Vlast autentično tumačiti Božju riječ ima Crkva, tj. oni u njoj koji izvršavaju službu učiteljstva (u užem smislu riječi to su papa i biskupi u jedinstvu s Petrovim nasljednikom), no pritom ipak treba imati na umu da tradicija tumačenja ne bi posve zatvorila mjesto za Boga, za Duha Svetoga kao onoga koji je Pisma nadahnuo i na kojega se učiteljstvo zapravo oslanja kad ih autentično tumači, smatra dr. Ivica Čatić, izvanredni profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu. Nakon što je to potkrijepio primjerom Joba (vidi prvi dio priloga) kojemu Bog daje više za pravo negoli onodobnim službenim tumačima, sugovornik uzima primjer koji je zacijelo bitno odredio sudbinu kršćanstva kao svjetske religije.
»U Novom je zavjetu«, razlaže dr. Čatić, »možda u tom smislu najilustrativniji proces posvješćivanja Božje želje da i obraćenici iz poganstva (samo) krštenjem postaju članovi Crkve, bez potrebe da prethodno postanu Židovi (tj. da prihvate obrezanje). U tom procesu su i sv. Petar i sv. Pavao dobili Božje nadahnuće. I jedan i drugi nailazili su na otpor u širenju te istine. Pavao, koji je kao teolog mogao teološki razraditi objašnjenje za takav Božji projekt i potkrijepiti ga Pismom, nije time mahao kao da je njegovo vlastito postignuće. Naprotiv, ide u Jeruzalem stupovima Crkve da bi oni ovjerili ono što mu je objavljeno. I prihvaćeno je! Petar, kao prvi papa, nije smatrao da je izgubio na primatu ako je dojučerašnji progonitelj Pavao dobio objavu istoga sadržaja, ali je za razliku od njega može i teološki elaborirati. Ne! Zajedno s Jakovom i Ivanom je otvoren, daje prostora Bogu koji je uzeo Pavla kao izabrano oruđe za tu zadaću. I Crkva, zahvaljujući traženju svjetla Duha Svetoga, uspijeva riješiti veoma osjetljiv teološki i pastoralni problem, sebi na blagoslov, a narodu Božjemu na zadovoljstvo i mir.«
U tom duhu sugovornik se suočava s pitanjem koje nemalomu broju vjernika može biti problem, a koje je naznačeno i na početku priloga. Riječ je o odnosu između znanstvenoga proučavanja Svetoga pisma i njegove »široke« uporabe, liturgijske i osobne. I tu dr. Čatić, slikovito rečeno, svakoga stavlja na svoje mjesto. »Na znanstvenoj razini«, kaže sugovornik »stručnjaci proučavaju Bibliju na svim mogućim razinama: kontekst nekoga događaja, verzije njegova opisa, problemi nastanka i prenošenja teksta, značenje pojedinih riječi, retorički učinak pojedinih cjelina, teologija pojedinoga teksta, odlomka, poglavlja, knjige… Iako su poneki skeptični, takav je rad nezamjenjiv kako bismo išli prema korektnijemu razumijevanju teksta. I znanost zna da se Biblija tumači Biblijom pa je i taj kriterij aktualan. Često je to mukotrpan hod koji od mnoštva postavljenih pitanja i nešto manjega broja sigurnijih odgovora nastoji postaviti što je moguće utemeljenije tumačenje – od značenja pojedinih riječi i sklopova pa sve do rješavanja većih problema.«
Sugovornik je svjestan da postoji opasnost da se na znanstvenike gleda »kao da žele srušiti ono što je predano predajom«. »Međutim znanost je pozvana propitivati. To je njezina zadaća pa je nekorektno na znanstvenike koji proučavaju Bibliju gledati kao na ljude koji nepotrebno kompliciraju stvari ili su čak neprijatelji crkvene predaje«, kaže dr. Čatić. No znanost, premda je nezaobilazna, ipak nije jedina instanca, jedina služba, pa na neki način ni presudna. »Crkveno učiteljstvo, na čelu s papom i biskupima, ima vlast nauk Svetoga pisma tumačiti s autoritetom koji proizlazi iz njihove službe. Naravno, pri tome će kao pomoćnike uzeti opet znanstvenike koji proučavaju Pismo i predaju kako bi iznijeli što sigurniji nauk na dobro cijele crkvene zajednice. Dakle, u pitanju je konstruktivna interakcija, pri čemu je nezamjenjiva uloga svake od tih instanca. Znanstvenicima je zadaća ‘kopati’ i ‘vući naprijed’, ako je to moguće, a učiteljstvo te rezultate treba propitivati te, nakon sučeljavanja s predajom i osluškivanja nadahnuća Duha, probrati što bi bio siguran nauk«, tumači sugovornik.
