na obali Sjeverne Afrike, zbog čega su ih španjolske vlasti na silu vratile u Maroko, čime je ostvareno protjerivanje u smislu članka 4. Protokola br. 4. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Migranti su u zahtjevu podnesenom Europskom sudu za ljudska prava tvrdili da su bili podvrgnuti kolektivnom protjerivanju, popularno zvanom push-back, da se njihova situacija nije razmotrila na pojedinačnoj osnovi, da protjerivanje nije bilo pravno utemeljeno i da im nije pružen nikakav oblik pravnoga savjetovanja. Prigovorili su također da im je pred španjolskim vlastima bilo nemoguće dokazati svoj identitet, iznijeti svoje pojedinačne situacije, opravdati bojazan od povratka u Maroko i postići da se u obzir uzme opasnost od zlostavljanja s kojom su bili suočeni u Maroku.
Nakon što je u presudi od 3. listopada 2017. jednoglasno presuđeno da jest došlo do povrede konvencijskih prava migranata na zabranu kolektivnoga protjerivanja stranaca i pravo na djelotvoran pravni lijek pred Velikim vijećem Europskoga suda koje se pozvalo na svoja stajališta iz prethodnih odluka u predmetima »Hirsi Jamaa i drugi protiv Italije«, »Sharifi i drugi protiv Grčke« i »Khlaifia i drugi protiv Italije«, u kojima se radilo o aplikantima koji su morskim putom pokušali ući na teritorij unutar granica schengena. Veliko vijeće konačno je presudilo da nije došlo do povrede prava na zabranu kolektivnoga protjerivanja stranaca i prava na djelotvoran pravni lijek, smatrajući da je Španjolska poštovala načelo non-refoulement. U konkretnom je slučaju veliko vijeće utvrdilo da su migranti nasilno, u velikom broju i prethodno planirajući ušli u teritorij Španjolske preskačući zaštitnu ogradu, unatoč činjenici da je Španjolska organizirala legalne prijelaze s kontrolnim točkama te ih je stoga postrojba Guardia Civil istjerala s teritorija na koji su nasilno i nekontrolirano pokušali ući. Ocijenjeno je da je takvo ponašanje migranata stvorilo poremećaj i opasnost za javnu sigurnost koju je stoga teško nadzirati. Kroz dvostruki test ocijenjeno je također da upravo zbog takvoga postupanja migranata nije došlo do povrede prava na zabranu kolektivnoga protjerivanja stranaca i prava na djelotvoran pravni lijek. K tomu migranti nisu prešli španjolsku granicu zakonito, stoga nisu ni mogli očekivati zaštitu pod okriljem Konvencije.
Čemu preskakanje ograde ako postoje prijelazi?
Europski sud za ljudska prava u konkretnom je slučaju otklonio mogućnost da je migrantima povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da je Španjolska osigurala istinski i učinkovit pristup pravnim sredstvima, osobito u graničnim postupcima, no ta sredstva migranti nisu iskoristili, za što Španjolska nije odgovorna. Štoviše, migranti nisu onemogućeni u ostvarivanju svojih prava »krivnjom« španjolskih vlasti, u konkretnom slučaju među ostalim i stoga što je Španjolska osigurala migrantima da na njezin teritorij uđu na nekoliko mogućih načina. Španjolske su vlasti tako 1. rujna 2014., nedugo nakon događaja u izloženom slučaju, postavile ured za registraciju zahtjeva za azil na međunarodnom graničnom prijelazu Beni Enzar, no čak i prije toga postojala je i stvarna mogućnost podnošenja zahtjeva za azil. Migranti su, osim što im je omogućen istinski i učinkovit pristup španjolskomu teritoriju na graničnom prijelazu Beni Enzar, mogli podnijeti zahtjev za vizu ili za međunarodnu zaštitu u španjolskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u njihovim zemljama podrijetla ili tranzita ili u Maroku. Stoga, da su podnositelji zahtjeva željeli zatražiti takvu zaštitu, mogli su otputovati u španjolski konzulat u Nadoru, koji je bio blizu mjesta na kojem su pokušali nasilno preskočiti ogradu i ući na španjolski teritorij. S obzirom na to da migranti nisu iskoristili ni jedan od zakonitih načina ulaska u Španjolsku, a Europskomu sudu nisu valjano objasnili zašto to nisu učinili, niti su tvrdili da bi bili spriječeni u tome, nije utvrđena odgovornost španjolske vlade za nastalu situaciju.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA