Ideja odnosno prijedlog izmjena zakonskih propisa o radu i mirovinskom osiguranju kojim bi se uvelo pravo na rad do 68. godine ima svoje lice i naličje pa je ta ideja višestruka podvala, kako osiguranicima tako i poslodavcima, a istodobno je pokušaj zašite tzv. uhljeba, koji imaju opravdan strah od rezultata pred skorim lokalnim i parlamentarnim izborima. U čemu je »kvaka 22«, pokušat ćemo objasniti analizom prijedloga odnosno njegovih prividnih prednosti (lice) i istodobnom analizom nedostataka (naličje), kako bi se shvatilo u čemu je zamka. Da bismo lakše razumjeli što se hoće postići, moramo se vratiti više godina unatrag i podsjetiti se na tadašnja pisanja o problemima rada umirovljenika i isplata mirovina, koji se sada ponavljaju u izmijenjenom obliku.
Krajem 2014. g. pisali smo o tada novom Zakonu o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13) koji se počeo primjenjivati od 1. 1. 2014. U čl. 99. st. 1. bilo je propisano da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na osnovi koje je osiguran obustavlja isplata mirovine. Htio se zabraniti rad umirovljenika. Međutim, odmah u sljedećem, 2. stavku toga članka bile su propisane iznimke u kojima se isplata mirovine ne obustavlja ako se korisnik zaposli. Tako je u točki 1. toga stavka bilo propisano da se korisniku starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu toga zakona mirovina ne obustavlja ako se zaposli do polovice punoga radnoga vremena. Dakle, trebalo je zaključiti novi ugovor o radu s poslodavcem. U vezi s tim postavljalo se pitanje otvaranja novoga natječaja, a postojala je i opasnost od izigravanja drugih zakonskih propisa koji se primjenjuju kod zapošljavanja (npr. obveza javnoga natječaja). U slučaju da osiguranik nastavi raditi bez prekidanja radnoga odnosa, ne će doći do sklapanja novoga ugovora o radu, a time ni do novoga zapošljavanja, što znači da u tom slučaju ne postoji obveza provedbe natječaja iako je za određena mjesta propisano da natječaj treba provesti. Ta mogućnost dopuštala je da se očuvaju povlaštene pozicije nakon postizbornih smjena. Bilo je to zapravo zakonsko pogodovanje kao posljedica predizbornih strahovanja i budućih kadrovskih promjena.
Tada sindikati nisu na to iznosili svoja stajališta ni protivljenja, što je dovodilo u sumnju da i nekim njihovim rukovodećim kadrovima odgovaraju propusti mirovinskih i radnih zakona. Isto vrijedi i za većinu vodećih kadrova jer im se omogućavalo da ostvaruju punu mirovinu i uz zaposlenje i pola visoke plaće. Od toga su prava bili isključeni korisnici prijevremenih starosnih mirovina, a zbog faktične nemogućnosti rada i svi starosni umirovljenici koji su mirovinu ostvarili na teškim i za zdravlje opasnim poslovima, koji se faktično ne mogu obavljati nakon 60. ili 65. godine. Novim prijedlogom ministra rada i mirovinskoga osiguranja, ako se realizira, ponovit će se slična situacija.
Uvođenje zakonskoga prava na rad do 68. godine kao posebnoga prava (vjerojatno se misli i na žene) znači uvođenje obveze poslodavca držati u zaposlenju svakoga osiguranika koji želi raditi, neovisno o činjenici kolika je njegova radna sposobnost za obavljanje poslova njegova radnoga mjesta.
Naravno da će poslodavci biti prisiljeni davati otkaze, a takvi otkazi obvezuju na isplate otpremnina. Nastajat će i pritisci poslodavaca na odlaske u invalidske mirovine i ponovno će se javiti problem korupcije prigodom vještačenja o radnoj sposobnosti. Povećat će se i broj radnih sporova. Posebni će problemi nastajati u prometnim djelatnostima za koje je normalno da većina vozača ne može obavljati svoj posao nakon 60. godine, posebice ako se radi o velikoj dnevnoj kilometraži.
Na prigovore poslodavaca ministar nema jasne odgovore, što znači da nije dovoljno promislio o budućim problemima ili uopće ne poznaje načine usklađivanja propisa o radu s mirovinskim, zdravstvenim i drugim pratećim propisima. Najveće koristi od rada do 68. godine imat će zaposlenici u državnim službama i javnim ustanovama (dakle u administraciji), a najmanje (nikakve) osiguranici zaposleni u materijalnoj proizvodnji (industrija, promet i slično). Dakle, ta mogućnost ne će biti »na zadovoljstvo svih«, kako obećava ministar.
Ministrovo naglašavanje da će se rad nakon 65. godine dodatno stimulirati, odnosno povećati postotci nije ništa novo jer to omogućavaju i sadašnji propisi. No i tu su nepravde i nelogičnosti jer ta povećanja pripadaju samo onima koji su nastavili raditi nakon 65. godine, ali ne pripadaju onima koji se nakon umirovljenja žele vratiti u »svijet rada« (kako to rado govori ministar). Da se stvarno želi stimulirati rad starijih, ta bi se povećanja davala i onima koji se nakon umirovljenja vrate u svijet rada.
Ako se ideja »pravo na rad do 68.« ostvari na način kako se predlaže, građani se imaju s pravom pitati zašto su glasovali za »67 je previše«. Zato sindikati ne smiju dopustiti da ih se opet zavede jer bi odustajanje od referenduma sličilo na izdaju. Sindikati trebaju glede »prava na rad do 68.« postići ispravnu formulaciju, ponajprije da to bude mogućnost na koju mogu pristati sporazumno zaposlenik i poslodavac, a ne da to bude samo pravo radnika. Sindikalno skretanje rasprave protiv povlaštenih mirovina i pitanja isplate iz proračuna nije u ovom trenutku pametno, kao što nije pametno stalno traženje da se posebne povlaštene mirovine (ima ih 17 skupina) financiraju iz proračuna, zbog toga što tako padaju u zamku ministarstva jer se bitka skreće na sporedne kolosijeke.