Na vrlo zanimljiv način sugovornik pristupa navještaju Božje riječi u liturgiji. Liturgija je prema njemu mjesto gdje se očituje njezino jedinstvo s predajom, pri čemu se podrazumijeva da je liturgija povlašteno mjesto na kojem progovara predaja Crkve. Navještaj Božje riječi liturgijskomu slavlju daje »temu s određenim naglascima«, a zadaća je predvoditelja slavlja protumačiti Božju riječ u kontekstu slavlja. »Tu bi tumačenje biblijskih čitanja trebalo imati sržno mjesto. Ako je ono korektno izvedeno, dobivamo suzvučje Pisma i predaje. Naime, Božja će riječ kao svoj prvi odjek imati glasove predaje koja je zastupljena kroz molitve predviđene za dotično slavlje, a one su poziv i ohrabrenje okupljenim vjernica na zdušno prianjanje uz naviještenu Riječ. Pojedinac u takvu življenju zajedništva doživljava i potvrdu svojih stremljenja, ali počesto i proširenje svojih horizonata koje ga obogaćuje te ga zbližava s braćom i sestrama. Tu bi se, po djelovanju Duha, trebalo događati ono o čemu govore Djela apostolska u 2. poglavlju: iako su nam polazišta različiti jezici, ipak jedni druge razumijemo; štoviše, odgovaramo pristajanjem na Božju riječ. Tako se Bibliji vlastito jedinstvo u raznolikosti prelijeva u okupljenu zajednicu i u njoj obistinjuje, potvrđuje«, kaže dr. Čatić.
U pokušaju zaključka niza promišljanja o mjestu i ulozi Svetoga pisma u životu Crkve i vjernika sugovornik ponavlja tvrdnju o »središnjem mjestu« te da je druženje sa Svetim pismom nužno za napredovanje i rast u vjeri. No ne zaboravlja ni svu složenost Svetoga pisma i poteškoće s razumijevanjem, posebno nekih svetopisamskih tekstova i knjiga. Stoga se zaključak sam po sebi nameće: treba što većemu broju vjernika pomoći da se, bilo u liturgiji bilo u osobnoj molitvi, »hrane« Božjom riječju. Uza sve dosad spomenute probleme, »ovo je sigurno najteže i najdelikatnije pitanje«, smatra dr. Čatić.
I nastavlja: »To se usuđujem reći iz vlastitoga iskustva rasta i traženja načina da plodno čitam biblijski tekst. Kako opremiti prosječnoga vjernika za takav pothvat? Sigurno, ima onih koji će odmah reći da u Bibliji sve razumiju i da im ne treba nikakva pomoć, pomagalo i slično. Jest, ima jednostavnih i jasnih rečenica, pogotovo npr. u Govoru na gori. No on je tek jedan od pet velikih govora u Evanđelju po Mateju. Što ćemo kada se stigne do one Isusove: ‘Nisam došao donijeti mir, nego mač’; ili: ‘Tko ljubi više oca ili majku nego mene, nije mene dostojan’ (Mt 10, 34. 37)? Očito, situacija nije jednostavna ni u evanđeljima, a kamoli u Starom zavjetu ili u Pavlovim i drugim poslanicama. Otkrivenje da i ne spominjemo! Po mom sudu i za osobno čitanje potrebna je pomoć/pomagalo, bilo u vidu biblijskih predavanja bilo u vidu prikladne literature (komentar pojedinih biblijskih knjiga i slično). Mislim da je to minimum da bi vjernik mogao čitati pojedinu biblijsku knjigu od početka do kraja. Inače je prinuđen pabirčiti po biblijskom tekstu one rečenice koje razumije.«
Sugovornik se tu prisjetio gospođe iz kuće gostoprimljivih Nijemaca kod kojih je boravio kao bogoslov na radu u Njemačkoj. Dok je on tada uživao u napretku u upoznavanju Biblije, jer je na raspolaganju imao profesore i literaturu, ona to nije imala pa je, u hodu prema nedjeljnoj liturgiji, kao pripremu svaki put pročitala dva homiletska predloška (primjeri homilija, propovijedi, namijenjeni svećenicima za njihovu pripravu) od različitih autora. To je bilo ono za što je osjećala da može s korišću pratiti i da je, iz tjedna u tjedan, obogaćuje i prije negoli njezin župnik započne svoju homiliju. »Mnogi, međutim, nemaju ni to«, rekao je sugovornik. Ipak, »na hrvatskom jeziku imamo sve više naslova koji nastoje približiti pojedinu biblijsku knjigu i njezine najvažnije momente«. »Tu su i mnoga biblijska okupljanja, poput seminara, tribina i slično. No svejedno je njihov domet još podosta ograničen«, kaže dr. Čatić, kojemu je očito stalo da što veći broj vjernika upozna blago Svetoga pisma. Stoga je uza sve svoje svećeničke i profesorske obveze pokrenuo mrežnu stranicu www.sveto-pismo.net <http://www.sveto-pismo.net>, kako bi, kako kaže, »širemu krugu zainteresiranih ponudio građu pomoću koje se mogu otisnuti dublje u biblijski tekst«.
ZAVRŠETAK
