Unuk mi već peti dan uvježbava svoju rolu za igrokaz koji će nam on i njegova »ekipa s vjerkasa« pokazati na misi na Misijsku nedjelju. Dok djedovski ponosno po sedamdeset i sedmi put gledam tu kućnu pretpremijeru, i sam naizust mrmljam njegove retke: »Fra Petar je poslušao tajni poziv Božjeg glasa, da dovodi nekrštene na put vjere i put spasa«, a istodobno razmišljam ne ću li na svoju već famoznu listu važnih a otpisanih zanimanja uskoro uvrstiti i »zanimanje« misionar… Jer, u ovom novonormalnom trenutku, sada kad se zagovara da se nikomu nikako i nikada ne smiju nametati vlastita mišljenja i stajališta, nego se svakoga mora pustiti u njegovu (ne)znanju i osjećanju, komu danas onda uopće i trebaju misionari? Točnije, koga oni uopće smiju obraćati na pravi put kad su po novome, čini se, »svi putovi pravi«, i kad se moraju prihvaćati sve različitosti i sva manjinska prava, sve do zadnje nepravilnosti koju tko istakne za dio svoga vlastita i nepovrjediva identiteta, rodnoga ili spolnoga, (ne)nacionalnoga, bolnoga ili bezbolnoga… U doba kad ni dječacima ne smijemo govoriti da postanu pravi muškarci, a djevojčicama da im brkovi ne će narasti, kojim bismo pravom sad tamo nekim bezvjercima ili krivovjercima govorili da svoje plemenske vračeve otjeraju u ropotarnicu džungle ili da stave Marijin kip umjesto kvrgavih drvenih totema kojima su žrtve prinosili još njihovi prapradedeki?! U doba kad, još malo, svojoj vlastitoj unučadi – s njihovih navršenih šesnaest, četrnaest ili dvanaest – ne ćemo više smjeti za ručak davati ono što mi mislimo da je zdravo, ili im braniti da mijenjaju spol na način kao što sad mijenjanju »maske« za mobitel… Ili, o užasa, usuditi se »nasilu« odijevati dečkima hlačice ako oni žele baš »plesirane« suknjice, da i ne govorim o našem pokušaju utjecanja na njih da si za partnere ne traže one baš četrdeset godina starije… Pa se, u tako galopirajuće napredno doba, pitam smiju li misionari ikomu išta još naviještati, preporučivati ili pokušavati druge preobraćati? I to još po pitanju vjere!?! Još će ih nazvati suvremenim konkvistadorima, ako već nisu? Sve se plašim ne će li ih uskoro kojim službenim aktom službeno i zaustaviti ili pretvoriti samo u »humanitarne djelatnike« za dijeljenje zapadne »da se ne baci« hrane, ili pak u »građevinske radnike«, za podizanje bunara i škola?
Ili pak to sve što mene neuka muči još uvijek ne vrijedi po »afrikama i indijama« izvan EUSAD-a, po zemljama iza one čarobne »crte Zapada« koja je nekako prošla, presjekla baš posred naše »Hrvatskice« i slavonske ravnice… Pa onda tamo, tamo blizu iza te crte tek počinju hodati misionari, pravi, ali i oni svake fele, čak i »misionari« vođeni tek onom znanom narodnom: »Pokazat ću ti boga tvoga (ili ‘svoga’, svejedno)!« Također u igrokazu, ali samo za odrasle. Skoro da bih mu stavio oznaku »18+«.
